detalj slike: KRK Art dizajn

 

IZAZOVI KNjIŽEVNE GEOGRAFIJE

U DJELU SIMA MATAVULjA

ILI

ČETIRI ZAVIČAJA ”MAJSTORA PRIPOVEDAČA”

 

Prof. dr Goran Maksimović

U jednom pismu upućenom prijatelju i kritičaru Marku Caru, povodom proslave dvadeset i pete godišnjice njegovog književnog rada (objavljenom u Brankovom kolu, broj 37, od 11. (24.) septembra 1903. godine), Simo Matavulj je istakao dvije stvari bitne za svakog književnika: vezanost za zavičaj (za zemlju, ljude i jezik rodnog podneblja), te duboko osjećanje nacionalne pripadnosti. Danas, na stotinu i deset godina od piščeve smrti (Matavulj je rođen u predgrađu Šibenika, 12. septembra 1852. godine, a preminuo je u Beogradu, 20. februara 1908. godine), možemo samo potvrditi tačnost te konstatacije, ali i činjenicu da je Matavulj imao izvanredno snažan dar za usvajanje novih podneblja, tako da nije imao samo jedan, nego najmanje četiri zavičaja, koja su bitno uticala na njegov književni identitet (Šibenik i Dalmacija, Herceg Novi i Boka Kotorska, Cetinje i Crna Gora, Beograd i Srbija).

Iako je regionalizam jedno od prepoznatljivih obilježja epohe realizmau srpskoj književnosti, rijetki su srpski realisti koji su sa toliko uspjeha i umjetničkeoriginalnosti unosili različite i raznovrsne prostore u srpsku književnost, kao štoje to činioSimo Matavulj. “Nikoji naš prozni pisac nije u svom delu tako ujedinio srpski narod”, niti mu je “toliko proširio geografske i etnografske misli...” (M. Kašanin). Pored zavičajne Dalmacije i rodnog Šibenika, kojima je posvetio roman Bakonja fra-Brne (1892), dramu Zavjet (1897), više izvrsnih novela ("Čevrljino zločinstvo", "Pošljednji vitezovi", "Svrzimantija", "Đukan Skakavac", "Uskrs Pilipa Vrlete", "Amin","Povareta", "Pilipenda", "Našljedstvo", "Oškopac i Bila", "Rkaćki patrijarh"...), kao i impresivna poglavlja autobiografsko-memoarskog djela Bilješke jednog pisca (objavljivanog u nastavcima u Letopisu Matice srpske od 1898. do 1903. godine), Matavulj se kao pisac i kao čovjek dostojno odužio i onim sredinama u kojima je u različitim životnim dobima kasnije boravio i radio: Herceg-Novom i Boki Kotorskoj (1874-1881), Cetinju i Crnoj Gori (1881-1889), Beogradu i Srbiji, gdje je proživio posljednjih dvadesetak godina života, do iznenadne smrti 1908. godine.

Rođen u porodici koja se doselila u Šibenik  još krajem 17. stoljeća "odnekud iz Bosne", a koja je po ženskoj lozi bila jedna od najstarijih srpskih familija u gradu, Matavulj je rano ostao bez oca (1860), tako da je za njegovo odrastanje i formiranje, kao i za još četvoro njegove braće i sestara, ogromnu ulogu imala majka Simeuna, koja je u svagdašnjoj borbi za opstanak porodice osnovala i uspješno vodila radionicu za izradu narodnih odijela. U Bilješkama jednog pisca Matavulj je ostavio svjedočenje da mu je majka bila odlična usmena pripovjedačica i da je od nje "naslijedio dar ka fabulovanju": "Njene priče, zimi kraj ognjišta, ljetnih noći na kolima, kad s njom putovah na sajmove u gornju Dalmaciju, ne samo što mi bjehu prvi ugledi, nego su se njeke od njih kristalisale u duši mojoj i, poslije dugog niza godina, izišle na vidjelo, samo u književnijem obliku nego što sam ih od nje čuo". Drugi bitan nasljedni faktor bujne pripovijedne imaginacije, Matavulj dovodi u vezu sa "lopovskim južnim suncem", tj. sa mediteranskim podnebljem rodnog grada koje je bilo idealno za razvijanje nesputane mašte: "U koži svakog pravog Šibenčanina živi nježan trubadur, krut uskok i vrijedan težak; kako kad dirneš koju žicu, iskočiće jedan od trojstva. Stoga se tu svakog dana izmišljaju ljubavne pjesme, stoga je još i danas u običaju otmica djevojaka, stoga se gine za ružnu riječ, a lijepom se zaista gvozdena vrata otvaraju; najposlije, zbog toga je svaka ped zemlje obrađena. Uz to, i dan-danji, kad ljudske nepodopštine prevrše mjeru, njeke starinske ikone po crkvama zboje se i progovaraju. Nema noći kad vukodlaci ne lutaju po ulicama kad vještice ne dave djecu, kad more ne pritiskaju odrasle. Vile se i danas rvu sa lijepijem mladićima i pletu grive mladijem konjma; aždaje čuvaju zakopana blaga po razvalinama itd."   

Ni o jednom podneblju Matavulj nije pisao sa toliko oduševljenja i simpatija (možda se to može uporediti samo sa Sremčevim zanosom pred Nišom i južnom Srbijom), kao o Herceg Novom, o Bokeljima i Boki Kotorskoj. Godine provedene u Boki, “u najdivnijem kraju srpske zemlje, na južnoj tromeđi”, Matavulj opisuje kao najljepši dio svoje mladosti, poslije koje su mu prvi dani provedeni na Cetinju bili mučni u svakom pogledu. O srpskoj Boki, “nevjesti Jadrana”, kako jojje nadahnuto pjevao Aleksa Šantić u pjesmi Boka (1906), Matavulj je napisao osam pripovjedaka: "Bodulica", "Ljubav nije šala ni u Rebesinju", "Đuro Kokot", "Novi svijet u starom Rozopeku", "Dr Paolo", "Događaji u Seocu", "Prvi Božić na moru", "Zvono". Pored toga, napisao je i etnografsko-putopisnu studiju pod naslovom Boka i Bokelji (1893), dok u Bilješkama jednog pisca treće poglavlje u cijelosti kazuje o životu u Novom, gdje je radio kao nastavnik italijanskog jezika u “Srpskoj pomorskoj zakladnoj školi”. U Boki Kotorskoj ga je naročito opijao prelijepi srpski jezik i nepomućeno bokeljsko Srpstvo: "U Boci su srpske uspomene jače od svih ostalih; srpske osobine, u glavnom i najljepšem, ističu se jako; junački ponos, uzdanje u sebe, pobožnost bez licemjerstva, gostoljublje, ljubav prema starim običajima, njegovanje svoga jezika i pjesme – sve je to u cvijetu."

Na Cetinju je Matavulj živio gotovo devet godina i to onda kada se u ovoj "maloj" ili "drugoj srpskoj prestonici" bio razvio snažan intelektualni i književni život sa brojnim poznatim "izvanjcima" i povratnicima, koji su tu živjeli i radili duže ili kraće vrijeme (P. Apolonovič Rovinski, S. Popović, I. Beara, L. Kostić, L. Tomanović, J. Pavlović, I. Beara, J. Popović Lipovac i slično). Odmah po dolasku na Cetinje, 1881. godine, objavio je i prvi prozni rad, pod naslovom "Naši prosjaci" (Srpski list, Zadar, 1881), a zatim i prvu pripovijetku "Umjesto uvodnog članka" (Glas Crnogorca, Cetinje, 1883). Romantičnoj slici herojske Crne Gore 19. vijeka posvetio je više pripovjedaka ("Na Badnji dan", "Svetaosveta", "Ko je bolji", "Kako se Latinče oženilo", "Zavođanka", "Na mlado ljeto", "Učini kao Strahinić", "Novo oružje"...), zatim i dva romana:Uskok (koji je objavljen u tri verzije, 1886, 1892. i 1902. godine), te nezavršeni alegorično-satirični roman Deset godina u Mavritaniji (objavljivan u časopisu Delo u toku 1907. godine), kao i najveći dio nezavršenih Bilježakajednog pisca.

U Beogradu je Matavulj živio najduže (od septembra 1889. godine), a najprije se zaposlio kao "učitelj druge klase" u Nižoj (Terazijskoj) gimnaziji, do 1892. godine, da bi iza toga sve do 1900. godine radio u Ministarstvu inostranih dela. U Beogradu je ostvario i dva braka. Prvi sa Milicom Stepanović, učiteljicom Više devojačke škole (od proljeća 1892. do februara 1893. godine), koji je završen tragičnom smrću mlade piščeve supruge na porođaju. Drugi od 1900. godine sa bogatom udovicom Ljubicom Nikolajević-Dimović, poslije koga je napustio državnu službu i putovao po mnogim evropskim gradovima (Pariz, Marselj, Nica, Minhen, Atina, Carigrad). Komplementarni sa tim putovanjima su Matavuljevi putopisi: Uspomene sa Skadarskog jezera (1889), Boka i Bokelji (1893), Neobičan gost u Petrovu domu (1901), Rivijera (1903), Vrata od Levanta (1906), Levanat (1906), Preobraženja (1908), Tri nedelje na moru (1908), Bijeli fratar u Dubrovniku (1908). U Beogradu je stekao ugled i poštovano književno ime, tako da je izabran za redovnog člana Srpske Kraljevske akademije nauka (1904), a bio je i predsjednik Društva književnika i umetnika (1902), te prvi predsjednik Srpskog književničkog društva (1908). O Beogradu je Matavulj napisao više različitih djela. Pored brojnih priča, objavljenih u dvije zbirke: Iz beogradskog života (1891) i Beogradske priče (1902), posvetio mu je i dramu Na slavi (1904).

Raznovrstan svijet koji pronalazimo na stranicama beogradskih priča, Matavulj je najčešće pronalazio u banalnoj svakodnevnici, u perifernim dijelovima grada, podzemlju, na uličicama, u kafanama, u dvorištima, u sobama i stanovima, a zatim je na tom prostoru oblikovao "sudar zaumnih sila dobra i zla, Boga i Satane, hrišćanstva i paganstva, norme i prekršaja, moralnosti i pokvarenosti" (D. Ivanić). U beogradskim pričama naročito upečatljivo je ostvaren hronotop kafane, kao onog umjetničkog ambijenta u kojem se sudaraju svijetovi uzvišenog i niskog, te u kojem se kao na nekoj iskonskoj pozornici susreću raznolike ljudske sudbine (Stavrina kavana, Kod buljubaše, Mejana kod Vodena, Kod dva bela goluba, Gostiona kod dva gavrana). Podsjećamo da je Matavulj slične primjere umjetničkog hronotopa prethodno uspješno ostvario i u primorskom ambijentu (kafane Kod veselog mrnara, Kod Austrije, KodNovogsvijeta).  

Osnovne odlike Matavuljevog književnog identiteta, koje su mu pribavile epitet "majstora pripovedača" (I. Andrić), upravo su proistekle iz naslijeđene pripovijedne imaginacije, iz rodnog zavičajnog podneblja, te iz snažne sposobnosti opservacije novih prostora i brzog usvajanja novih jezičkih obilježja. Na njegovo književno formiranje značajan uticaj, pored domaće tradicije (usmena narodna priča, pripovijesti i pričanja S. M. Ljubiša), imali su italijanski i francuski prozaisti, a među njima naročito Mopasan.

Zahvaljujući tim različitim sredinama i iskustvima, zahvaljujući visokoj književnoj kulturi, Matavulj se kao umjetnik pripovjedač neprestano mijenjao i usavršavao, tako da njegovo djelo predstavlja pravu riznicu raznolikih poetika i bogatih književnih postupaka. U ranoj stvaralačkoj fazi blizak je folklornom modelu realističkog pričanja, sa romantičnim ili anegdotskim tematskim predlošcima i razuđenim fabulama ("Sveta osveta", "Kako se Latinče oženilo", "Bodulica", "Novi svijet u starom Rozopeku", "Događaji u Seocu"). U zreloj stvalačkoj fazi dominiraju poetička načela visokog realizma, zahvaljujući kojima dolazi do snažnog usavršavanja umjetničkog izraza u jeziku i kompoziciji, sa uravnoteženom deskripcijom i oštro ocrtanim karakterima junaka ("Povareta", "Pilipenda", "Našljedstvo"). U posljednjim godinama života, Matavulj usvaja moderne oblike proznog govora ("Oškopac i Bila", "Aranđelov udes"), sa snažnim oblicima psihološke fantastike, koja je nastajala pod uticajem francuskih naturalista, pa sve do modernističke mistike ("Naumova slutnja", "Spiritiste", "Avimeleh").

U tom neprestanom ukrštanju onoga što je naslijedio (spontanog i neobuzdanog pripovjedačkog duha), sa književnom kulturom koju je stekao i naučio (smisao za mjeru, za sklad, za ekonomiku kompozicije), nastala su neka od najboljih Matavuljevih djela i ponajboljih djela cjelokupne srpske književnosti (roman Bakonja fra-Brne, te priče "Povareta", "Pilipenda", "Našljedstvo"). Prepoznatljiva  umjetnička obilježja tih djela: zanimljivost događaja, neobičnost likova, autentičnost prostora, podjednako su prepoznatljiva u "Povareti" (objavljena je na uvodnom mjestu prvog broja Srpskog književnog glasnika 1901. godine), po svedenosti i preciznosti izraza, po skrivenim a snažnim emocijama junaka, po dijalekatskoj leksici, po živim dijalozima, po psihološki uvjerljivoj snovidovnoj fantastici i modernosti narativnog postupka, tako da i danas potvrđuje tačnu Skerlićevu ocjenu da bi "sama za sebe bila dovoljna da stvori ime jednom piscu". U "Pilipendi" (napisanom u Mostaru dok je boravio u gostima kod književnih prijatelja Svetozara Ćorovića i Alekse Šantića i objavljenom u časopisu Zora 1902), kroz škrte dijaloge, kroz patnju i trpljenje, izbijaju krupne misli o nacionalnoj postojanosti i vjerskom identitetu najviše onih koji su najsiromašniji, tako da je ovaj Matavuljev junak, kao neki iznova oživljeni biblijski Jov, "prerastao u svojevrsnu mitsku paradigmu, s arhetipom trpljenja, kušanja i stavljanja obraza iznad malovječnog života" (J. Delić).          

 

Raskoš Matavuljeve proze najbolje je dočarana u romanu Bakonja fra-Brne. Nastanak ovog djela potvrđuje konstataciju da je srpski humoristički roman 19. vijeka bio utemeljen na iskustvima pripovijetke (J. Deretić). U prvoj nedovršenoj verziji, koja je u nastavcima izlazila u časopisu Stražilovo u toku 1888. godine, objavljivan je kao pripovijetka pod naslovom "Kako je Pjevalica izliječio fra-Brnu", koja u konačnom izdanju zauzima samo jedno poglavlje u okviru romaneskne novelističke strukture. U toku pisanja, Matavulj je nadogradio anegdotu o tome kako je lukavi narodni vidar Pjevalica na prevaru izliječio hipohondričnog fra-Brnu "Naćvara", a zatim je u djelu “obuhvatio cio život dalmatinski, sve staleže i narod obiju vjera”, tako da je 1892. godine objavio humorističko-realistički roman, u kojem renesansni, karnevalski smijeh (R. Konstantinović), postaje izvor i smisao života, njegovo slavljenje i veličanje, princip svagdašnjeg opstanka u nevoljama i tegobama. Kuriozitet ovoga definitivnog izdanja Bakonje fra-Brne sadržan je u činjenici da je izašao u novopokrenutom „Redovnom kolu“ tek osnovane Srpske književne zadruge u Beogradu.

Matavulj je istinski vjerovao u "lijepu laž u mjetnosti", u živu i nesputanu maštu, koja jedino preostaje stvaraocu i čitaocima, otuda u njegovim delima vaskrsavaju najneobičnija obličja junaka. Dominiraju njihovi višeslojni karakteri, od nosilaca uzvišenih moralnih i nacionalnih vrijednosti (Pilip Bakljina), preko emotivno ranjivih mladića (Juraj Lukešić), do svirepih čudaka (Oškopac, Đukan Skakavac), te mitomana, koji su nerealni u zasnovima i ambicijama, bujni u pričanjima i maštanjima, a opet u dubini duše dobroćudni i iskreni kao djeca (Radule Pivodić, Ilija Bulin, Đukan Skakavac). Značenjski su veoma bogata njihova amblematična imena i nadimci ("narodna krštenja"). Ovdje navodimo samo karakteristične primjere iz Bakonje fra Brna (Brzokusi, Krkote, Zubaci, Kušmelj, Čagalj, Šunda, Osinjača, Čmanjak, Bukar, Pirija, Tetka, Naćvar, Blitvar, Duvalo, Srdar, Vrtirep, Žvalonja, Pivalica...).    

Matavuljevo djelo je i danas, na više od stotinu i deset godina poslije piščevog upokojenja, izdržalo strogu i stalnu "probu vremena", ostalo je estetski vrijedno i autentično, tako da ga današnji književni potomci razumijevaju kao dio svoga živog umjetničkog nasljeđa, onako kako su ga (kao dio svoga vremena), prepoznavali i piščevi savremenici. Izazovi i značenja Matavuljeve književne geografije u današnjem vremenu još su izrazitiji i pokazuju umjetnički neprikosnovenu sliku zemlje, jezika, ljudi i običaja na sve četiri geografske strane srpskog svijeta.

PODELITE OVAJ TEKST NA: