Kao da je izronio iz nedostižnih i dalekih dubina staroslovenskog, možda antičkog ili biblijskog mita, kao da je iščilio iz vjekovnog srpskog pamćenja, Midar se neočekivao obreo na stranicama romaneskne priče Ilije Šaule, romana kome je svojim imenom darivao i naslov. Sa sobom je donio dah neke vijekovima, možda i milenijumima stare tajnovitosti, istovremeno opor i svjež miris gustih i divljih šuma, visokih planiskih vrhunaca, mračnih dubodolina i još mračnijih pećina u kojima su obitavali strašni junaci bajki uz koje, ili uz kakve smo odrastali. I zajedno sa svim tim, donio je čudesnu svjetlost koja krijepi um i dušu.

Prije njega, na neki način kao njegov dvojnik, ili kao njegov odraz u ogledalu zabajčene stvarnosti, ali sa i te kako izraženim svojstvima vlastite osobenosti, iz još dubljih vrtloga eona do kojih jedva dopiru pipci naše obazrive svijesti o proticanju vremena, na pripovijednu scenu, veoma raspoložen za ispredanje tanane niti priče, stupio je An, glavni junak i narator, spreman da kroz promišljanje života u trenutku zbivanja radnje ispriča i sagu o svom rodu, da pred čitaoce izvije lozu porodičnog stabla, počev od šustumar karakučuksađeta (što je piščeva kovanica čiji je cilj da se prodre u prošlost dalje od poznatog nam naziva najstarijeg pretka) pa do onog koji bilježi vlastiti trag na ovom svijetu, uvjeren da postoji i drugi svijet, paralelan stvarnosti.

An živi u pećini, u svom svijetu, u svom malom kosmosu, ali mislima i čudesnim putovanjima kroz beskonačnost prostora i vremena čvrsto utkan u beskrajni stvarni kosmos čija sazvježđa želi da spozna. Ima on svoje selo, ima oca i majku, ima pretke s čijim dušama uspostalja virtuelnu vezu, ali njegovi stalni istinski družbenici su vuk, orao i zmija, čija će imena tek na samom kraju, kada se nađe pred vratima neba, napisati velikim početnim slovima i čitaocu objasniti kakvu su oni imali ulogu u njegovom životu i kakvu, zapravo, imaju ulogu u životu svakog čovjeka pod uslovom da odgonetne tajne postanja i postojanja.

Roman koji se čita u jednom dahu, a posle o njemu razmišljamo do kraja života!

Počev od naslova, koji je zagonetan, mističan, Šaulin jezgrovito pisan roman odiše fantastikom ukorijenjenom u slovenski folklor, koliko i legendom koja nekim svojim rukavcima doseže i do starozavjetnih priča, ali one služe samo kao krhki okvir u koji pisac smješta svoju, autentičnu priču u kojoj i nemogće postaje sasvim moguće, a nestvarno stvarnije od opipljivog svijeta koji se nudi oku. Ne drži se romanopisac samo (staro)slovenske mitologije; iz poglavlja u poglavlje sve više se uvjeravamo da je on u dosluhu i sa istočnjačkom kulturom i mitologijom, kao i sa promišljanjima klasične filozofije i poimanjima modernih filozofa, ne da bi svoju priču i misao gradio na njihovim premisama, nego da bi, sa stečenim spoznajama u primisli, uspostavljao svoj sistem vrijednosti i tražio svoj ključ pomoću kojeg bi odgonetao život i svijet u kojem jesmo, jednako kao i ovaj, već spominjani, paraleni, mada zauman nimalo manje stvaran.

Već moto ovog romana: Kad dobrota uđe na vrata, ona prestaju da postoje, čiji autor nije naveden pa se lako može pretpostaviti da je to Šaulina misao, ukazuje na to da će se čitalac susretati sa duboko promišljenim sentencama koje počesto djeluju kao da su pozajmljene iz narodnog mudroslovlja. Tome doprinosi i čitaočevo uvjerenje da glavni junak An pričajući o sebi zapravo priča o lozi čiji je izdanak, o narodu čiji su putevi u geografskom prostoru i vremenu po nekim naznakama slični putevima Mojsijevog plemena. Ipak, pisac se zadržava u našem dobu, ili vremenu bliskom našem dobu, i radnju smješta na zavičajni Kordun, dajući tom ambijenu i neka univerzalna značenja.

Zanimljivi su i svježi opisi prirode, kroz koje se iskazuje i ljubav prema zavičajnim stazama, poljima, planinama, a možda je još zanimljivije koliko su u ovom romanu u čvrstoj simbiozi priroda i stanje duha onih koji je posmatraju i udišu. U tom smislu zavređuje da se navede i jedan duži citat:

Suton je zatvarao kapke neba. Noć se počela veseliti svom nestašluku. Midar je izgledao kao da nestaje u pregrštu noćne tmine. Kao sjenka, kao suton, kao posljednja igra leptira, zamišljen i uznemiren, utonuo je u mrklu stvarnost, u slutnju. Predosećaj je čudna stvar, pogotovo kad čovjeka počne da proganja osećaj krivice. Nagon da se negde skloni, od pogleda u koje počinje da sumnja i mača sudbine čiji se šištavi zamah osjeti u vazduhu. U očima mu iskri tajna koju ne može nikome da otkrije. Tama pritisla srce, ne da mu da se širi do istine. Zagledan duboko u magiju noći, pokušava mrak pretočiti u sigurnost, u iščekivanje samilosti. Dogodi se da čovjeku ponestane samopouzdanja i stvori se neizvjesnost u kojoj tijelo i duh ne koračaju istom stazom. Misao pronađe svjetionik i dosluh sa anđelima, ali neutješnom pokrovitelju pomračene svijesti ne preostane ništa drugo nego da izabere krivotvoreni pravac želja i stigne do cilja kao uzrok a ne posljedica stradanja.

Zanimljiva je kompozicija ovog romana. U prvom dijelu, naslovljenom Vitez tajne, Šaula pripovijeda u prvom licu jednine, prepušta Anu da bez posrednika, takozvanog sveznajućeg pisca, iznosi svoju životnu priču i izlaže svoje misaone prosjeve, vješto utkane u narativni tok. Međutim, u drugom dijelu (Skrivena suština) napušta ja-formu i prelazi na pripovijedanje u trećem licu. Čini to vjerovatno zato što mu se učinilo da će tako potpunije i uvjerljivije iskazati Anove zaumne razgovore sa Midarom (ili njegovim duhom, prepušteno je čitaocu da to sam nasluti ili odgonetne). Iz vrlo umnih razgovora, uvijek u nekoj fanasmagoričnoj odori, naslućujemo da čovjek ne prestaje da postoji kad mine svijetom, da je on zapravo sadržan u svojoj misli koja je neuništiva kao duhovno dobro nasuprot materiji koja prelazi iz jednog stanja u drugo. Kada osjeti potrebu da se vrati matici naracije, da čitaocu dopriča storiju od dvojici neobičnih prijatelja, Anu i Midaru, Šaula ponovo daje riječ glavnom junaku koji kao narator sebe i svoje vjerne pratioce dovodi do vrata neba, prepuštajući i sebe i njih vječnosti.

Jezik kojim se služi Ilija Šaula zaslužuje posebnu analizu, ali ovdje ćemo ukazati samo na neke njegove osobenosti. U savremeni jezički izraz pisac s mjerom uvodi arhaizme, stiče se utisak – uvijek na pravom mjestu. Tamo gdje govori o davnim vremenima susrećemo izraze od kojih poneke ne možemo naći ni u rječnicima arhaizama. Zatim, pravo jezičko osvježenje predstavljaju lokalizmi kojima se posredno dočarava i etnološka slika Korduna. Konačno, pisac se ne libi da stvori i sasvim novu kovanicu da bi njome što uvjerljivije iskazao ono što želi posebno naglasiti (na primjer, već spominjani izraz šustumar karakučuksađet).

Kontekst u kome pisac upotrebljava nepoznate ili manje poznate arhaizme, lokalizme i novokovanice ne zahtijeva od čitaoca da traži rječnike, jer iz onoga o čemu se govori naslućuje ili razaznaje njihovo značenje. Tako je, na primjer, kod Šaule glotno nešto što je slabo, oskudno, njunjorenje je ćućorenje, arlovale znači divljale, šundrati se može tumačiti kao lišiti života... Uz to što su zanimljivi, ovi izrazi predstavljaju i neku vrstu stilskog osvježenja.

Ilija Šaula je napisao zanimljiv roman i zato Midaru treba poželjeti srećan put u čitalište.

– Mom ocu grijeh je bio učitelj mudrosti. Tog dana kad sam mu rekao da to nije ni dobro ni do-voljno da bi čovjek bio srećan i sposoban da čuva tajnu, već da treba njego-vati misao i riječ i uočavati razliku između dobra i zla i time krči-ti put svojoj sreći i bla-gostanju. Potegao je naj-krilatiju riječ iz svog srca i pokušao da mi odu-zme moje pravo. Mene Bog nije darivao životom, već sam ja iskoristio svoje pravo da ga živim i uživam u Njegovoj privi-legiji. Poslušaj me – na-stavio je Midar – znanje je u sjećanju i iskustvu. Tamo gde živi radost, treba biti mjesta i za tugu. U nama su dva prin-cipa, ili jeste ili nije, nema trećeg. Ko traži treći, izgubljen je. Za utjehu, između ta dva principa imamo to nevi-dljivo parče zlatne sre-dine, ali nije ni ono sva-kome namijenjeno. Dobro prevladava, dobra se tre-ba držati, treba ga nje-govati i razvijati u sva-koj prilici i na svakom mjestu.

SHARE THIS PAGE ON: