(nastavak priče AMKA)

...Spokojan sam, ravnodušan, s vjerom u bića koja su se pozabavila mnome. Odjednom, kao da sve postade ljepše i bolje. 

Iznenadni posjetioci isto tako iznenada se i ukloniše. Svjetlost je jenjavala i uranjala u noćnu tamu. Osjećam život u tijelu. Pustio sam onaj ogranak za koji sam se držao i ugodno lebdim. Ispod mene je stajalo tijelo, zdravo i spremno da se ugnijezdim u njega. Bešumno se zanjihah i utonuh u svoju ljušturu. 

Smušeno sam se budio i s mukom hvatao svijest. 

***

Da li je jutro ili veče? – pitao sam se u bunilu. Čini mi se da je jutro, a očekujem da je predvečerje. Gdje sam ja ovo? Šta se to dogodilo sa mnom? Pogled mi se bistri, kao da se privikavam na neko novo svjetlo. Šta radim u ovom šušnju? Dok su mi se u glavi rojila pitanja, naiđe mojim bićem bujica neke silne energije i volje, potisnu sve to i u meni zablista umilna promisao. O Bože mili, kako je toplo i divno veče. Sumrak razveseljava svježinom.  Ustajem i otresam lišće sa sebe, kao da sam se dovaljao, a ne došao do mjesta na kome se nalazim. Učinih nekoliko koraka, a preda mnom se ukaza bezdanica, ona prokleta jama u kojoj je skončao moj pas Garac. Sjetih se da sam samo jednom bio ovdje, kad mi je rođak pokazivao gdje je bacio Garca. Bio je to pas kojeg je Anan imao kad sam se ja rodio. Crn kao noć, sa bijelim biljegom na čelu, još dok je bio štene prozvali su ga Garcem i tako je zapamćen. Donio ga Anan od Jose kovača. Joso je imao veliki vinograd i bio proizvođač najboljeg vina koje sam ikad probao. Volio sam sa ocem da pođem do Jose u berbu grožđa, a zvao nas je i kad bi pretakao vino, sjećam se da sam kao dijete kod njega popio punu čašu vina zajedno s njim i mojim Ananom. Ne napih se, a njih dvojica me od tad gledahu kao odraslog. Osjećao sam se snažnijim i malo se pravio važan u razgovoru sa teta Maricom, Josinom suprugom. Tog Garca sam više pamtio po priči nego po sjećanju. Kad bi me Anina ostavljala samog u kući u nekakvom visokom sanduku, vršlogu iz kojeg nisam mogao izaći, možda mi je bila godina, nisam još hodao, ali sam puzao, stavila bi uvijek pored mene i nešto hrane, bočicu sa dudlicom u kojoj bi bila voda ili varenika, kako kada. Garac bi se nekako uvukao u kuću skočio u sanduk kod mene i pojeo ono hrane što mi je Anina ostavila. Ko zna, meni je možda bila zanimljiva njegova posjeta, pogotovo što je učestala skoro u svakoj prilici kad bih ostajao sam u kući. Ukućani su primijetili da neko dolazi i odnosi moju hranu, jer nisu mogli vjerovati da ja to sve pojedem, a bio bih gladan i plakao dok me baba ne nahrani kad dođe kući sa njive, da me obiđe i ko zna već kojim razlogom. Ranije sam ti pričao da mi je majka umrla na porođaju. Od kada sam to saznao, uvijek mi je u pameti da sam njen život ponio sa sobom, dok je nju iznevjerio, napustio je, a majka kao majka je željela da bude pored mene. 

Baba je sumnjala da neko dolazi kod mene i da pojede sve što mi ostavi, računala je da bi mogao biti jedan bližnji rođak koji se često zaticao u našoj kući. Jednom prilikom dođe ona kući i vidi vrata odškrinuta gotovo dopola, stupi na vrata, a Garac iz sanduka, mimo nje, van. Spasio se. Zgrabila me u naručje i počela bugariti. Više sam se preplašio njenog bugarenja, nego kad Garac iznenada skoči u sanduk. Uplašila se da će me Garac pojesti! 

Taj dan je donesena odluka, šundrati Garca! Lišiti ga života! Kako?

Otac je rekao da će zvati mjesnog lovca da ga ubije. Međutim, Anina je bila protivna. Lovcu treba platiti metak, treba ga počastiti kavom i rakijom, a ako bude voljan da jede, treba mu spremiti čestito jelo. Nismo ludi da toliko trošimo zbog paščeta, bunila se baba. U priču se umiješao rođak koji je tu kad je najmanje potreban.  Njemu je uvijek stalo do belaja; on je jedva čekao da čini kakav zulum i da se oduži Garcu za krivu osudu zbog sumnje da je on uzimao moju hranu. Smislio je plan koji se dopao Anu i Anini. Odvešće Garca u Mrku šumu, pravo u Vošlag, i gurnuti ga u onu bezdanicu, koja je bila prijetnja svakom nevaljalom. I tako, ode Garac za svagda.

Nije prošlo dvije nedjelje, vraćao se Anan sa konjskom zapregom iz mlina i stane u selu povrh rijeke, kad su konji izvukli teret uz veliku stranu, tu bi da se malo odmore i da ih ponudi vodom na domaćinskoj česmi. Odjednom crn pas banu pred njega, podvijenog repa, klempavih ušiju, iznuren, mršav i sav u strahu od nečega. Malo nalajava, kao da bi mu se udobrovoljilo i sve se više primiče ocu. Reče domaćin: 

–  Vidiš toga psa, on je izašao iz pećine, djeca idu dolje na rijeku kupati se, baš pod samu pećinu, kažu da je na desetine puta izlazio i vraćao se u pećinu dok im se nije pridružio i sa njima došao odozdo. Mi ga nahranili i sad se ne da od kuće. 

Reče njemu Anan bez ustezanja:

–  To je moj ćeno, pobjegao od kuće još prije dvije nedjelje ili je otišao za nekim – izlagavao se otac. – Odi, odi, Garac, ideš sa mnom kući.  

Mamio ga otac i driješio neki povodac sa kola da ga priveže za zapregu i dovede kući.

Kod kuće ponovo zlo. Opet vika na rođaka, da ih je slagao i da nije šundrao psa, već ko će znati šta je s njim uradio.

Sutradan je bila nedjelja. Garac gladan, izmoren i iscrpljen, čekao je zavezan za krukuruzanu da se krene sa njim na ponovni put njegovog smaknuća. Ali sad rođak nije išao sam, bila je tu čitava pratnja, Anan i družina iz sela sastavljena od onih koji nisu htjeli vjerovati da se Garac poslije svega vratio. Trebalo je poći do Mrke šume i bezdanice. Puna kola ljudi, Garac zavezan za kola trčkara jadan u svoju smrt. Nisu mogli kolima i konjima do bezdanice, pa su ih ostavili u nekom prikrajku. Kad su došli do jame, rođak je prednjačio i svima pokazivao govoreći: 

–  Evo ovdje sam ga bacio, odavde sam ga gurno, nije ni skikno, samo je nestao dolje u bezdanci. Malo sam osluškivao, da li se čuje odozdo, ali ni traga ni glasa, mislio sam gotov je! 

Dok su svi sa pažnjom slušali njegova ubjeđivanja, Anan koji je držao Garca na povocu, odjednom osjeti da mu se povodac istrgnu iz ruke.

Garac je ponovo na slobodi.

Nasta hajka i jurnjava oko jame da bi ga uhvatili. Šmugni lijevo, šmugni desno, prođi ovuda, protrči onuda, malo se oni i uplašiše da ne bi koga ugrizao, pa mu se na neki način i izmiču. Šuma ječi od njihovih glasova, cika, vriska, naganjanje, drži tamo, drži ovamo.... nasta cijela pometnja. Najednom Garac se sjuri između njih i skoči pravo u bezdanicu. Svi zanijemiše. Niko ne povjerova očima. Nestade ga u jaminom zjapu. Dugo se poslije toga pripovijedalo u tri sela o Garčevom stradalništvu i uvijek je plamsala nada da će opet banuti iz pećine. 

–  Kažem ja mom vuku da ako kad čuje zavijanje u našoj pećini da se ne plaši, već da zna da je to duh našeg crnje koji je došao da vidi ima li kod nas štogod za pregristi, onako po navici. 

E moj Garac, eto sjetih te se. Počivaj, a toliko bih volio da si me dočekao da porastem, pa da smo se poigrali, kako sam običavao sa svim onim mojim dragim ćukama poslije tebe, Bobijem, Skipijem, Totom, Rundovom, Vučkom i nijedan od njih nije imao tvoju sudbinu. Ti si postao slavan, prošavši beznađe podzemlja ispod kordunaškog krša, otprilike desetinu kilometara kroz mrak pećina i podzemnih voda da bi izbio u Barilovačkoj pećini, koja se eto na neki nama čudan, ali prirodan način povezuje sa bezdanicom u Vošlagu. Ti si nam to svojim stradanjem i dokazao, legendo.

A zašto si se ponovo strmeknuo u bezdan, to niko nikad neće saznati. Možda si pronosio volju nekog svog psećeg boga.

Nego da se vratim svojoj osnovnoj priči. Dao sam se putem od bezdanice uza stranu, trebalo je naći goveda i izagnati do kuće, uhvatiće me mrklina noći, ali neko će doći preda me. Nadam se Didu, jer zna on kad me nema na vrijeme, da sam pogubio blago.  

Bio sam u pravu. Roneći šumskom stazom kroz pravu prirodnu čar, hvatao sam se sve više uzbrdice i izranjao na proplanak pod samim vrhom Vudragove glavice. Začuh medenicu i uskoro ugledah krave kako su se zamirovale, uživajući u dobroj ispaši koje je bilo svud naokolo. Šteta što se ubrzo smračilo, sa ovog mjesta puca predivan pogled na rajski pejzaž koji me uvijek oduševljavao. Bacio sam pogled prema zapadu, horizont je bio sav crven, sunce samo što je klonulo. Stari kažu: „Crveno veče, vjetrovito jutro.“

Zvijezda Danica se toplo smiješila, nadam se da će me pratiti do kuće. Pođoh prema kravama, da ih izgonim na put i da krenemo, ali okrenuh se još jednom prema Danici: treperila je, kao da je htjela nešto da mi kaže. Golicala su me neka čudna sjećanja.

Krava Kolova je prednjačila ispred ostalih, žedna je, hoće prva da stigne do pojilišta. Did i moji će se ljutiti što sam okasnio u povratku sa blagom. Nije mi niko pošao u susret, mora da su do kasno radili, a Anina treba još večeras da pomuze sve krave osim Lisove. Ona ima tele, nahraniće ga toplim svježim mlijekom. Vime joj je dobro nabreklo, ima voćo da se nadoji i za sutra da mu preostane.

Prelazili smo Kolarište, posljednje brdo na izlazu iz Mrke šume. Vjetrom je dopirao miris seoskih kuća, ulijevala se sigurnost i potiskivala bojazan koja je čučala negdje u prikrajku mraka. Crveni oblaci su se topili, nebo vedrilo i ispunjavalo zvijezdama. Danica se zanosi za mladim Mjesecom i prikrada se vratima sna.

Odjednom, negdje tamo na horizontu, primijetih nešto poput zvijezde repatice, ali kao da se vinu sa zemlje prema nebu. Okrenuh se iznenada i ugledah još jednu takvu čudnu svjetlost u obliku plamene lopte koja hrli nebu i iza sebe ostavlja trag. Još njih nekoliko iz različitih pravaca pohrliše vrhu nebeskog svoda. Sastaše se i sklopiše sve u jednu plamenu loptu i odjuriše bez traga u dubinu kosmosa.

U meni nešto zaiskri. Suza me za oko uštinu. Kao da sam se sa nekim oprostio.

Radovao sam se dolasku kući. Blizina i toplina sela ulijevale su mi snagu.

I krave su žurile, sve je kao prije. Iz grla mi se prosu pjesma: 

– Zvijezda tjera Mjesecaaaaaa…

MOJA ANINA

Jedne zime Anina se razboljela. Sve svoje zimske čarolije morao sam da zamijenim brigom o njoj. Skuvao bih joj lipov čaj i za doručak spremao cicvaru koju je najviše voljela. Čaj bi popila i hljeb pojela umačući ga u čaj, a cicvaru bi samo probala i ostavila. Limuna nismo imali u kući pa bih u čaj dodao malo domaće rakije. Znala bi kad srkne da se malo zagrcne, a kad me pogleda, osmijeh joj se pojavi na licu. Zatim, morao sam da ložim vatru i da donosim suva drva. Brže se zagrije soba, a peć manje dimi.

Volio sam biti kraj nje u sobi, bilo je toplo i čim ona nešto zatraži ja skokom. Za ručak bismo opet nešto spremali i sve tako dok Anini nije bilo bolje. Pročulo se kroz selo da je bolesna i eto prvih posjeta. Dolazili gotovo svi, čineći nam čast u znak poštovanja kuće i moje bake. Žene bi se obično zadržavale u sobi kod Anine, a muškarci uđu, pozdrave se i onda skupe u kuhinji oko čašice rakije i šačice razgovora o onome šta bi bilo – kad bi bilo.

Naveče, kad bi se svi razišli, opet bismo nas dvoje ostali sami u sobi. Rekao bih da joj je malo bolje, a mislio sam da su je žene izmorile pričom i da je još bolesnija. Sa blagim smiješkom bi me razveselila i pokazala rukom prema stolu koji je stajao u uglu sobe, govoreći:         

–  ‘Ajde ti sade, lijepi moj golube, sve ovo presortiraj, da vidimo nas dvoje šta smo dobili. 

Bilo je tu raznog voća i sokova. Prvo sam primijetio limun, narandže i jabuke, zatim suve šljive, bilo je i pepermint i negro bombona, pa soka od borovnice i maline na razrjeđivanje. Kad sam ugledao suve smokve, odmah sam poželeo da su moje i Anina je to primijetila.           

–  ‘Ajde, molim te, oguli nam jednu narandžu.

Ogulim na brzinu i lijepo sve razdvojim na kriščice, ona uzme možda dvije, a sve ostalo prepusti meni. Kad pojedem narandžu, onda uzmem koru i sve ono bijelo sa kore skinem nožem i pojedem. Rado bih uzeo i jednu smokvu, a neprijatno mi da pitam da je uzmem, pa nutkam baku da je pojede.           

–  Uzmi, uzmi, sve je to za tebe, sutra ćeš ti meni skuvati čaj. 

I tako ona sjedi u svom krevetu, a ja joj namještam jastuke ispod leđa da joj bude što udobnije i vidim joj suze u očima.           

–  Što je, baba, zašto plačeš?           

–  Voljela bih da ti u životu budeš srećan i da nikad ne budeš gladan i ničega željan.

Jadna, uvijek mi je to govorila. I tako bi njena ruka počivala na mojoj glavici dok se ne bi umirila vatra u šporetu. Tad bih ja stavio još jedno drvo u peć, za noć, ugasio svijeću i legao u svoj krevet. 

Ujutro je baba imala lipov čaj sa limunom zahvaljujući našim dobrim seljanima, a otac je otišao do grada i znao sam da će izbor južnog voća biti veći. Anina je bila sve zdravija, pa sam i ja bio veseliji. Osjećao sam da je živjela za mene. Hvala joj za to! To i danas često ponavljam u sebi.

VUK

Jutro se protezalo u nekoj neobičnoj spirali po cijelom krajoliku. Sunce je bilo izašlo, ali nije se vidjelo. Planina kao da je utrnula od dugog mirovanja, reklo bi se da se ništa ne pomjera. Čini mi se da sam jutros samo jednom čuo orla. Mora da su mu se oči zamaglile, pa se odmara na vrhu planine, ali ipak, povrh mojih opažanja, prostire pogled nizbrdicom jutra koje tek što nije kliznulo u čaroliju dana i lovi zeca. Proljeće je. U njedrima prirode odzvanja dubok bruj umilniih glasova, da bi proljeće svakom čovjeku bilo po volji. Sve je potaman, sve onako kako baš treba da bude. 

Vuk je pred pećinom opružen žmirkao i čekao na mig da krenemo utabanim stazama koje smo sami progazali. Kuda ćemo? Gotovo nikad nismo imali pojma gde da se uputimo. Krenuli bismo onako, pa gde završimo tog dana. Vuk je volio da zajedno siđemo u selo Jagoricu, da ga obiđemo, odemo u prodavnicu da bismo se snabdjeli neophodnim sitnicama, sreli se sa Midarom, pozdravljali djecu koja bi sa strahom prolazila pored nas dvojice, a oni odvažniji bi nam prišli i pomazili pravog vuka. Voli on djecu, voli sve ljude, ali njegova ćud za njih je nepouzdana i to stvara strah zbog koga ga ipak izbjegavaju. Nikad on ne bi ni na koga nasrnuo, osim ako bi neko pokušao mene da ugrozi, jer smatrao me za svog vođu, predvodnika u našem međusobnom poretku. Odrastao je uz mene još dok je bio štene. Bio sam mu majka po njegovim osjećanjima, jer kao štenac uvijek je tražio da  osjeti toplinu mog tijela i da mi se glavom nasloni na grudi slušajući otkucaje srca. Danas ima običaj isto to da uradi u trenucima kad se blaženost prospe svuda oko nas, a mi pred pećinom pod toplim zracima sunca procvjetavamo od miline. 

Idemo u selo. Obići ćemo moju porodičnu kuću u Jagorici, u kojoj je život zamro otkad je moj Anan sklopio oči. Pričaju ljudi svašta. Govore da je neko u kući, da dolazi i tu boravi, ali nikad ne izlazi, i da ga još niko nije vidio. Nisam se toga plašio. Znam svoju rodnu kuću i kad se sjetim svojih pokojnika, onda znam da neko osjeća potrebu da pohodi naše sveto mjesto. Moja baba Anina, kako joj je bilo pravo kršteno ime koje joj je izabrao kum Todor, što je po njemu značilo svijeća, mada su je neki zvali Ana, a neki Anika, vjerovatno poželi da tu svrati. Legenda kaže da je u Turskom gradu Ani, popularno zvanom „grad hiljadu i jedne crkve,, gorjela svijeća koju nije moglo ništa ugasiti. Smatralo se da ju je upalio Duh Sveti, a zvali su je „Anina“ i proglasili je zaštitnikom grada, sve dok jedne noći nije bljesnula oluja tako strašna da je sve pogromila pred sobom. Ugasila je i svijeću „Aninu“, ali je nije pomjerila, ostala je i dalje na svom mjestu čekajući vjerovatno božanski blagoslov da je ponovo upali.  Moja Anina je umrla 2. Maja; te godine je, tog dana bio tako velik bljesak na nebu koji je slutio na strašnu oluju. Od tada su se ljudi počeli nekako povlačiti u sebe i sa nevjericom gledati na sva dešavanja koja su slijedila, plašeći se i za vlastiti život. I, bi oluja! Oduvala je sve što se dalo oduvati, i kamen na kamenu se uzdrmao. Oluja je bila toliko silna i neumoljiva, da nije bilo nikakve mogućnosti da se sahrani Anina. Ostala je da leži na posmrtnom odru, prepuštena višoj sili koja će je isprati u vječni mir. Tad sam bio mlad, moglo bi se reći, još dijete. Nisam mario za sudbinu. Gubio sam se u ludostima, a pronalazio u povratku postojećim vrijednostima. Moj Anan je brinuo jednako o živima i o mrtvima. Nije mogao prežaliti što svoju Aninu nije dostojno ispratio na onaj svijet. Kada se vratio kući, Anine više nije bilo, na velikom stolu u velikoj sobi, ni traga ni glasa. Teško se mirio sa prazninom koju je ostavila iza sebe. On ju je zvao Májka. 

Od pećine do naše porodične kuće bilo je šumovito, a jednim dijelom iznad puta vidjelo se otvoreno nebo odakle je pogled pucao u maštu. Kako je tamo, ko tamo živi? Svjetlost, naša saputnica, u tom predjelu nam se nesebično podavala. Kad bismo noću išli istim putem, pili bismo mjesečinu. Vuk je osjećao neke posebne vibracije i znao je da uživa u tom trenutku obasjanja; njegovo kratko cviljenje i umiljavanje pogledom odavalo je koliko je srećan. Spuštali smo se putem prema kući. Sunce se već izdiglo i mogli smo vidjeti orla kako istražuje busije iza kojih se kriju zečevi. Kad bi zakliktao, vuk bi samo zavrtio repom i bacio mi pogled usred osmijeha. Kada bismo se približavali kući, vuk bi uvijek zastao i pustio mene da budem prvi. Umirio bi se i mazio oko nogu, opet sa nekim posebnim osjećanjima. 

Odjednom zatropošta se zemlja pod nama. Strah istrča ispred nas i zaustavi nas u času. Ispod naše kukuruzane u kojoj je još bilo nešto malo kukuruza izletješe dva vepra i dadoše se u bijeg kad su nas namirisali. Vuk je ostao pored mene, ućuljenih ušiju i zadignutog repa, grebući zemlju prednjom desnom nogom uz kratko: vauv! Vratismo se opet sebi. Grlim pogledom kuću i okućnicu. Njišti djetinjstvo u meni! Nemam običaj da ulazim, ali volim da obiđem naokolo i zavirim u svaki ugao, prije bih rekao svijesti, ili možda podsvijesti, nego prostora. U tim momentima vuk je slušao moje srce, naučio je njegov ritam još od malena i znao po tom ritmu moje raspoloženje, koje je imalo znatnog uticaja na njegovo ponašanje. Pod starom lipom stajali su sto i dvije klupe. 

–                Sjedni, putniče namjerniče i odmori se. 

To bi se nekako samo od sebe reklo i teško je bilo razaznati da li je glas stvaran ili nestvaran. 

Nekoliko koraka od stola bila je česma, pored nje bagremom stupac, pri čijem vrhu je bio zakucan čavao na kojem je visio plavi lončić. 

–                I napij se hladne vode, putniče namjerniče! 

Onome ko zna čitati znakove pored puta uvijek će to što je napisano biti jasno. 

Nakon obilaska kuće i okućnice, sjedoh da odahnem, srce je treperilo, a štap koji me podbočio trpio je svu moju težinu dok sam razgledao panoramu jednog izgubljenog svijeta. Vuk me grickao za rukav prednjim zubima i sitno cviljukao kao da mi je htio reći: Ne otvaraj srce, eno tuga čuči na lipovom ogranku i samo čeka da uskoči. 

Razumio sam njegovu poruku i umirio srce. Mirno sam sjedio i potiho razgovarao sa vjetrom koji je odnosio moje riječi tamo iza kuće, do guvna, drvljanika, šljivara, stožina, i vraćao mi se sa drugačijim, isto tako nekim umilnim riječima, koje su odzvanjale damarima. Tuga se razgoropadila po krošnji lipe, ali bez mogućnosti da me osvoji, dok je vuk vjerno bdio nad okruženjem moje duše. 

Priđoh česmi i napih se vode, ponudih i vuku, liznuo je samo reda radi. Pored česme je i mala kamena pojilica, koja je uglavnom služila za živinu; oprah je i napunih vodom, ako se vuk predomisli, da mu se nađe. Proljeće je i sunce mami svojim sjajem. Zemlja je još hladnjikava i gledam da prostrem svoju opakliju koju sam ponio za svaki slučaj, malo preko pleća i leđa, malo preko ramena, malo preko ruke, ali dobro je da se nađe. Povuče me želja da usnim jedan kratki sanak pod lipom mog korijenja. Na ovom mjestu nema ni straha, ni utvara. Ovde je óna čista ljubav u kojoj mogu da se kupam do mile volje, slobodniji i srećniji nego pred svojom pećinom. Podvostručenu opakliju prostro sam na zemlju, a komad odebljeg ogranka stavio ispod nje za pod glavu. Spustih se i osjetih onu ljubav kakvu sam osjećao kad bih se sa ocem vratio sa košnje i dok bi nam Anina pristavila ručak, nas dvojica bismo klonuli u sanak pod našim lipićem. U snu sam. Na istom mjestu. Sam. Nema vuka. Proganja me priča koju sam čuo da u mojoj porodičnoj kući neko ima, da ne izlazi i ne da se vidjeti. Nije me strah da uđem i sve pregledam, ali navika mi je da ne ulazim. Neće ni san da me prevari i uvede. Prikradam se prozoru, ali svjetlost mi ne dozvoljava da lijepo razgledam unutrašnjost. Stavljam ruku povrh očiju i pomoću sjenke nazirem detalje u velikoj sobi u kojoj smo boravili najveći dio dana dok smo tu živjeli. Vidim stari dugački sto za kojim se proslavljala svaka naša svetkovina i za kojim su se okupljali rodbina, kumovi i prijatelji u dobru i zlu koje smo među sobom dijelili. Šaram pogledom po zidovima, vidim prašnjave slike i nakrivljen lampuš na zidu iza čijeg cilindra kulja svjetlost. To se sunce zalijepilo za lampuško ogledalo pa bljeska meni pravo u oči i muti mi vid, ne dozvoljava da pomno razaznam unutrašnjost. 

Ooooo, Gospode! Kao da me nešto odignu od zemlje da bih što bolje privirio, a oči se raskolačile pune nevjerice, krstim se i spolja i iznutra, i na jednu i na drugu stranu, osjećam da bih i klanjao i čitao svete mantre samo da bih povjerovao u ono što vidim. Pogled mi se prikiva za stolac koji bi se kao počast nudio značajnom gostu ili kad bi se nekom od nas ukrala prilika za to, zavalili bismo se i pustili mašti na volju. Ovaj put ostajem zbunjen, skamenjen, prilijepljen za staklo. Dah nema dovoljno snage da izađe iz mene. Na stocu u uglu velike sobe, mirna, nepomična, zagledana u ikonu svetog Đorđa, sjedila je Anina. Bože, umilostivi me, hoću da sanjam!

MIDAROV RASTANAK OD ŽIVOTA

Život na planini, u pećini, pružao mi je mir i rijetko sam silazio u Jagoricu. Midar je često navraćao. Svi smo ga zvali tim imenom. Nije se znalo da li mu je to pravo ime ili neki špicnamet, kako se kod nas govorilo za nadimak. Kao što se nije znalo otkud se vratio, da li je kršten, ko su mu kumovi, da li su mu roditelji baš oni za koje se govori da jesu. Donio bi mi najnovije vijesti i uvijek je imao strpljenja da sluša dok bih razgovarao sa svojim vukom, zmijom ili orlom. Svaki sljedeći put, kad bi dolazio, prepričao bi mi šta je zapamtio od našeg prijašnjeg susreta i razgovora. 

Midar je uistinu volio ljude, ali ljudi nisu voljeli njega, niti prepoznavali, niti osjećali njegovu ljubav prema njima. To mu nikad nije bilo jasno. Imao je nekoliko nas koji smo ipak gajili povjerenje u njega i njegovu priču, pa bi nam se često povjeravao. Pored mene, imao je dolje u selu starog Malbašu. On mu je svaki put kad bi mu došao pokušao ispričati priču kako je otac imao dva sina, jednog vrijednog i poštenog, a drugog ljenčinu i probisvijeta. Nikad njih dvojica nisu mogli sa tom pričom stići do samoga kraja. Dok bismo Midar i ja, kada bismo se sreli, zasjeli ispred moje pećine i znali dugo, dugo ćutati. Zijevamo i ispraćamo puste misli, onda on ustane i kaže: 

–                Odo ja!

–                Živ bio! Hvala ti, Bog ti svako dobro dao! Hajde naiđi opet i čuvaj se… – ispraćao bih ga i pazio da ne pogubim odnjegovane misli. 

Njemu su ljudi uglavnom prijetili i uvijek ga plašili, bez razloga. Najčešće bi mu govorili da će ga ubiti. Sjećam se, kad mi je došao tog kobnog dana i zamolio me da mu napišem oproštajno pismo koje će zakačiti, prije nego što se ubije, na ploču u selu ispred trgovine gdje su se lijepile čitulje; tražio je da štampanim slovima na komadu kartonske kutije, napišem sljedeće:

Od silnih vaših prijetnji da ćete me ubiti, evo ubio sam se sam. Bilo me više sramota živjeti!

Vaš Midar koji će znati i mrtav da vas voli!

I ubi se... Slava mu!

NASTAVIĆE SE ...

PODELITE OVAJ TEKST NA: