NAŠA CRKVA
Храм светог Николе, Блатуша, фото ГК Епархија
Rasli smo ispod kestenove šume
Što je sjenke odmarala na livadama
Čije su visoke trave
U naručju njihale malene cvjetne glave.
Igrali smo se ispred crkve
Bez vrata, prozora i oltara
I tako razvraćena, besprozorna
I bezoltarna, bez krova, svoda i zvona,
Kao da nije bila ni ljudska, ni božija
Već samo naša, dječija.
Njezino zvono nije nas okupljalo
I prste u trojstvo svijalo,
Već je ova naša,
Kao sve crkve diljem Krajine,
Ispaštala grijehe sestre glinske,
U kojoj su umjesto svijeća
Svjetlom sijevale oštrice sjajne
Pa se narod, kada patrljke crkve ugleda
Krsti i mrmlja: - Bože otkloni.
Kako se sretnemo idući po svijetu
Pokazujemo sliku crkve blatuške.
Osmjeh nam se u sjetu razliva
Jer smo otišli bez pozdrava,
Mi, djeca prognana.
Podmlađena krovom i zvonom
Crkva naša, nad našim
Uspomenama stražari.
Crkva, svijalica duhodarna.
TAJNA
Vasku Popi
Васко Попа
U skrovitom prisoju
Gde snaga hrasta caruje
Opasana kulama
Blista na suncu svetinja.
Pred likom svetih ratnika
Mrmorim u sebi nesagled:
Čija je zamisao bila,
Vladara ili slikara,
Da svete ratnike naoruža
U sred belog manastira;
Da li je vladar ili slikopisac
Ostavio amanet
Da će vreme sablje proći
Da će reč sablja postati;
Kako da prepoznam reč
Na usnama mladog viteza
Već umornog od stajanja...
Prilazim liku ratnika
Celivam skute odora.
Na rame mi se nasloni
I reč mi šapnu traženu
Za uzvrat toplog dodira.
OSUĐENI NA SNOVE
foto 24sata
Osuđeni smo na snove.
Nemilo smo zalutali
Izmaglicom zavedeni
U carstvo vilenjaka.
Lelujamao tuđinom
Kao slamke na vjetru.
A u Krajini
Oko naših oslijepljenih kuća
Zavijaju vjetrovi
I raznose niti
Snova i nadanja.
Zavičajna tuga grli nas
U tuđim kućama i gradovima.
Blijeda mjesečina drema
Iznad crnih krovova
Ispod kojih stanuje
Nakoćeno zvjerinje.
Stopa ispred stope
Sve dublje u tuđinu.
