poezija, 2009.
EPOPEJA LjUBAVNOG STRADALAŠTVA
Poezija Zorice Aćimović, ispjevana knjigom Okamenjeni trenutak, je melem za ranjenu dušu. Kroz pjesmu i poetsko pripovjedanje, ona dramatizuje jednu čitavu epopeju ljubavnog stradalaštva. Bez formalističkih manira i normi, ali vrlo uvjerljivo, šekspirovski, prikazuje sudbinu nesretne ljubavi. Kristalno izbru-šenim stihovima upotpunjuje se slika unutrašnjeg nemira, poriv za pjevom i nagon za isticanjem niti sudbine koja pjesnikinji potpliće um, a čitaocu stvara vizuelni dojam ljubljene i ostavljene nimfe dok ispjevava svoju muzu.
Pjesnička artikulacija kod Zorice Aćimović jasno pokazuje opčinjenost poezijom kroz koju vjerno oslikava svoju dušu probodenu bodežom sudbine. Pogled u ne-izvjesnost Aćimovićevu ne navodi na razmišljanja o napuštanju i odricanju duše u plamenu. Ona svoju čežnju pretvara u nadu. Žaljenje u stremljenje. Ljubav poklanja Anđelu svjesna da je njen nestvarni čuvar, ipak, pored nje. Nadanja koja dolaze kroz maštu vješto pokušava pretočiti u zbilju. Njen san nije u dubokom nivou svijesti već u dodiru sa stvarnosti, u mik-rokosmi buđenja. Iz tog dodira proističe svjetlost pretočena u metaforu života. Pjesnički zanos koji sa dna ponora hrli visinama, ali u tom nedogledu zadire u ponovna poniranja da bi nam darivao najsloženiji stih Zoričinog magnovanja.
U momentima vedrine i raspoloženja, Aćimovićeva, svejedno, pronađe svoj oblak za kišu, iz koga liju stihovi blaženi i nježni, bez osude, bez sujete i bez mržnje. Suza koja stvori gorak okus brzo se osuši. Primjetno je da se kod pjesnikinje u dnu duše spontano rađaju radosti.
Okamenjeni trenutak se isplatio ispjevati, jer je trenutak koji svi imamo u životu, ali ga ne znamo vjerno preslikati i osjenčiti umjetničkim vrednostima kao Zorica. Trenutak je ukoričeno vrijeme, kao raz-glednica koja nam oslikava stvarnost zaustavljenog momenta u nekom podneblju i nekom prošlom vremenu. Pjesnikinja nam je trenutak iz sebe istočila izrazima osjećanja u divnu poeziju, zaustavila ga, okamenila za vječnost. Zoričin Trenutak je sazdan od najčvršćeg i najdosljednijeg materijala. U žiži njene svijesti domi-nira istina isprepletena sudbinom. Okameniti istinu najveći je dar čovječnosti i potvrda postanju.
Sve Zoričine pjesme pripadaju jednom ciklusu: Lju-bav. Ako bismo djelili i razvrstavali ljubav, vjerujem da bi je boljelo. Tako bi boljelo i pjesme Okamenjenog trenutka dok bismo ih sjeckali po nekim ciklusima. Pjecme, u ovoj zbirci koje su, posvećene Miroslavu Antiću, takođe, spadaju u ljubavnu antologiju. Ne znam ni sam gdje bih Antića drugačije mogao svrstati. Da ga odvojim od ljubavi i njega bi boljelo, a njemu kao pjes-ničkoj ljubavnoj čaroliji ne smijemo nanijeti nikakav bol. Zorica se zatekla u momentu neljubljena, u potrazi za eliksirom mladosti. Kad je naišla na Antićeve suze, njene su joj postale podnošljive. Uvidjela je da ih zna i može umjetnički uobličiti i prikazati u svojoj poeziji kao pjesničku vrijednost koja ni čitaoca neće ostaviti ravnodušnim.
Rješenja koja su zadovoljila funkciju estetskog u Zoričinoj poeziji proizašla su iz njenog pjesničkog ta-lenta. Prikazujući svoj unutrašnji i vanjski svijet nije posegla za pjesničkom literalnom fikcijom već ga je prikazala sopstvenom stvarnošću preoblikovanu u umjetnički izraz. Sva prikazana osjećanja su nesumnjivo plod njene duše, a ne samo iskra pjesničkog stvaralač-kog zanosa.
Ne smijemo zaobići bogatstvo riječi iskazanih kod pjesnikinje. Njena pjesnička kompozicija sastavljena je od standardnog govora obogaćenog epitetima i nenamet-ljivom metaforom. Ako proniknemo u formu, uočićemo slobodni pristup pjevanju bez nametanja rime, a ako se tu i tamo pojavi, u svrsi je očuvanja pripovjedačkog duha, onog koji bi zadovoljio i melodijski u muzičkom ritmu.
Knjigu Okamenjeni trenutak nisam ispuštao iz ruku dok nisam dočitao kraj. Prosto me pjesnikinja zakovala za svoje pjevanje. Ponijela me njena izričitost, snažno, u svim dijelovima knjige. Kao da sam uživao u zanimljivoj pozorišnoj predstavi, kojoj su sve sporedne uloge podređene glavnom junaku, koji na kraju sebe žrtvuje božanstvu za njihovo spasenje. Ovakve predstave se ne pojavljuju često, možda je scenarij za jednu od njih upravo u sadržaju ove poezije.
Nakon iščitavanja Okamenjenog trenutka, s pravom, od Aćimovićeve očekujemo nova umjetnička djela. Bilo bi zanimljivo vidjeti njen pokušaj u prozi, jer se kroz ovu poeziju najavljuje i zreo pripovjedač. U poeziji, nema sumnje, ako bi premostila pogled dalje od margina svog života, vjerujem da bi slušali veseliju muzu. Ako bi se sudbina poigrala i povratila sjećanja na „vrh Dositejeve“, siguran sam da bismo čitali i stihove sreće okovane u srcima dvoje ljudi koje će vječno vezati neproživljena ljubav.
Poezija koja dotiče tanana osjećanja čitaoca smatra se najblaženijom i najsenzibilnijom duševnom hranom. Čitajući poeziju Zorice Aćimović, iskreno joj se zahva-ljujem na takvim osjećajima.
Ilija Šaula
OKAMENjENI TRENUTAK
Pesme, prvo izdanje, Užice, 2009;
recenzenti: Ilija Šaula i Ivan Ršumović;
tehnički urednik: Danilo Marić;
slika na koricama: Bogdan Miščević;
dizajn korica: Danilo Marić;
lektura i korektura: Ilija Šaula;
izdavači: Književna radionica Kordun, Vest Čester, PA, SAD
"Grafičar", Užice, Srbija.
strana: 200; dimenzije: 20cm; tiraž: 500;
Veza sa autorom:
zoricaacimovic@hotmail.com
