detalj slike: KRK Art dizajn

DUBINSKE NITI DJETINjSTVA

(Mirko Demić, Ruža pod ledom, SKD „Prosvjeta“, Zagreb, 2021.)

Prof. dr Goran Maksimović

Prozno kazivanje Mirka Demića počiva na otkrivanju dubinskih niti svijeta oko nas i svijeta u nama. Takvo suštinsko poniranje u svijet djetinjstva i odrastanja, koji je uronjen u najsloženije prostore našega bića, ali i u neposrednu stvarnost prožetu različitim životnim radostima i patnjama, na kreativan način dolazi do izražaja i u naglašenom ispovijedno-autobiografskom romanu sačinjenom „od priča“ Ruža pod ledom, koji je objavljen u Zagrebu 2021. godine u izdanju SKD „Prosvjeta“.

Iza samog intrigantnog naslova ove knjige skrivaju se dva simbolička značenja. Prvo se odnosi na simboliku „ruže“ koja upućuje na oznaku duboke povezanosti, kao i besmrtne ljubavi i odanosti, ali i na odrastanje, pupoljenje i rascvjetavanje, čovjekovog bića. Drugo se odnosi na simboliku „leda“ koja označava snovidovnu fantaziju o zamrznutom stanju čovjekovog bića i vječitom sjećanju na neke suštinske trenutke našega života, u ovome slučaju odrastanja i trajnog formiranja ljudskog mikrokosmosa. Upravo zato, Demić i otvara svoj roman „od priča“ prološkom „Legendom o ruži pod ledom“ u kojoj mu se javljaju „utvare dalekih predaka iz pomrčine vremena“. U jednoj takvoj snovidovnoj viziji prepoznaje lik svoga dalekog pretka koji je odlučio da doseli svoju porodicu „oko izvora kod kojeg je nabasao na ružu pod ledom“, baš na ono mjesto gdje će se nekoliko stotina godina poslije ovoga događaja/porodičnog predanja roditi i sam tvorac ovih romanesknih stranica. Tragička dimenzija njegovog sjećanja počiva u saznanju da pripada „posljednjoj generaciji tih naseljenika“, koja je napustila ognjište svojih dalekih predaka. Sve to ga je i pokrenulo da krene u susret „ka ovoj ruži pod ledom“ u želji da stigne na kraj svijeta gdje nema sjećanja i „gdje puca vidik na nepreglednu pustolinu ljudskog zaborava“. Na tome počiva i izrazito subjektivna perspektiva pričanja i suštinska bliskost/podudarnost između piščeve i kazivačeve ličnosti.

U jednoj od priča ovoga romanesknog vijenca, koje su duboko utemeljene u autobiografskim značenjima, Demić se poziva na Branka Ćopića kao svog omiljenog pisca, a moglo bi se kazati da ova njegova knjiga uveliko traga za svijetom djetinjstva i uspomena, jezika zavičaja, na sličan umjetnički način kako je Ćopić tragao u svojoj glasovitoj Bašti sljezove boje. Opijenost Ćopićevim knjigama počivala je iznad svega na tome što su bile napisane istim jezikom koji se govorio u kazivačevom zavičaju.  Demićevo kazivanje svijeta djetinjstva počiva na dva simbola zadjenuta na reveru njegovog pričanja: na onoj već pomenutoj „ruži sa trnom“ i na „navrbabinom srpu“ koji je svijetlio i smješkao se iz prošlosti „kao mlad mjesec“. Ta navrbaba je rodila prvog porodičnog potomka na tim novim i tek naseljenim prostorima, porodila se na njivi i srpom je isjekla pupčanu vrpcu tog dalekog pretka. „Rodila je jednu veliku suzu“, tj. ono maleno biće koje je bilo osuđeno da mu čitav život bude jedna velika patnja i stradanje, muka u vječitoj borbi opstanka. Nekoliko vijekova kasnije iste suze poteći će iz očiju kazivačeve majke dok se porađala, a duboko je osjećao da te iste navrbabine suze „bubre“ u i njegovim „očima“ dok je nastojao da zabilježi svoje uspomene iz svijeta djetinjstva.

Nakon toga će uslijeti čitav raznoliki vijenac romanesknih priča u kojima se javljaju uspomene iz tog svijeta djetinjstva i odrastanja. Izdvajamo kazivanje o pradjedu Mihajlu koji se krajem treće decenije dvadesetog vijeka vratio iz Amerike, ne uspjevši da ostane u tom novom i obećanom svijetu ni čitavih deset godina. Potomci su ga pamtili po tome što je bio jedini čovjek iz svoga sela „koji je umro uspravno“. Posebnu ravan romanesknog kazivanja zahvata duboka kazivačeva veza sa majkom. Zbog posvećenosti i predanosti porodici i djeci, kazivač ovim zapamćenjem zapravo želi da napiše knjigu duboke odanosti i zahvalnosti majci, da joj dodijeli „Orden majčinstva“. Upečatljivo kazivanje posvećeno je i „raskršću“ na kome je bila sagrađena porodična kuća, a koje je simbolički označilo čitav junakov/kazivačev život od najranijeg djetinjstva do zrelih godina. Prozor sobe u kojoj se rodio gledao je na „trorogu ili troprstu raskrsnicu“. Upravo zato kazivač i zaključuje da je „raskršće bilo najstrašnija riječ“ njegovog djetinjstva. Najranija sjećanja vezana su za osvojene prostore slobode, jer je odmah pošto je prohodao uspio da se iskrade iz dvorišta i bez znanja majke savlada silne prepreke od Demića strane, preko Vrela i Resanovića mosta da bi slavodobitno došao do kuće majčinih roditelja. Taj podvig trajno je zapamtio po osvojenoj slobodi, ali i po prutiću kojim ga je uplašena majka išibala za kaznu i opomenu da se više ne upušta u slične avanture. Od tada mu je ostala trajna zapitanost zašto nam najviše bolova zadaju oni koji nas najviše vole, kao i oni koje najviše volimo. Rano djetinjstvo upamtio je i po astmatičnim napadima i slabosti pluća, ali i po tetki što ga je odvela kod glasovite baba Vaje-vračare iz okoline Dubice. U ritualnom narodnom čišćenju od nečastivih sila ta čudna žena ga je izliječila i povratila sa one granice između života i smrti na kojoj je lebdio u prvoj godini života.  

Posebnu dimenziju romanesknog kazivanja, pored već pominjane bliskosti sa majkom, čine portreti najbližih piščevih srodnika, među kojima je izrazito mjesto zauzeo djed Petar, očev otac, a zatim i brojne tetke, stričevi, ujaci i drugi srodnici sa očeve i majčine strane. Svako od njih je dobio posebnu priču u ovom porodičnom romanesknom vijencu, hronici sačinjenoj od raznolikih sjećanja i uspomena. Djed Petar je bio glasoviti „marveni trgovac“ prije rata, a kroz njegovu sudbinu kazivač razotkriva tragičnu istoriju srpskog naroda na prostoru Banije u 20. vijeku. Najprije je djed Petar preživio jedan ustaški pogrom 1941. godine, tako što je pobjegao ispred patrole koja je došla da ga uhapsi, a zatim je dvadeset pet godina iza njegove smrti, u ratovima devedesetih godina, nova vojnička kohorta, sačinjena od potomaka onih istih bojovnika iz 1941. godine, bajonetom razbila njegovu sliku koja je visila na zidu porodične kuće. „Umjesto čela razbilo se staklo na uramljenoj fotografiji. Staklo je puklo tako da je oko djedove glave opisalo skoro pravilan oreol“. Kazivač naglašava da je djed bio „duša od čovjeka“ i da ga zbog toga često ljudi nisu razumjeli, ali da je to bio neki viši razlog što mu oni vojnici nisu uspjeli ni mrtvom, na fotografiji, raspolutiti glavu. U tome je Demić vidio i neki viši znak koji ga je navodio na zaključak da je njegov djed bio „svetac“. Djed je posebno bio tužan kada je njegov unuk, potonji pisac ovih porodičnih uspomena, „primljen u vojnu školu“. Nijemo je plakao na oproštajnoj porodičnoj večeri, a svom sinu, piščevom ocu, kazao je da im je time „zatro kuću“. Ubrzo iza toga se upokojio, nisu prošla ni tri mjeseca od unukovog odlaska u vojnu školu, a svi su „znali da je umro od tuge“ za svojim dragim potomkom. Kazivač napominje da je od tuge umirala većina članova njihove porodične loze. Ta posljednja tri mjeseca života djed se obraćao samo kravama, a nakon upokojenja životinje su bile toliko uznemirene da su pokidale lance kojima su bile vezane. Važno mjesto u kazivačevom djetinjstvu i mladićkom odrastanju imala je i baka Ljuba, očeva majka, koju je pamtio po mnogim lijepim stvarima, a najviše po jednom starom kovčegu, smještenom u njenoj sobi, čiji je sadržaj bio zabranjen za radoznale dječije oči. U trenutku neke slabosti ili neopreznosti jednom prilikom je djeci pokazala uramljenu i zastakljenu fotografiju mladog kralja Petra. Kada je umrla, bezuspješno su u tom istom kovčegu tražili zapamćenu fotografiju, ali sada više nije bilo ničega drugog osim uredno ostavljene „samrtne spreme“. Djeda Laza, po majci, partizana od 1943. godine, pamtio je po geleru koji mu je nakon ranjavanja, u jednoj borbi ubrzo pošto je došao u partizane, ostao u nozi i koji ga je probadao uvijek kada bi došlo do neke promjene vremena. Trajno mu se urezala u pamćenje strašna djedova priča o tome kako su „strijeljali nekog starca optuženog za špijunažu“. Strica Petra, pamtio je kao „strica nad stričevima“, velikog zanesenjaka za poeziju, koji je mlad preminuo od jektike još 1952. godine. Nakon smrti njegove majke, pronašli su neke sitnice koje su pripadale stricu Petru, a među njima i knjiga Jovana Dučića Pesme ljubavi i smrti, tada zabranjenog pjesnika. Nije uspio da dokuči da li je i njegov stric pisao poeziju, ali je izvjesno da je volio o čemu svjedoče brojni podvučeni stihovi iz ove sačuvane knjige. Preminuo je iste one godine kada je otkriven lijek streptomicin za oboljele od tuberkuloze. Djed je na svaki način pokušavao da pomogne sinu, pa je bio naručio spasonosni lijek od negdašnjih komšija Resanovića koji su bili odselili u Argentinu. Paket su poslali brodom koji je putovao nekoliko nedelja, a pošiljka je stigla nekoliko dana poslije stričevog upokojenja. Kazujući o tim Resanovićima kazivač se prvi put u ranom djetinjstvu suočio sa činjenicom da su tamo u tuđini „prešli u katolike, odnosno u Hrvate“, a kada je pitao djeda da mu to objasni, ovaj je prećutao odgovor.

Pošto su očevi roditelji izrodili pet sinova i jednu kćer, to je priča o najbližim srodnicima, izrasla u čitavu jednu mrežu najrazličitijih sudbina i doživljaja. Izdvajamo kazivačevo sjećanje na najmlađeg strica, očevog brata seoskog vagabunda, koji je volio žene i golubove. Pamtio ga je po tome što je radio u gumari u obližnjem gradu, a još više po tome što mu je jednog dana donio na poklon dječji bicikl. Kasnije je među prvima kupio fiću i među prvima je javno pokazivao ljubav prema svojoj budućoj supruzi. Kada je počeo nesrećni rat devedesetih godina razdvojila ih je „linija fronta“, a umro je od tuge, najprije za ženom, a kasnije i za opustošenim zavičajem.

Školovanje, prijatna i neprijatna sjećanja na učiteljicu i te dane ranih a novih životnih saznanja, suočili su ga sa spoznajom očeve ličnosti i karaktera, kao i njegovog odnosa sa suprugom, dječakovom majkom. Otac je bio poštar što ga je činilo poznatim u čitavom kraju, a još više su ga pratile glasine o ljubavnim avanturama sa pojedinim ženama, zbog čega je podjednako strepio od muževa tih žena, ali i od svoje supruge i njenih sumnjičenja. Ostalo je u kazivačevom pamćenju trajno urezano saznanje, koje su on i sestra čuli od majke, da je u jednoj od tih poštarskih ljubavničkih avantura otac „morao da skače sa sprata kuće, nakon što je naišao muž žene kod koje je zanoćio“. Zbog toga je na neki čudan način, umjesto da se sroza rastao u sinovim očima. Međutim, zbog svega toga, kada bi se majka naljutila znala je da zastrašuje djecu da je krhkog zdravlja i da može umrijeti, a da će im otac dovesti maćehu. Bile su to strašne priče koje su mu trovale dušu u ranom djetinjstvu. Kao ljepšu stranu tih svakidašnjih porodičnih trzavica pamtio je kako su mu se udavale tetke. Obično bi se „iskradale od kuće“ sa momcima koje su zavoljele, a kasnije bi se mirile sa ocem i porodicom i zavladala bi negdašnja harmonija i uzajamno poštovanje. Tek naknadno je shvatio da je „sa tetkama odlazio najljepši dio“ njegovog djetinjstva.

Duboko se u kazivačevom pamćenju urezalo i sjećanje na njihovog kućnog psa Žuću, koga su ubili lovci, „jer im je rastjerivao divljač“, a djeca su ga sahranila sa mnogo patnje i bola, kao da im je otišao najbliži ukućanin. Snažno je pamtio slike dječačkog nestrpljenja sa kojim je žurno jeo vreli ručak, dok je pocupkivao na nogama, samo da bi što prije otišao da se igra sa drugovima. U sjećanje su mu navirali Cigani i Ciganke, koji bi najčešće u proljeće kad procvjetaju voćke, dolazili u selo i krpili bakarne sudove, nosili i prodavali razne drangulije, a Ciganke su često gledale u dlan i karte i proricale sudbinu mještanima. Pamtio je seoskog sumanutog mladića Minđasa, koji je „odmalena bio na svoju ruku“ i posebno je bio opsjednut uniformama, kao „dragocjeni ukras“ svoga djetinjstva. Pamtio je seoskog „medikusa“ koji je bio čovjek od svake ruke, vješt da izvadi zub, da obrije i ošiša, ali i da uštroji svinju, da popravi biciklo, satove i mnogo drugoga. U trajnoj i najljepšoj uspomeni su mu ostale seoske poklade zahvaljujući kojima je rano spoznao da se „svijet bolje vidi ukoliko se gleda kroz maske“. Pamtio je i prve naivne dječije krađe, ali i saznanje da čak i onda kad se ukradeno vrati „žig kradljivca ostaje“. Pamtio je sa nostalgijom dočeke i proslave Badnjeg dana i Božića. Kao trajni biljeg stida i kajanja na svijet djetinjstva ostalo mu je sjećanje da petoro mačića, koje je okotila njihova mačka, a koje je po majčinom nalogu bacio u obližnji potok. Pamtio je smrt svoje bake po majci, koja je često „prizivala smrt“, a na samrti je očajnički dozivala svoju kćerku, kazivačevu majku, da je ne da i ne dozvoli joj da umre. Sa ponosom je pamtio jedan gol koji je savršenim udarcem, koji je poznat kao „suvi list“, dao gol na jednom školskom fudbalskom derbiju. Pamtio je prvo zaljubljivanje u jednu djevojku koja je došla iz grada na raspust kod rodbine. Pamtio je i trajno ponio u sebi nadgornjavanja onih koji su rođeni u Klasniću Gornjem sa onima iz Klasnića Donjeg.

U pozadini ovih dječačkih uspomena javljali su se i odjeci krupnih istorijskih događaja, poput Maspok-a 1971. godine, kojima kazivač tada nije poznavao pravo značenje, ali ih je pamtio po strahu koji se bio iznova uvukao među ljude, a tada se i sam „zarazio strahom“ od koga nije bilo lijeka. Završne stranice ovih uspomena u znaku su krupnih raznih nesreća koje su se odigrale devedesetih godina. Nekako u isto vrijeme kazivač je ostao i bez majke, koja je preminula, ali i bez zavičaja, koji je ostao opustošen u ratnim i poratnim dešavanjima. Kazivač je duboko i bolno svjestan da je majka sa sobom ponijela i njegovo djetinjstvo, te da su te niti zauvijek pogubljene, zamršene i pokidane. Ostala je samo ona „ruža pod ledom“ kao trajni simbol zapretanog svijeta koji je zauvijek nestao.      

Demić svakim izrazito ispovijednim fragmentom ovoga autobiografskog romana, svakom pričom upletenom u jedinstveni vijenac knjige Ruža pod ledom, nastoji da povrati onaj autentični smisao proznog kazivanja i umjetničkog poniranja u najdublje slojeve djetinjstva i odrastanja, kao suštinskih temelja na kojima počiva razumijevanje cjelokupnog ljudskog bića i stvarnosti koja ga okružuje. Zahvaljujući svemu tome ostvario je jedno toplo, duboko emotivno ispovijedanje o svijetu svoga odrastanja i svojim najbližim srodnicima. Napisao im je knjigu trajne i duboke odanosti kao jednu vrstu porodičnog zavjeta i oporuke novim generacijama. Time će i sve nas koji budemo čitali ovu knjigu snažno podstaći da proniknemo u svijet sopstvenih sjećanja i uspomena, da oplemenimo tajne svih naših porodičnih hronika i možda utisnemo trunku oduhovljenja u raščovječeno biće savremenog čovjeka.   

PODELITE OVAJ TEKST NA: