O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKolumnaKultura sećanja


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Razgovori


DARA SEKULIĆ: ŽIVIM SVOJU POEZIJU

Poeziju nije teško stvarati, ali je ne može svako stvarati. Pjesnik to piše, on živi s tim, to je njegov dah, to je njegov život, rekla je Dara Sekulić, koja svojim impozantnim književnim opusom od 32 objavljene knjige sigurno zaslužuje epitet najveće živuće srpske pjesnikinje.
"Ja ne sjedim pa pišem, nego ja živim svoju poeziju. Nosim olovku u ruci, hodam šumama, obalama rječica i hvatam svoju misao da mi ne pobjegne. Ako slučajno nemam papir i olovku, ja se već za deset minuta neću sjetiti svoje misli, ona je otišla, pobjegla", poručuje Sekulićeva.
Poznata pjesnikinja, koja je aktivna i u 82. godini, angažovana je u snimanju dokumentarno-igranog filma "Kordun, zemlja bez ljudi", čije su prve scene snimljene u prošlu subotu. Ona je jedan od sagovornika u ovom izuzetno emotivom filmu, kroz čiji lik će biti ispričana priča o Kordunu. Jer život ove pjesnikinje je život Korduna, koji karakterišu patnja, stradanja, izbjeglištva... Predstavljanje filma u Banjaluci bio je povod da književnica posjeti grad na Vrbasu.
NN: Jedan ste od glavnih aktera dokumentarno-igranog filma "Kordun, zemlja bez ljudi", čije snimanje je počelo. S obzirom na to da ste"dijete" sa Korduna, koliko Vam je film blizak?
SEKULIĆ: Drago mi je što učestvujem u ovom projektu, ali sa druge strane moram priznati da sam potresena onim što sam vidjela prilikom posjete Kordunu. Danas selo Kordunski Ljeskovac, gdje sam rođena i provela rano djetinjstvo, više ne postoji. Nekada je imalo više od 300 domaćinstava, sada nema ni tri. Sve je zaraslo u korov, travu, nigdje nikoga... Iz mjesta u mjesto nalazila sam slične tuge, jedna stravična prošlost i sadašnjost, jedna užasna tragedija. Potresena sam tim putem, ali sam, eto, pokušavala da budem u funkciji, da pomognem reditelju Jovanu Jovanoviću. Ohrabrivao me je da izdržim i izdržala sam.
NN: Ipak, smogli ste snage da o filmu pričate i pred Banjalučanima. Koliko često posjećujete grad na Vrbasu?
SEKULIĆ: Ja sam čitav svoj život prolazila kroz Banjaluku. Prolazila, a ne dolazila. Jer, ja sam rodom Kordunka. Iako sam davno doselila u Sarajevo, često sam posjećivala svoj rodni kraj, posjećivala sam Zagreb, gdje mi sestra živi, a Banjaluka je uvijek bila usputna stanica. Banjaluku pamtim po noćnim vozovima i po tome kako su Banjalučani jako imitirali zagrebačku modu.
NN: Kako danas provodite vrijeme, da li još pišete?
SEKULIĆ: Moje vrijeme je trajno ispunjeno. Posljednjih sedam godina sam angažovana na Festivalu poezije za djecu, gdje imam zadatak da ocijenim više od 700 radova pristiglih na konkurs. Nekada zna biti i do 1000 radova. Dovoljno je samo da otvorim toliki broj koverata, ali ja to sve savjesno iščitam. Pokušavam da budem pravedna u odnosu na djecu, da niko ne bude povrijeđen, oštećen. Riječ je o jednom velikom zadataku, pjesničkom, ljudskom, materinskom... To je jedna od mojih aktivnosti, ali ja ih imam još mnogo. Zadnjih godina napisala sam devet knjiga poezije. Ja imam porodicu, imam troje praunučadi, dvoje mojih praunuka je u Sarajevu. Kuvam za njih svakog četvrtka ručak, kada se okupimo kod mene. Moj život je do kraja ispunjen.
NN: Kako nastaju Vaši stihovi? Koliko je teško pisati poeziju?
SEKULIĆ: Poeziju nikada nije teško pisati, zato što se ona ne može pisati. Poezija dođe i prođe, kao i ljubav. I ako ja ne uhvatim taj dolazak, nje nema. Poezija je bogom dana i na njoj se ne radi, na prozi se radi. Ono što je bitno što uhvatim, ja to mogu dotjerivati, popravljati, varirati ritam, varirati riječi, ali bog pošalje pjesmu pjesniku, a ako vi ne znate da je primite, onda nema pjesme.
NN: Da li društvo ima razumijevanja za pjesnika i njegov rad?
SEKULIĆ: Nije nikada ni imalo, to je smiješno. Društvo ima razumijevanja tek kad pjesnik ode iz života i kada ostavi iza sebe djelo. On je neprimijećen sve dok ne umre, kad umre i ostavi djelo, onda društvo ima čime da se hvali. To se događa ne samo pjesnicima, to se događa svim poslenicima koji tom društvu mnogo daju, ali njihov rad se cijeni tek kada oni odu.
NN: Dobitnica ste najviših društvenih priznanja i književnih nagrada. Posljednju, nagradu "Aleksa Šantić", dobili ste prošle godine. Šta za Vas znače ove nagrade?
SEKULIĆ: Dobila sam nešto parica, to mi sve znači. Treba mi parica, loše živim, penzioner sam. Inače, nagrade su takođe smiješna stvar. Ja sam zahvalna na nagradi "Aleksa Šantić". Šantić je veliki pjesnik, nagradu su mi dodijelili divni ljudi koji znaju šta je poezija, koji cijene to što sam napravila. Ja sam zahvalna, ali neću da budem dvolična.

Biografija
Dara Sekulić je rođena 1931. godine u selu Kordunski Ljeskovac.
Do svoje desete godine živjela je u rodnoj kući, koja je spaljena 1942. Nakon pogibije roditelja boravila je po dječjim domovima i đačkim internatima. Gimnaziju je pohađala u selu Rujevac na Baniji, u Italiji, Splitu, Karlovcu, Zagrebu i Sisku, a Višu školu za socijalne radnike završila je u Sarajevu gdje živi od 1953. godine.
Zastupljena je u brojnim antologijama u zemlji i svijetu. Pjesme su joj prevođene na mnoge jezike.
Dobitnica je najviših društvenih priznanja i književnih nagrada. Laureat je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, nagrade ZAVNOBiH-a, Zmajeve nagrade, nagrade Društva pisaca BiH, nagrade "Skender Kulenović" i brojnih drugih priznanja.



Izvor: Nezavisne novine


PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"