|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: imgur.com
Ram za moj portret
Moram se naučiti da najviše pripadam sebi. Čuo sam otkucaje sata i to me je probudilo. Gledao sam gdje je sat. Nema ga. Vjerovatno sam sve sanjao, ali iza sna se ne mogu odmah tako dobro snaći. Osjećam se kao slika kad padne sa zida, pa se nađe sva u čudu; nema pojma šta joj se dogodilo, a ne shvata ni kako to da staklo nije puklo. A onda u trenu shvati koliko je čavao važan za smisao njenog stajanja na zidu. U mom slučaju nema čavla. Nalazim se u okviru koji nije po mojoj mjeri, nedostaje bordura. Nikome se još nisam toliko svidio da bih me okačio na zid, da bih skretao pažnju posjetilaca i ukrašavao prostor.
Vjetar, nazovimo ga oluja, pomjerio me sa štafelaja na kojem sam stajao spreman da se zakačim na zid. U pokušaju da se nađem na visini, zadesio me pad koji me polomio, izvadio iz okvira legende. Staklo se raspršilo u milion krhotina koje su ostale pod čizmom oluje na podu moje mladosti. Vjetar je mlatio portretom i nosio ga nekontrolisano preko sedam gora i sedam mora do neke nove luke u kojoj me je dočekao zid. Uvidio sam priliku da se tu zakačim. Uvlačio sam se u neke ramove koji mi nisu nikako odgovarali. Poslije svakog pokušaja uredno bih se urolao i smijestio negde po strani da me ne bi neko zgužvao ili nehotice zamijenio košarkaškom loptom i umjesto na zid šutnuo me u korpu. Noću bi se odrolao i ležao potrbuške da bih se što bolje ispeglao, sačuvao pribranost i sabrao svijest da ram za moju sliku postoji kao i čavao koji će da nas drži, sve dok se zid ne sruši. Onda su se začula zvona, prava crkvena zvona, objava svjetlosti, kao da je sami Bog sišao i ušao u sve grmove puneći ih svjetlom obznanjujući vjeru u ljubav. Pored moje slike stajao je prekrasan okvir, hajde da ga nazovemo ram, nisam se dvoumio, doživio sam ga kao cipele iz kojih sam protjeran. Korak postade lak, osmijeh se zalijepi na vrh neba, dok je pogled šarao zidom i tražio obilježeno mjesto čavlu. Sad mogu da trčim, tako da se za čas pronađem kod sebe, ali isto tako mogu za čas da budem na nekom drugom mjestu gdje nisam sasvim svoj. Počeo sam osjećati da se zamke nalaze na ljepšim mjestima. Kako da ih zaobiđem? Lako! Ne napuštaj sebe, budi svoj, izuj se, hodaj bos, zagledan u Sunce, sa jabukom u ruci. Nisam ni slutio koliki je zid, mislio sam da je to obilježeno mjesto tu negdje. Međutim nisam ga lako pronalazio. Slika nije na svom mjestu, ali je tu, sačuvana, osim što pomalo žuti, kao krštenica. Ram je još uvijek u modi, odolijeva stilu. Čavao mi je u džepu, umije da žulja, ponekad bocne, opomene, pita za svoje obilježeno mjesto. Htio bih da drži sliku, a Ilija mu ne da!
 Kumar87d DeviantArt
|
