Smrt
U našem jeziku označena je sa 4 slova, sva četiri su suglasnici. „R” možemo gledati kao vrstu nekog polusamoglasnika. Vjerovatno i u drugim jezicima ta radikalna promjena stanja, tranzicija živih bića, ima nekakav grub naziv, pomalo nezgrapan, kvrgav, teško svarljiv. Smrt svodimo pod tragediju. Tragedija nije posljedica za onoga ko se suočio sa smrću, već za bližnje koji ostaju iza njega. Oni su posredni učesnici u toj igri, koju možemo nazvati i borbom, između života i smrti. Kod emotivnijih i slabijih osoba dolazi do poremećaja psihičkog stanja, duševnog bola, a ponekad se ugrozi i fizičko stanje. Tokom čitavog svog evolutivnog procesa, čovjek nije uspio da se oslobodi tih poremećajnih procesa, praćenih tugom i žalošću, koji prate tragediju sa smrtnim ishodom, posebno kad se radi o bližnjima i dragim osobama. Međutim, postoje prolazni periodi u kojima se ta osjećajnost poravnava. Stanje svijesti, duha i tijela vraća se u normalu, postaje usklađeno sa prirodnim procesima na određenom nivou. Sjeta ostaje prisutna i ponekad zna da bude malo pojačana, posebno u trenucima koji podsjećaju na izgubljeno.
Ovdje bi sad već mogli govoriti o navici. Čovjek se navikao na smrt, neprovjerenu životnu posljedicu, a nije je u potpunosti svjesno prihvatio. Svijest ne prihvata nepostojano, jer nema šta da prihvati. Kako da prihvati ništa? Čovjek je navikao da oplakuje i žali za bližnjim. Stvorio je čitav niz običaja koji su prerasli u tradiciju i postali navika. Bilo šta mijenjati u tome bilo bi suludo. Izuzev prilagođavanja savremenizaciji društva, ako bi došlo do preoblikovanja nekih običaja koji mogu, a ne moraju biti prihvaćeni. Svjedoci smo, kroz istoriju čovječanstva, da je bilo različitih načina sahranjivanja, obreda u oprostu sa pokojnikovim tijelom, prenošenjem do mjesta gdje su tijela umrlih i obilježavanja mjesta gdje je sahranjeno. U principu, sve se svodi na naviku ispraćanja i vjerovanje da je smrt kraj života. Nakon kojeg tijelo pokojnika pripada svijetu mrtvih.
Ovdje bi mogli zastati i zapitati se: da li takav svijet postoji? Najveći broj nas bi se složio sa vjerovanjem da ne postoji. Međutim, o onome što ne znamo, ne možemo nikada govoriti sa sigurnošću. Otkud misao o nečemu, ako tvrdimo da ne postoji? Zašto se oko nečeg sporiti ako je „ništa“? A ako je ništa, onda ne postoji. A ovamo, neko tvrdi da postoji i čvrsto vjeruje u to, dok drugi osporavaju da postoji i smatraju da je suludo tvrditi da postoji svijet mrtvih. Treći će reći da nešto postoji, ali da oni ne znaju šta. To je već neka vrsta dokaza da, ipak, „to nešto“ postoji, ali se njegovo postojanje odnosi na neupućenost. To nam govori da nismo dovoljno znali i da nismo u stanju da dosegnemo do saznanja o tome u šta gajimo sumnju. Sumnja može da nas vodi i u dobrom smjeru. Vratimo se tamo gdje smo spomenuli naviku. Plašim se da je ona pomrsila račune tog eonskog treptaja na životnoj pozornici. Zamislimo da se čovjek u svojoj dalekoj prošlosti navikao na to da smrt ne postoji i da je nikad nije prihvatio kao stvarnost, koja nas danas, po ubjeđenju mnogih, razdvaja od života, zauvjek. Smatrajući da poslije nje nema više ništa od te energije koja nas je na toj pozornici držala onoliko koliko smo navikli da čovjek prosječno živi. Kad bi se dogodile nepredviđene okolnosti u kojima bi se dešavala prijevremena smrt, bilo bi to iznenađujuće šokantno, ali, svejedno, svijest čovjekova i to procesuira i prihvata kao surovu realnost i ide dalje. Neko nadživi ostale, pa je opet iznenađujuće to koliko je njegov život dugo trajao. Nema odgovora ni za onog čiji je život kratko trajao, niti za onoga čiji je dugo trajao. Zašto smrt nismo prihvatili drugačije? Zašto smo uopšte proglasili da ona postoji? Na taj način, stvorili smo suštinsku naviku koja naše tijelo oslobađa života. Religija je ponudila teoriju da se pretvaramo u prah, što uistinu jeste tačno. Postajemo dio zemljinog praha koji putuje kosmosom. Dakle, pretvaranje tijela u atomski oblik uopšte nije sporna činjenica. Ali, nastajanje iz praha, to mi je nejasno. Osim u slučaju da ta atomska čestica prašine sa sobom uzima i energiju održivosti. Duh, kao podsticaj za nova otjelotvorenja. Tad bi zagonetka naslućivala odgonetku. Ipak je prah materijalna tvorevina, a maloprije smo govorili o energiji, „orgonu“ koji čini materiju osjetnom, uz razvijenost čula. Tajna života je samo jedan tren, toliko sitan i neuhvatljiv da se još nije rodio čovjek koji bi ga mogao primjetiti, doživjeti, spoznati i predstaviti ga javnosti. Mislim da će instrument koji čovjek stvori prije uočiti taj trenutak nego sam čovjek. Trenutak koji oživljava kreaciju. Poljubac bozona sa gomilom praha koji se pretvara u stijenu zvanu čovjek. Gdje je tu smrt? Imam osjećaj da je, uistinu, izmišljena.
