Zidovi u hodniku su bili boje šampite;
hodam duboko kroz koru jedne ludnice,
sestre lijepih lica su se smijale kao jagode.
Doktori - oni sjede na bijelim tanjirima
i čekaju dnevni odrezak.
Odrezao sam se u jedan
i pokušavao da ličim na neko veselo voće.
Da li ti je ikada palo na pamet
da padneš na smrt namjerno,
ovim pitanjem sam primirisan na ulazu.
Uvjeren da sam ipak dio ovog kolača,
prešao sam i u drugi tanjir,
jer ukusi su različiti
naročito kad se razum vaga.
Veliki me zalogaj dočeka na silasku:
nije bilo pribora za jelo,
doktor je, sit ovog svijeta, sjedio
okružen sa četrdeset ikona.
Svi sveti na psihijatriji
i Isus po sredini glavnog zida,
sam kao pingvin.
Tog jedinca božijeg
ni ovdje nisu skinuli sa krsta.
„Hriste“, obratih mu se
penjući se uz obod tanjira,
„ne pomjeraj se,
pozvaću Hitnu“.
