detalj slike: KRK Art dizajn

ZABORAVLjENI ROMANTIČARSKI PJESNIK

DAMJAN PAVLOVIĆ NAPOKON PRED SAVREMENOM ČITALAČKOM PUBLIKOM

 

Damjan Pavlović, Pesme, prir. Staniša Vojinović, Serija „Lik prošlosti“, knjiga 9, urednici: Goran Maksimović i Duško Pevulja, Centar za srpske studije, Banjaluka, 2022.

 

 

Postoje izdanja pojedinih starijih, zaboravljenih ili skrajnutih pisaca srpske književnosti koja su toliko dugo očekivana u kulturnoj javnosti da njihova pojava izaziva istovremenu radost i nevjericu. Radost što će publika i kritika napokon biti u prilici da u cijelosti pročitaju jedno vrijedno i prijeko potrebno djelo za sklapanje cjelovite slike o pjesništvu prethodnih epoha u srpskoj književnosti, a zatim i nevjericu da su neki vrijedni pojedinci i neka institucija poslije toliko vremena ipak pokazali interesovanje da ovaj posao urade i izdavački na reprezentativan način objelodane savremenim čitaocima i istraživačima naše književne prošlosti. Upravo je takav slučaj sa pojavom knjige Pesama romantičarskog srpskog pjesnika Damjana Pavlovića (1839-1866), koja se ove godine pojavila u izdanju "Centra za srpske studije" u Banjoj Luci uz priređivački trud Staniše Vojinovića. Napominjemo da za samog kratkog života pjesnik nije objavio nijednu knjigu posebnih izdanja svojih pjesničkih, pripovjedačkih, kritičkih ili prevodilačkih radova. Uglavnom ih je štampao u tadašnjoj periodici, a poslije pjesnikove smrti objavljeni su kao posebna izdanja samo pojedini njegovi udžbenici iz fizike i geometrije.

Priređeno izdanje Staniše Vojinovića, koje predstavljamo u ovom prikazu, obuhvata ukupno 67 Pavlovićevih pjesama, koje su uglavnom bile štampane u časopisima, kalendarima, zabavnicima i zbornicima, kao i prepjeve "Iz Hajnriha Hajnea i Gotfrida Augusta Birgera", koji su štampani u časopisima. Na kraju ovoga izdanja Vojinović je sačinio i iscrpnu bibliografiju Damjana Pavlovića koja broji 99 jedinica, najviše lirskih pjesama i pozorišnih kritika, ali i pripovjedaka, besjeda, osvrta, školskih udžbenika i priručnika, kao i drugih različitih članaka.  

Za Damjana Pavlovića odmah na početku možemo konstatovati da je po raznolikosti životnih tegoba i nesrećnom samoubistvu imao najtragičniju sudbinu među pjesnicima srpskog 19. vijeka, a po književnom talentu i lijepom obrazovanju imao je sve predispozicije da bude jedan od najzapaženijih stvaralaca epohe romantizma u srpskoj književnosti. Rođen je 14. aprila 1839. godine u Novom Sadu, a već od 1849. godine, poslije očeve smrti, sa majkom i mlađom sestrom prelazi u Beograd. Osnovnu školu i gimnaziju učio je u Novom Sadu i Beogradu, pri čemu se isticao neobičnom inteligencijom i bio prvi đak u generaciji. Kao stipendista Matice srpske iz zadužbine Pavla Jovanovića, a zatim i zadužbine Luke Milankovića, upisao se 1857. godine na Politehnički institut u Beču, da bi od 1862. godine prešao na studije tehničkih nauka u Pragu. Po završetku studija (1865. godine), vratio se u Beograd, gdje je u Ministarstvu građevina dobio mjesto "kontraktualnog" crtača. Kao dobar znalac njemačkog i engleskog jezika, kao talentovani pjesnik, književni i pozorišni kritičar, od jeseni iste godine angažovan je od srpskog dvora da obrazuje Katarinu Konstantinović (kćerku Anke Obrenović-Konstantinović), blisku rođaku i tajnu ljubav kneza Mihaila Obrenovića. Ne znajući za to, nesrećni mladić se zaljubio u svoju vaspitanicu i izjavio joj ljubav prilikom uobičajenog časa, 2. marta 1866. godine, poslije čega je ona reagovala histerično i napravila skandal, a Milivoje Blaznavac ga je drsko izbacio na ulicu, vrijeđajući ga i nazivajući ga najpogrdnijim imenima. Tu vrstu poniženja Pavlović nije mogao da preživi, u noći 3. marta 1866. godine izvršio je samoubistvo, tako što je dva puta udario glavom u otvoreni šestar postavljen na stolu. Njegova je smrt zaprepastila ljude koji su ga poznavali i bili upućeni u raznovrsni talenat i sposobnosti. Pogreben je bez crkvenog parastosa i sudjelovanja sveštenika, ali je na sahranu došao veliki broj odličnijih ljudi, gotovo svi koji su u to vrijeme živjeli u Beogradu a bili su od znanja i pera. Ostalo je zabilježeno da je na sahrani stihove posebno napisane pjesme za taj tragični trenutak govorio Milutin I. Stojanović, sin Isidora Stojanovića, kao i da su stihove samog Damjana Pavlovića spontano recitovali i neki drugi učesnici na ovoj sahrani, koji su došli da odaju posljednje poštovanje prema svom mladom prijatelju, poznaniku, sunarodniku i književniku.

Jedan od najtemeljitijih novijih istraživača života i djela Damjana Pavlovića, kao i priređivač jedine do sada objavljene knjige posebnog izdanja pjesama ovoga autora, koju smo naveli na početku našeg ogleda i koju predstavljamo u ovom prikazu, Staniša Vojinović, u predgovoru za izdanje navedene knjige pod naslovom "Pesnik Damjan Pavlović", naglasio je sljedeće indikativne stavove: "Cela sahrana kao i opelo u Voznesenskoj crkvi, pretvorila se u malu demonstraciju protiv dvora". Iza toga je dodao i sljedeća zapažanja: "Pesnikovo samoubistvo, naglašavali su neki istoričari, bio je nagovještaj tragičnih događaja, ubistva kneza Mihaila u Topčideru 10. juna 1868. godine. Na tri dana pred ubistvo knez se tajno verio (zbog rodoskrvljenja, bili su u petom kolenu srodstva), u najužem krugu sa Katarinom Konstantinović. U atentatu je pored kneza ubijena i majka Anka Konstantinović, a Katarina je iako teško ranjena sa tri metka preživela".  

Interesantno je ukratko napomenuti ovom prilikom još jednu važnu književnoistorijsku činjenicu. Tragičnoj sudbini Damjana Pavlovića bila su posvećena i nekolika književna djela, koja su napisana u kasnijim decenijama. Ukazujemo, na primjer, na pripovijetku "Fijasko" Božidara Kovačevića, koja je napisana 1925. godine, kao i na jedno poglavlje u istorijskom romanu Dušana Baranina Knjaz Mihailo (objavljenom 1966). Kovačević je u svom pripovijednom kazivanju naglasio da je "pukovnik Blaževac", što je pseudonim iza koga se zapravo nalazio Milivoje Blaznavac, pretukao i izbacio iz kuće Damjana Pavlovića, nakon što ga je Katarina optužila da je "poljubio". Sve to se odigralo u srijedu, a nesrećni mladić je izvršio samoubistvo u subotu i to tako što je dva puta udario šestarom u slepoočnicu. U svom romanu Baranin naglašava činjenicu da je knez Mihailo bio uznemiren i veoma ljut na Milivoja Blaznavca nakon navedenog tragičnog i uznemirijućeg događaja, te da je zbog toga namjeravao da ga smijeni sa mjesta ministra vojnog. Istaknuto je i to da je knez Mihailo bio ljut i na Anku Obrenović Konstantinović, Katarininu majku, jer je javnost upravo njih dvoje označila kao glavne krivce za tragičnu smrt mladog pjesnika. Baranin se u svom prikazu ovog događaja unekoliko razlikuje, u odnosu na verzije koje su bile prisutne u tadašnjoj javnosti, u opisu samog čina samoubistva i naglašava da je Pavlović pištoljem prekratio svoj život, a ne udarcima glavom u otvoreni šestar. Prema još jednoj nezvaničnoj verziji, koja je bila veoma zastupljena u tadašnjem Beogradu, Pavlovića su likvidirali ljudi Milivoja Blaznavaca, a njegovu smrt su prikazali kao samoubistvo.  

Važno mjesto zauzimaju i tekstovi Andre Gavrilovića, „Šta su mi kazivali...“(Venac, 1923-24, IX, 8 (25. IV), 611-612) i„Samoubistvo ili – ubistvo!“(Kriminalna biblioteka, 1927, 1 (januar), 6-8), u kojima se bavio tragičnim životnim krajem pjesnika Damjana Pavlovića.Važno je pomenuti i to da je Gavrilović opisao Damjana Pavlovića i u priči „Dvoboj“, kada je neposredno pred svoju smrt, bio sekundant u dvoboju pištoljima, između Matije Bana i Jovana Boškovića. Kasnije je ovupripovijetku Gavrilović i dramatizovao, ali prema prethodno pominjanim istraživanjima Staniše Vojinovića nema podataka da je izvođena na nekoj pozorišnoj sceni.      

Damjan Pavlović je generacijski pripadao romantičarima "Omladinskog doba", bio je mlađi od Đure Jakšića (1832-1878), Jovana Jovanovića Zmaja (1833-1904), Koste Ruvarca (1837-1864), a nešto stariji od Drage Dimitrijević Dejanović (1840-1871), Laze Kostića (1841-1910), Vladimira Vasića (1842-1864), Milana Kujundžića Aberdara (1842-1893), Milorada Popovića Šapčanina (1842-1895), Jovana Grčića Milenka (1846-1875) i sl. Pisao je uglavnom, sasvim u duhu svoje generacije, ljubavnu, refleksivnu i rodoljubivu poeziju, te romantične pripovijetke, a ostavio je i nekoliko prevoda sa njemačkog jezika. Prvu pjesmu "Suncu na zahodu" objavio je u Šumadinki 1856. godine. Iza toga je bio saradnik Podunavke (1856-1858), Srpskih novina (1857), Sedmice (1857-1858), kalendara Zimzelen (1858), kalendara Vojvođanin (1858), (Srbskog letopisa) Letopisa Matice srpske (1858-1861), Danice (1860-1863), Javora (1862), Vile (1865-1866). U rukopisu je ostavio zbirku pjesama sastavljenu iz tekstova koji su pisani između 1856-1859. godine. Od pripovjedaka štampao je u Danici 1862. godine dva teksta: "Jelka" i "Dva pobratima", a u Javoru iste 1862. godine "Iz đačkog dnevnika". U rukopisu mu je ostala pripovijetka "Beležnikova kći", koja je prevedena na češki jezik. Preveo je Geteovu pozorišnu igru Torkvato Taso na srpski jezik, za šta je nagrađen iz književnog fonda Ilije Milosavljevića Kolarca (Novi Sad, 1864). U rukopisu je ostavio prevod Geteove drame Ifigenija i Molijerove komedije Ženidba na silu.

Pored toga pisao je književne i pozorišne kritike, rasprave i recenzije, a uradio je i nekoliko školskih udžbenika, koji su objavljeni odmah iza njegove smrti: Fizika: za manje gimnazijske škole i za svakog prijatelja prirodnih nauka (1868), Praktična geometrija (1866), a posrbio je i zanimljivu geografsku čitanku Zemlja na kojoj živimo: poučna i zabavna knjižica za odrasliju decu i mušku i žensku (1866). Objavljene su mu i dvije zapažene besjede (Novi Sad, 1861), jedna izgovorena na bakljadi 17. avgusta 1861. povodom stogodišnjice rođenja Save Tekelije, a druga na Vidovdan 1861. pred omladinom u Beču na grobu vojvode narodnog Zarije Jovanovića (Čiče).

Posebno ukazujemo, ovom prilikom, na pozorišne kritike koje je najviše napisao i objavio u listu Napredak (u toku 1863-1864. godine). Zapaženo istraživanje o tome ostavio je Božidar Kovaček u raspravi „Pozorišne recenzije Damjana Pavlovića“ (Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu (knj. III/1858, str. 179-183), koja je kasnije preštampana u Kovačekovoj knjizi Talija i Klio, Matica srpska, Novi Sad, 1991, str. 324-329. Zapažene su i svakako zaslužuju da bar budu pomenute rasprave o Sterijinom Boju na Kosovu i Herceg Vladislavu Jovana Subotića (Napredak, 1863), o „ajdučkoj drami u tri čina s pevanjem“Hajduk Veljko Jovana Dragaševića (Napredak, 1863), o Mejrimi Matije Bana (Napredak, 1863), o Sterijinoj Smrti Stefana Dečanskog (Napredak, 1863), kao i o Sterijinom Vladislavu (Napredak, 1864). Povodom teksta napisanog o drami Seoba Srbalja Đure Jakšića polemisao je sa Jovanom Andrejevićem Jolesom (u listu Napredak 1864). Pisao je i o stranim/prevedenim i posrbljenim komadima, poput Šilerove tragedije u pet činova Spletka i ljubav (Napredak, 1864), koja je bila izvedena na sceni Srpskog narodnog pozorišta 1862. godine i sl. U listu Napredak objavio je 1864. godine oglas povodom prevoda Geteove drame Torkvato Taso, koja je krajem iste godine objavljena kao posebno izdanje u Štampariji Ignjata Fuksa u Novom Sadu.    

Tek u naše vrijeme, kao što smo to prethodno naglasili, dragocjenim trudom Staniše Vojinovića, pripremljena je za štampu knjiga pjesama Damjana Pavlovića. Dugo je u međuvremenu čekala da bude odštampana, ali je sticajem srećnih okolnosti ipak pronašla put do savremene publike zahvaljujući "Centru za srpske studije" iz Banjaluke. Sada kad se ipak pojavila možda će zahvaljujući tome biti obnovljena interesovanja za djelo ovog nepravedno zaboravljenog autora, a nesumnjivo je da više neće moći biti tako olako prećutkivan u istorijama srpske književnosti. Nezavisno od toga, uvrštene su dvije Pavlovićeve pjesme (Izbor, Srce dušo) u antologiju ljubavne lirike srpskog romantizma Nikad nije vito tvoje telo (SKZ, Beograd, 2005), koju je za štampu priredio Goran Maksimović. Nešto ranije, uvrštena mu je u Antologiju srpskog pesništva od HI veka do danas Miodraga Pavlovića (prvo izdanje 1964, drugo izdanje 1998), refleksivna pjesma "Viši duh". Dok mu je u Antologiju srpskog rodoljubivog pjesništva (HIV-HH vek) Zorana Gavrilovića (prvo izdanje 1967. godine), uvrštena rodoljubiva pjesma "Dunavo".  Napominjemo i to da je Goran Maksimović u međuvremenu napisao i jedan kraći ogled o životu i djelu Damjana Pavlovića i objavio ga pod naslovom "Tragedija mladosti" u knjizi Zaboravljeni književnici srpskog 19. vijeka, (Prosvjeta, Pale, 2013, str. 89-94).

Među Pavlovićevim refleksivnim stihovima naročito izdvajamo upravo pomenutu pjesmu "Viši duh", koja je veoma bliska sa sličnim romantičarskim stihovima ezoterične i spiritualne provenijencije Đorđa Markovića Kodera ("Romoranka", "Mitologije") i Laze Kostića ("Među javom i med' snom", "Spomen na Ruvarca" i sl.). Neobična je po ukrštanju snovidovnog i stvarnosnog svijeta: "Što se duši u snu ne da,/ Fantaziju što nam budi,/ To na javi um se trudi, / Da razbere i sagleda". Neobična je po pokušaju odgonetanja metafizičkih tajni duše i čovjekovog mjesta u svekolikoj vaseljeni: "Življa duša življe sniva, / Življi um tek tu likuje,/ Kad nam hoće da tolkuje,/ Što u sebi tama skriva." Neobična je po ispitivanju iskrica božanskog duha koje posjeduje čovjek na zemlji: "Čiji duh nam ozgo snosi,/ Što nam dole ovde treba,/ Što je duhu kora hleba:/ Taj nek s' diči i ponosi".   

Među Pavlovićevim rodoljubivim stihovima naročito izdvajamo pjesmu "Dunavo", u kojoj je snažno naglašena patnja i istorijsko stradanje srpskog roda, a Dunav simbolički predstavljen kao srpska "melem-r’jeka". Pošto je zamolio Boga da mu podari iscjeliteljske sposobnosti, te pošto je potekao da odnese Srbima lijeka, Dunav je potpuno presušio ispirajući stare rane ovog stradalničkog naroda. Međutim, nova stradanja i još veći jadi, nove neprekidne suze srpskog roda, podstakle su da Dunav iznova proteče: "Opet uje mutni vali,/ Dunaj opet protekao:/ Sa još većeg jada Srbin/ Nov je Dunaj isplakao!".  

U Pavlovićevim ljubavnim stihovima najčešće su sjedinjeni vinsko raspoloženje i veličanje ljubavnog ideala (po čemu je veoma blizak Đuri Jakšiću), a reprezentativne su mu u tom pogledu dvije pjesme: "Izbor" i "Srce, duše". U njima dolazi do izražaja veličanje ljubavnog ideala, glorifikacija djevojačke ljepote, svijest o neponovljivosti emocija, a ostvareno je to kroz oblikovanje kafanske boemske atmosfere, te kroz oblikovanje arkadijskih slika prirode i snažnog dionizijskog doživljaja svijeta. 

Koliko je za sada poznato prema dostupnim istraženim izvorima, Pavlović je napisao ukupno četiri pripovijetke: "Jelka", "Dva pobratima" (obje objavljene u Danici), "Iz đačkog dnevnika" (objavljena u Javoru) i "Beležnikova kći" (tekst je ostao u rukopisu, a preveden je i objavljen na češkom jeziku). U romantičnim pripovijetkama, Pavlović nastoji da pronikne u tajnu iskrene mladalačke ljubavi, koja je najčešće zabranjena usljed spleta sudbinskih okolnosti ili nerazumijevanja starijih.Naročito je u tom pogledu karakteristična priča "Jelka", koja je nakon objavljivanja bila dugo veoma zapažena i prihvaćena od publike, tako da je iza piščeve smrti preštampana u knjizi Niz starijih pripovedaka (uz pripovijetke Pavla Popovića Šapčanina, Koste Ruvarca, Milisava Milisavljevića i Đorđa Zvekića), koja je u redakciji Andre Gavrilovića objavljena u redovnom kolu Srpske književne zadruge u Beogradu 1895. godine (knjiga 24).

Narativni zaplet u priči "Jelka" počiva na tipičnom romantičarskom toposu uskraćene idealne ljubavi između djevojke Jelke i mladića Ivana. Djevojkin otac Mirko još dok mu je kćerka bila u ranom djetinjstvu zadao je riječ da će je dati bogatom mladiću Milanu. To obećanje je bilo utoliko snažnije što je dato mladićevom ocu Ljubomiru dok je bio na samrti i predstavljalo je zavjet po kome će se brinuti o Milanovom odrastanju i naslijeđenom imanju. Nezavisno od tog očevog amaneta, za koji nije ni znala, Jelka se zaljubila u Ivana, koji je takođe odrastao bez roditelja, ali je bio i veoma siromašan. Ljubavni zaplet dodatno je usložnjen herojskim događajima, koji su proistekli iz pokretanja čete protiv turskih zulumćara, a predvodnik te čete bio je Ivan, kao najhrabriji mladić u selu. U noći pred polazak čete u boj, Jelka se još jednom zavjetuje Ivanu na vječnu ljubav, te da će poći za njega kada je zaprosi od njenog oca. Ta dva komplementarna zapleta tačku kulminacije doživljavaju prilikom seoske proslave na Ivanjdan. Baš toga dana, četa se slavodobitno vraća iz boja, tako što je porazila i protjerala haračlije, a mladići Ivan i Milan su sklopili krvno pobratimstvo, jer je u jednom boju Milan spasio Ivanu život. Upravo tada dolazi i do tragičnog ljubavnog raspleta, pošto su saznali da je Jelka obećana drugom, te da se ispred njihove ljubavi ispriječila sudbinska kob, mladić i djevojka odlučuju da umru zajedno. Na mjestu gdje su se tajno sastajali, Ivan je izvršio samoubistvo, pošto je prethodno pucao u Jelku. Međutim, ispostavilo se da je djevojka bila samo ranjena, te da je preživjela tragediju, ali da su rane na njenoj duši ostale zauvijek nezacijeljene. Uprkos tipičnoj romantičarskoj patetici, oskudnoj motivaciji postupaka ili događaja, klišetiziranim dijalozima, te stereotipnim karakterizacijama junaka, što je poetički manir jednoga vremena, Pavlović je kao pripovjedač pokazao primjernu lakoću kazivanja, dobro komponovanje priče, odabran jezik i preciznu rečenicu, koji su nagovještavali jedan autentični književni talenat, prekinut tragično baš onda kada je trebalo da tek bude izražen na pravi način.

Na kraju ovoga sažetog prikaza ukratko možemo da zaključimo. Pojavom knjige Pesama Damjana Pavlovića, konačno je odužena obaveza potonjih generacija da na adekvatan način, književnoistorijski, tekstološki i interpretativno, situira u današnjem vremenu i svakako sačuva njegovo pjesničko djelo od potpunog zaborava, a zatim i da mu odredi zasluženo mjesto u tokovima cjelokupne srpske romantičarske književnosti. Naravno još uvijek se pred svima nama nalazi dužnost priređivanja i štampanja izdanja cjelokupnih djela Damjana Pavlovića, u kojem će pored ovdje uvrštenih pjesama i prepjeva svoje mjesto pronaći i pripovijetke, pozorišne kritike, kao i drugi članci i rasprave naznačeni u pomenutoj Vojinovićevoj bibliografiji djela Damjana Pavlovića. Ovaj pisac to svojim zapaženim djelom i svekolikim životnim usudom svakako zaslužuje.

 

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: