Poeziju nije teško stvarati, ali je ne može svako stvarati. Pjesnik to piše, on živi s tim, to je njegov dah, to je njegov život, rekla je Dara Sekulić, koja svojim impozantnim književnim opusom od 32 objavljene knjige sigurno zaslužuje epitet najveće živuće srpske pjesnikinje.
"Ja ne sjedim pa pišem, nego ja živim svoju poeziju. Nosim olovku u ruci, hodam šumama, obalama rječica i hvatam svoju misao da mi ne pobjegne. Ako slučajno nemam papir i olovku, ja se već za deset minuta neću sjetiti svoje misli, ona je otišla, pobjegla", poručuje Sekulićeva.
Poznata pjesnikinja, koja je aktivna i u 82. godini, angažovana je u snimanju dokumentarno-igranog filma "Kordun, zemlja bez ljudi", čije su prve scene snimljene u prošlu subotu. Ona je jedan od sagovornika u ovom izuzetno emotivom filmu, kroz čiji lik će biti ispričana priča o Kordunu. Jer život ove pjesnikinje je život Korduna, koji karakterišu patnja, stradanja, izbjeglištva... Predstavljanje filma u Banjaluci bio je povod da književnica posjeti grad na Vrbasu.
NN: Jedan ste od glavnih aktera dokumentarno-igranog filma "Kordun, zemlja bez ljudi", čije snimanje je počelo. S obzirom na to da ste"dijete" sa Korduna, koliko Vam je film blizak?
SEKULIĆ: Drago mi je što učestvujem u ovom projektu, ali sa druge strane moram priznati da sam potresena onim što sam vidjela prilikom posjete Kordunu. Danas selo Kordunski Ljeskovac, gdje sam rođena i provela rano djetinjstvo, više ne postoji. Nekada je imalo više od 300 domaćinstava, sada nema ni tri. Sve je zaraslo u korov, travu, nigdje nikoga... Iz mjesta u mjesto nalazila sam slične tuge, jedna stravična prošlost i sadašnjost, jedna užasna tragedija. Potresena sam tim putem, ali sam, eto, pokušavala da budem u funkciji, da pomognem reditelju Jovanu Jovanoviću. Ohrabrivao me je da izdržim i izdržala sam.
NN: Ipak, smogli ste snage da o filmu pričate i pred Banjalučanima. Koliko često posjećujete grad na Vrbasu?
SEKULIĆ: Ja sam čitav svoj život prolazila kroz Banjaluku. Prolazila, a ne dolazila. Jer, ja sam rodom Kordunka. Iako sam davno doselila u Sarajevo, često sam posjećivala svoj rodni kraj, posjećivala sam Zagreb, gdje mi sestra živi, a Banjaluka je uvijek bila usputna stanica. Banjaluku pamtim po noćnim vozovima i po tome kako su Banjalučani jako imitirali zagrebačku modu.
NN: Kako danas provodite vrijeme, da li još pišete?
SEKULIĆ: Moje vrijeme je trajno ispunjeno. Posljednjih sedam godina sam angažovana na Festivalu poezije za djecu, gdje imam zadatak da ocijenim više od 700 radova pristiglih na konkurs. Nekada zna biti i do 1000 radova. Dovoljno je samo da otvorim toliki broj koverata, ali ja to sve savjesno iščitam. Pokušavam da budem pravedna u odnosu na djecu, da niko ne bude povrijeđen, oštećen. Riječ je o jednom velikom zadataku, pjesničkom, ljudskom, materinskom... To je jedna od mojih aktivnosti, ali ja ih imam još mnogo. Zadnjih godina napisala sam devet knjiga poezije. Ja imam porodicu, imam troje praunučadi, dvoje mojih praunuka je u Sarajevu. Kuvam za njih svakog četvrtka ručak, kada se okupimo kod mene. Moj život je do kraja ispunjen.
NN: Kako nastaju Vaši stihovi? Koliko je teško pisati poeziju?
SEKULIĆ: Poeziju nikada nije teško pisati, zato što se ona ne može pisati. Poezija dođe i prođe, kao i ljubav. I ako ja ne uhvatim taj dolazak, nje nema. Poezija je bogom dana i na njoj se ne radi, na prozi se radi. Ono što je bitno što uhvatim, ja to mogu dotjerivati, popravljati, varirati ritam, varirati riječi, ali bog pošalje pjesmu pjesniku, a ako vi ne znate da je primite, onda nema pjesme.
NN: Da li društvo ima razumijevanja za pjesnika i njegov rad?
SEKULIĆ: Nije nikada ni imalo, to je smiješno. Društvo ima razumijevanja tek kad pjesnik ode iz života i kada ostavi iza sebe djelo. On je neprimijećen sve dok ne umre, kad umre i ostavi djelo, onda društvo ima čime da se hvali. To se događa ne samo pjesnicima, to se događa svim poslenicima koji tom društvu mnogo daju, ali njihov rad se cijeni tek kada oni odu.
NN: Dobitnica ste najviših društvenih priznanja i književnih nagrada. Posljednju, nagradu "Aleksa Šantić", dobili ste prošle godine. Šta za Vas znače ove nagrade?
SEKULIĆ: Dobila sam nešto parica, to mi sve znači. Treba mi parica, loše živim, penzioner sam. Inače, nagrade su takođe smiješna stvar. Ja sam zahvalna na nagradi "Aleksa Šantić". Šantić je veliki pjesnik, nagradu su mi dodijelili divni ljudi koji znaju šta je poezija, koji cijene to što sam napravila. Ja sam zahvalna, ali neću da budem dvolična.
Biografija
Dara Sekulić je rođena 1931. godine u selu Kordunski Ljeskovac.
Do svoje desete godine živjela je u rodnoj kući, koja je spaljena 1942. Nakon pogibije roditelja boravila je po dječjim domovima i đačkim internatima. Gimnaziju je pohađala u selu Rujevac na Baniji, u Italiji, Splitu, Karlovcu, Zagrebu i Sisku, a Višu školu za socijalne radnike završila je u Sarajevu gdje živi od 1953. godine.
Zastupljena je u brojnim antologijama u zemlji i svijetu. Pjesme su joj prevođene na mnoge jezike.
Dobitnica je najviših društvenih priznanja i književnih nagrada. Laureat je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, nagrade ZAVNOBiH-a, Zmajeve nagrade, nagrade Društva pisaca BiH, nagrade "Skender Kulenović" i brojnih drugih priznanja.
Izvor: Nezavisne novine
