Sive daljine... Uz drhtaj svijeće
u ruci pero žitija slaže.
U doba naše melju i cvijeće.
Misli se knjigom predaka blaže.
Istinu dube. Krov manastirski
čuva vjekove u tišinama.
Riječi monaške i hod pastirski
skupljamo danas. Traju u nama.
Da nije slova, skrivene ruke,
davilo bi nas sve što nas stišće.
Razgorjeli bi nam lažne bruke.
raznijeli bi nas k'o suvo lišće.
Zapisi davni, te ptice bijele,
nose budućim vjekove cijele.
