Još nam je jedino nebo isto,
sve su nam ostalo rasparčali!
Oni bi i nebo, kad bi mogli,
pa bi nam svima po komad dali.
Maj mi je s tobom najljepši bio.
Ti meni trešnje, ja stih za tebe.
Ti meni ruže, ja tebi dušu.
Ti meni Sunce, ja tebi sebe.
Pamtiš li ti u maju svakom,
u krilu lebdjeh kao u raju,
a oni htjedoše ranu još dublju,
duboku, bolnu, baš u maju.
Kazali su da si umro skoro,
ali su ti novi život dali.
Rođen si ljepši nego što beše,
al’ su ti dušu lopovi ukrali.
I takvom, mili, moraću doći,
preko stare ćuprije ću preći,
umorna ću pod košćelu sjesti,
suze će mi od bola poteći.
Moje će suze u bolu poteći
jer ćeš u meni poznati mene,
onu malenu što snove sanja
gledajuć’ te sa Veleške stijene.
Znam ćutnja biće pod istim nebom
dok čekam da se vrijeme vrati.
Još uvijek se detinjasto nadam
da ćeš mi pregršt trešanja dati.
