detalj slike: KRK Art dizajn

DUŠA OD ČOVJEKA

 

Ona je moja koleginica s fakulteta i ovo je naš prvi susret nakon fakultetskih dana. U Zagrebu. Ona je uspješna, ja nisam. Rodom je iz Lištice, a sada Širokog Briga. Iz Zapadne Hercegovine ljute. Gdje je kamen vreo. Rastinje škrto. Vjera katolička jaka. Ljubav za NDH nesalomiva. I odakle čovjeka žestoke sile ka Zagrebu vuku – kao ka nekom svetom mjestu. Da se dokaže i pokaže. Da se zanavijek od sirotinje i bijede utekne. Jer, kako mi reče, san svakog Hercegovca u Zagrebu je da iz svog stana vidi makar rep konja Bana Jelačića. A ona ih ima tri. Tri stana. I iz svakog od njih vidi ili sapi, ili vrat, a iz jednog doduše samo rep Bana Jelačića, što u prevodu znači da je kupila tri nekretnine u strogom centru Zagreba.

-Od čega? –pitam je.

- Kako od čega. Od prevođenja i sudskog tumačenja. S hrvatskog na njemački i suprotnom pravcu, i od prevođenja sa srpskog na hrvatski, gdje nema drugog pravca. Jednu nekretninu sam kupila od prevođenja diploma na njemački, drugu od sudskog tumačenja i prisustva kao svjedok za vrijeme vjenčanja u matičnim uredima i zatvorima, treću od prevođenja ćiriličnih diploma na hrvatski, tj. prepisivanja s ćirilice na latinicu. To su ubjedljivo najlakše pare. A naplaćujem najviše. Nerijetko kažem mojim suradnicima: „Otvarajte prozore. Uguši me srpski!“ Ali, kao što veli njemačka poslovica: „"Einem geschenkten Gaul schaut man eben nicht ins Maul". Ili u prevodu:“Poklonu se zubi ne gledaju!“ Ili što reče jedan prevodilac sa srpskog na bosanski iz Novog Pazara: „E, Alahu dragi, lahkih para. Džabana pravo.

Meni od svega u uhu i zatitra i u pamćenju ostade „vjenčanje u zatvorima“, pa priupitah:

-Da li ti ono reče da si prevodila i u zatvorima?

-Da, dobro si čuo. Upravo tako. Baš sam prije nekoliko mjeseci imala slučaj gdje se jedna djevojka iz Hercegovine, iz jednog sela pokraj Ljubuškog, udala za njemačkog zatvorenika. Šestostrukog silovatelja. Vjenčanje je obavljeno u jednom od najmodernijih zatvora za okorjele kriminalce u frankfurtskom dijelu grada Projngeshajm. Uz najstrožije mjere obezbjeđenja, u prisustvu šestorice policajaca, matičara, mladoženjinog školskog druga kao kuma, dok su mene iskoristili i kao tumača i kumu iz nužde.

-Kad sam u povratku upitala mladu, sada kao kuma, kako se mogla udati za šestostrukog silovatelja i kako se uopšte upoznala s njim, odgovorila mi je da su upoznali kad je na raspustu bila kod tetke i pomagala joj u gradskoj kuhinji, a on tada nije bio krivično gonjen. Rekla mi je još da je to najnježniji i najblaži čovjek kojeg je upoznala.

Nisam mogla da odolim da je ne priupitam: „Ane, jesi li ti normalna. Jesu li ti vrane mozak popile. Pa, on je šestostruki silovatelj. Monstrum. I hoćeš li ga čekati 15 godina da izađe na slobodu.“

-Kumo – odgovorila mi je – on je duša od čovika. Pazio me kao oči svoje. Čitao mi misli iz očiju. Ugađao. A te što ih je silovao su ga izazvale. Sve mi je ispričao. Mamile ga, pa se predomislile u posljednji čas. A kod njega nema lale-mile. Nema: „Predomislila se ja.“ I on je uzeo samo ono što je smatrao da mu pripada. Silom. Da su same pristale, ništa im se desilo ne bi. Osim toga, obećao mi je da će se dobro vladati, pa se i tu može koja godinica uštedit. Posićivaću ga jednom misično. Planiramo i dicu. Ma, dočekaću ja njega.“

- Da, tako mi reče Ane i prisloni desnu ruku na staklo automobilskog prozora na kojoj načas bljesnu vjenčani prsten, dok nam je iza leđa ostajala njemačka granica.

PODELITE OVAJ TEKST NA: