Zaoštreno guščije pero,
zacakljeno čelično perce,
mastilo tmasto kao krv patenika,
olovka čija grafitna srž
topi ledene zebnje –
gdje je sve to sada?
Pohranjeno u pretince istorije,
sačuvano na kosmičkom hard disku,
skriveno u stihovima?
A poezija i danas živi,
jer nju ne pišu ni pero ni olovka,
svaka pjesma je stvorena kada i svijet,
od tada traži ko će je zapisati,
ona je dar Onog Koji Jest.
