detalj slike: KRK Art dizajn

POEZIJA JE SVJEDOK SUNCA SKRIVENOG POD JEZIKOM

Pesnički put je posut mnogim radostima, uzvišenim osećanjima, ali i nemirima i tugama koje samo lirske duše duboko osećaju. Svojim darom, pesnici emociju prenose čitaocima. Kako kaže moja sagovornica, pesnikinja Jovanka Stojčinović Nikolić,poezija je svjedok sunca skrivenog pod jezikom.

Pesničko putovanje Jovanke Stojčinović Nikolić traje od mladalačkih dana. Napisala je sedamnaest knjiga poezije, sudelovala u osnivanju Teatar Festa u Doboju i bila na čelu Udruženja književnika Republike Srpske.

Јованка Стојчиновић Николић - пјесникиња

Razgovarala: Branka Selaković, Književna radionica Kordun,  11.02. 2022 - Beograd

Kako ste kročili u svet književnosti i šta vam znači poezija?

Čovjek svoj život sam mora učiniti ljepšim i interesantnijim, tim više, što prije shvati njegovu punoću i neophodnosti da ga treba upoznavati u svim njegovim oblicima i izazovima. Da bi se sve to ostvarilo presudne su razne okolnosti, kao i sredina u kojoj se odrasta. Još kao učenicu osnovne škole, zanimale su me razne životne vrijednosti.  Tako sam iz radoznalosti, a po preporuci moga nastavnika (tada) srpskohrvatskog jezika, Sretena Kovačevića, koji je bio i pjesnik, počela da čitam (u petom razredu Osnovne škole), što je bilo presudno i veoma pozitivno u smislu proširivanja mojih interesovanja uopšte za književnost. Tada sam čitala uglavnom prozu, koja je uveliko mijenjala moju „duhovnu fizionomiju“, tako da je uz nju i poezija sve više nalazila mjesta u mojoj svijesti. Od pisaca koje sam tada čitala,  naslijedila sam ljubav za literaturu, koja je i danas moja svakodnevica. Od prve napisane pjesme pa do prve knjige prošlo je više od deset godina. Ipak, prvu nagradu sam dobila za prozni rad „I teče Bosna“, objavljen u novinama „Glas komuna“, Doboj, rubrika „Glas mladih“, 16. 1. 1965. godine.

Aktuelna je Vaša knjiga Sunce pod jezikom za koju Duško Pevulja kaže da je vaše lirsko zaveštanje. Šta ostavljate u nasledstvo budućim generacijama, a šta ste nasledili od pesnika koje ste voleli da čitate u mladosti?

Knjiga „Sunce pod jezikom“, koju je 2021. objavila Srpska književna zadruga, Beograd u ediciji „Atlas“, je moja 17. knjiga poezije, koja i dalje u sebi čini živim upečatljive slike i doživljaje iz moje mladosti, ali i današnjih, pa i dana koji bi „mogli doći, a nisu“. Jednostavno, poezija je svjedok sunca skrivenog pod jezikom, da svjetlost uvijek može da osvijetli unutrašnje biće pjesme (i mene koja ovo pišem), i da tako izbriše tu „tajanstvenu“  granicu između svjetla i tame, ponekad i sudbinski skrivene u tijelu. Poezija je kao i ljubav: zrnce svjetla koje noć iz duše pomjera. Kako je povod za intervju knjiga „Sunce pod jezikom“, evo i jedne kratke pjesme iz knjige:

ZAPITANOST

Kako vrijeme prolazi

Sve više se pitam

Da li si ti Onaj koji me stavio

Na Vrh mača

Ili (me) sa njega skinuo

Imali ste priliku da svoja dela predstavite i van Balkana, stoga me interesuje kako teme kojima se bave ovdašnji autori i autorke bivaju prihvaćene u inostranstvu?

Nažalost, živimo u vremenu uzburkanih odnosa i poprilične „dekadencije čovjeka“ u sistemu vrijednosti, samo što vidljivost životnih preokupacija nije ista na svim meridijanima, pa tako i težina življenja negdje ostavlja dublje,anegdje „poplićane“ tragove. Sasvim sam, iskustveno, sigurna da najbolju poeziju rađa bol. Po bolu se ljudi najviše prepoznaju. Otuda je i snažna i katarzična prijemčivost poezije koja „niče“ na ovim prostorima. Ona je najčešće u nama, da li iz vatre ili drugih ideala, nije ni važno, koliko je bitno da je lirsko i duhovno „pribježište“, koje u sebi integriše sve To – Poeziju.

Kakvo je vaše mišljenje o savremenoj pesničkoj sceni?

Ne znam šta bih Vam rekla! To mi se pitanje čini dosta nezanimljivim, neprivlačnim i nepodsticajnim  za bilo kakvo razmišljanje, jer previše biljki na jednoj parceli, ne mogu iznijeti plod. O tome će vrijeme donijeti svoj sud. Savremeno doba je „postavilo“ na scenu mnogo različitih pogleda na svijet, pa tako i na „pjesnički svijet“. No, prihvatam i odobravam, svako spasavanje sebe, iz života za život; bolje i pjesničkim postupkom-izrazom, nego dekadentnošću druge vrste, koja vodi problematizovanju sopstvene održivosti.

Bili ste na čelu Udruženja književnika Republike Srpske i mogli ste bolje da uočite intezitet saradnje među stvaraocima regiona. Koliko su razvijeni ti odnosi i saradnja sa časopisima i izdavačima?

Kada je u pitanju saradnja takve vrste, ona je potpuno individualna i čini mi se, kako vrijeme prolazi, u potpunoj regresiji. Na sceni su mali, sitni interesi, koji se teško prevazilaze. Spoj idealnog i realnog, po meni, više ne postoji. „Novo vrijeme“ je sa sobom donijelo  drugačija razmišljanja i karaktere, te svijest o „nepogrešivosti i savršenosti“, a time i nemogućnost iskrene saradnje kako na književnom, tako i na egzistencijalnom polju. Renesansa u ovoj oblasti će krenuti onoga dana, kada se međusobno budemo više čitali i uvažavali. Ja sasvim na drugi način prilazim svakoj knjizi koju sam dobila na poklon od kolega, držeći je na svom radnom stolu, sve dok je ne pročitam. Ponešto i zapišem. Ljudi u književnosti svojom energijom  uvijek premrežavaju vrijeme. Željela bih da koliko toliko budu primijećeni i smješteni u unutrašnju prirodu čitaoca i svojih kolega.

Са Милованом Витезовићем, Милицом Јефтимијевић Лилић и Жиком Ајдачићем поводом уручивања Златне значке, Културно-просветне заједнице Србије

Pored književnosti volite i teatar, ali epidemija je uticala na posetioce i organzaciju mnogih predstava. Šta se događa sa Teatar Festom u Doboju?

Veoma sam radosna što ste, upućeni u moj lični odabir kulturoloških izazova i poštovanja. Sve promjene koje se dešavaju u čovjeku po ličnoj selekciji ili želji, pozdravljam. Meni je nekako nespojivo da se neko može baviti samo jednom vrstom umjetnosti, ako se uopšte može tako označiti podjela, kao na primjer: književna, likovna, muzička, pozorišna... One su sve kao pupčanom vrpcom povezane i nerzdvojne kao „bitak i suština“. Kultura je hrana za dušu i tijelo, samo je svako uzima po svojoj potrebi. Ja sam, radeći u Centru za kulturu u Doboju, 1999. godine osnovala prvi pozorišni festival „Teatar fest – Doboj“. Do sada je održano dvadeset (20) festivala, a tri nisu (jedan zbog poplave u Doboju 2015., a druga dva zbog pandemije Korona virusa). Nadam se da će se ove godine  nastaviti održavanje festivala, jer u suprotnom, bila bi to za Doboj i regiju veća kulturološka pošast od virusa korana i vraćanje u praistoriju i „izdaju“ već ustaljenih i provjerenih civilizacijskih vrijednosti.

Прва награда за књижевни рад 26.1.1965.

PODELITE OVAJ TEKST NA: