Led
Nikad nisam osjećao strah od ljudi...
Vjerujem da je umijeće života u tome da svaki trenutak osjetiš punoću svog postojanja i iz toga crpiš ono bogatstvo koje nikad neće proizvesti škrtost.
Kako da ovdje nađem taj trenutak? Nije lako, u neprilici sam da pratim razgovor dvije postarije, dosta dokone gospođe koje govore o uobičajenostima kakvo je vansezonsko sniženje cipela u jednoj od poznatijih prodavnica obuće. Htio to ili ne - ja taj prozaičan dijalog slušam, primoran sam, jer je gužva u tramvaju poprilična i ne mogu se udaljiti. Razgovor me nimalo ne tangira, jer sa pomenutim gospođama nemam dodirnih tačaka osim kad me gomila nemilosrdno gurne nad njihova sjedišta - pa ih skoro potpuno zakrovim. To njih, naravno ne ometa, osim što me (nekako previše okate) s vremena na vrijeme prodorno i značajno pogledaju - a to je meni više nego dovoljna kazna.
- U toj prodavnici radi moja komšinica. Kako ne znaš? Ma, vidjela si je sigurno! Mlada je, tužnog lica - daleko bilo - utopilo joj se dijete prošle zime. Jadniče, sankalo se i nekako (kad đavo tako hoće) nije se moglo zaustaviti - odletjelo je nasred rijeke i propalo kroz led. Tek u proljeće su našli tijelo, vidio neki čovjek skafanderčić...
Bježim kroz gužvu, razgrćem narod bez milosti i ne daj bože da mi ko šta kaže ili stane na put... Izlazim na stanici koja nije moja. Eto, opet se desilo! Raspričala se baba! Kao da se takve stvari pričaju u tramvaju! Sad će me i taj prizor opsjedati... Cijelog života nosim lik japanskog vojnika koji u Mandžuriji na bajonet dočekuje dojenče bačeno u zrak. Proganjaju me njegove krvoločne oči, od zadovoljstva iskeženi zubi...
Šta mogu kad sam takav, osjetljiv, posebno kad je riječ o djeci... Ma i ti si! Ko ne pamti sliku onog jevrejskog dječačića u kačketu koji se podignutih ruku predaje nacistima?
U kući... nemam mira! Spremam se - moram u tu prodavnicu. Odupirem se neko vrijeme ali ne mogu - nešto me tjera, neki nagon da vidim tu ženu - kao da je neminovno da upotpunim sliku tragedije. Ko zna možda mi bude lakše? Možda je malo preboljela, šta ako više i nije toliko nesrećna? Uostalom, kad već hoću da znam koja je - vrijeme je - sad je međusmjena i sve su sigurno na okupu...
Poprilična posjeta prodavnici omogućila mi je tu nečasnost (kao da kradem) i ja nesmetano - pretvarajući se da biram cipele - posmatrah užurbane prodavačice, tražeći nesrećnu majku.
Ono što sam vidio - porazilo me je. Nisam je mogao poznati! Sve odreda bile su mlade, umorne, tužne... Kao da su u predvečerje tog odvratnog bratoubilačkog rata, koji je tako zloćudan u neminovnosti već zalebdio nad Sarajevom, znale da će i neko njihov probiti taj led i da ga više nikad neće naći. Ni u proljeće...
Uzimam svaki svoj trenutak, ono što čini bogatstvo, punoću života.
Makar ga tražio i pod ledom!
Šta mogu kad sam takav - osjetljiv...
