Olga Tokarčuk je poljska književnica i psiholog. Dobitnica brojnih književnih priznanja i nagrada. Njene knjige su prevedene na dvadeset svetskih jezika.
Dobila je Nobelovu nagradu za književnost zvanično za 2018. godinu, iako su je dobitnicom proglasili 2019. godine.
Živimo u stvarnosti višeglasovnih pričanja u prvom licu i uvijek stiže do nas višeglasovno prelivanje. Govoreći u “prvom licu” imam na umu onu vrstu priče, koja kotrlja uske krugove oko “JA” stvaraoca, koji piše, manje ili više, jednostavno o sebi i kroz sebe. Smatramo ovu vrstu sa individualizovane tačke gledišta sa glasom “JA” najbolju prirodnu, ljudsku, učtivu, čak i ako rezignuje od šire perspektive.
Priča koju je ovako razumjelo prvo lice to je tkanje apsolutno neponovljivog uzora, jedino u svojem rodu, a imati ovo kao jedinka je osjećanje autonomije, biti svjestan sebe i svoje sudbine. Ovo takođe znači graditi opoziciju: “JA” i “Svijet”, a to postaje otuđenje.
Mislim, da je pričanje sprovedeno u prvom licu veoma karakteristično za savremenog optičara, u kojem jedinka ispunjava ulogu subjektivnog centra svijeta. Zapadna civilizacija u većoj mjeri je izgrađena i naslonjena upravo na ovom otkriću “JA”, koje čini jednu od najvažnijih mjera stvarnosti. Čovjek je ovdje glavni glumac a njegov nanos, iako je jedan iz više, tretiran je uvijek sa pažnjom i ozbiljno. Priča koja se snuje u prvom licu, izgleda da je jedno od najvažnijih oktrića čovjekovih, i čita se sa divljenjem i obdarenim povjerenjem. Ta vrsta priče, kada vidimo svijet očima nekakvoga “JA” i slušamo svijet u njegovo ime, izgrađuje vezu sa pripovjedačem kao nijedan drugi I kaže da se postavi u njegovoj neponovljivoj poziciji.
To se ne može prekinuti, šta je priča u prvom licu učinila za literaturu i uopšte za ljudsku civilizaciju – prepravila je pripovijest o svijetu kao mjestu rada polubogova i bogova, na koje nemamo uticaja, na našu individualnu istoriju i predala je scenu ljudma istim kao mi.
Da dodam, sa istim kao mi lako se poistovjetiti, zahvaljujući tome između naratora priče i čitaoca ili slušaoca, rađa se emocionalni sporazum, koji se bazira na empatiji. Pak, po svojoj prirodi približava se i niveliše granica- veoma se lako potire granica između “JA” naratora i “JA” čitaoca, priča koje “vuče” otvoreno liči na to da će ta granica postati uklnjena i nevažeća, i čitalac zahvaljujući empatiji, postaje ivjesno vrijeme narator. Literatura je postala već poljem iskustva, agora, gđe svaki može da priča svoju sopstvenu sudbinu ili da da glas svome alter egu. Prema tome to je prostor demokratski – svako može da se ispriča, svaki može da napravi kreaciju “glasa koji govori”.
Možda još nikada istoriji čovjekovoj toliko ogroman broj ljudi nije se bavio pisanjem i pričanjem.
Odlomak iz besjede pri uručivanju Nobelove nagrade Olgi Tokarčuk.
Preveo sa poljskog jezika Slobodan Milić.
Izvor: Iskra
