NOĆNI ŽIVOT
Zapis iz Bosne
Preko dana sve zamre od vreline koja izbija i iz asfalta. I nebo kao da je užareno. Vreo je i vazduh koji se diše. I sve kao da oteža i umrtvi se. I biljke, i životinje, ljudi. A uveče, oko jedanaest sati, kad je vrijeme za počinak i kad počnu da se gase i svjetla na gradskim zgradama, oni se razbude i ožive: psi lutalice, mačke lutalice i Cigani – reciklatori, skupljači metalnog otpada.
Psi lutalice, šest njih, skupe se kao neka vojna formacija na livadi ispred gradskog obdaništa. Formiraju zvjezdoliku grupu, gdje svaki pas ukošeno legne i zauzme svoje mjesto, glave okrenute prema naprijed, dok im se zadnji dijelovi trupa gotovo dodiruju. I leže tako i tobože spavaju svojim nemirnim psećim snom čekajući jutro. Samo se jedan od njih, tačnije jedna od njih - mrka kuja sjajnih očiju i velikih modrih sisa, povremeno oglasi. Tačnije oglasi se svakih dvadeset i sedam sekundi jednim kratkim “vauuuuu”, koje zvuči nešto kao cviljenje i kratki, iskrzani lavež. Slijedi neki svoj unutrašnji metronom i oglašava se tačno u istim vremenskim razmacima i istom dužinom. Sve do jutra.
Izađem na balkon, pogledam napolje. I mačke lutalice, neobično vitke i elegantne su se razmilile po gradu (već sam i zaboravio da i ima takvih pored ovih torontskih sterilisanih i poremećenih hormona, utovljenih kao prasad). Gracioznog hoda, kao da nose nevidljive štikle visokih potpetica, obilaze kontejnere koje će radnici gradske čistoće početi da prazne nekada poslije ponoći. Zauskakuju se kao od šale na vrh kontejnera i prizemljuju mekano na najlonske kese sa smećem. Traže one poluotvorene s bačenim hljebom, jer u ovim krajevima bacanje hljeba kao da i nije grijeh. Tu će prebirati po kesama dok se ne začuje brundanje kamiona gradske čistoće kada će se udaljiti i potražiti novi kvart.
Negdje u to doba gradom počnu da krstare i Cigani – reciklatori. Opremljeni dječijim kolicima, od kojih su neka poprilično nova. I oni obilaze kontejnere i “beru gvožđe”. Tako se to zove u njihovom žargonu. I, istinu za volju, bolje zvuči “branje gvožđa”, nego reciklaža. Izvlače stare pegle, lonce, šerpe, fenove, lampe. Naoružani su šrafcigerima, kombinirkama, kliještima. Vješto odvajaju korisno od nekorisnog. Klasifikuju po vrijednosti. Berači gvožđa s dječijim kolicima koji pod okriljem noći i njenoj skrovitosti skupa s mačkama i psima i ponekim zalutalim prolaznikom vode svoj aktivni noćni život.
Sutradan se svi nekud rasprše. Nestanu. I psi napuste svoju vojničku formaciju i razmile se po gradu. Ponekad sretnem onu kuju tužnog laveža i ona sramežljivo, kao seoska mlada, skloni pogled i ubrza korak kao da se stidi što mi je remetila san. Ja pogledam za njom. Izgleda mi kao neko burence. I pitam se šta li to sanja i šta je tišti i uznemirava. i kako joj uspijeva da zalaje svaki put u istom intervalu i da to čini tako dugo. Sve do zore.
