detalj slike: KRK Art dizajn

PUTOPISNI ZAPISI

DIMITRIJA (MITE)RAKIĆA O PUTOVANjU

PO OSLOBOĐENIM KRAJEVIMA „NOVE SRBIJE“

 

Prof. dr Goran Maksimović

U okviru istraživanja zaboravljenih i skrajnutih pisaca nove srpske književnosti (18. i 19. vijek), u ogledu smo analizirali putopisnu knjigu Dimitrija (Mite) Rakića Iz Nove Srbije, koja je objavljena u časopisu Otadžbina, godine 1880. i 1881. U uvodnom dijelu rada izloženi su biografsko-bibliografski podaci o samom piscu, dok je u drugom i središnjem segmentu ogleda posmatran putopisni postupak Mite Rakića. Prilikom interpretacije smo pokazali da Rakić kao putopisac objedinjuje umjetničko i naučno, tako da njegov tekst poprima odlike specifičnog dokumentarno-umjetničkog žanra koji možemo posmatrati i kroz prizmu „studija kulture“.Ogleda se to u spajanju putničkih slika i ličnih utisaka, zanimljivih opisa prirode, te originalnih prikaza karaktera savremenika, sa stručnim ogledima i zapažanjima o istoriji, geografiji, demografiji, etnografiji, jeziku i kulturnim spomenicima.

Rijetki su književnici koji imaju tako neobičnu i uzvišenu sudbinu da kod potomaka budu zapamćeni ne samo preko sopstvenog stvaralaštva, nego i kroz djelo svojih sinova, kao neposrednih nastavljača porodične kreativne tradicije. Takva izuzetna umjetnička i istorijska logika najupečatljivije u srpskom narodu zadesila je profesora i prevodioca, publicistu i političara Dimitrija (Mitu)Rakića (1846-1890), čije je životno djelo danas uglavnom poznato samo u odabranim naučnim krugovima, dok je među novim književnim naraštajima ostao poznatiji kao otac magistralnog srpskog pjesnika Milana Rakića (1876-1938).[1]

Kao jedan od brojnih srpskih intelektualaca druge polovine 19.vijeka, koji je obrazovanje nakon Velike škole u Beogradu stekao na zapadnoevropskim univerzitetima: u Minhenu, Cirihu i Getingenu; Mita Rakić je u svome vremenu ostao upamćen kao pisac srpske sintakse i ortografije, kao autor više članaka i rasprava u tadašnjoj periodici, a prije svega kao prevodilac brojnih djela iz filozofije i književnosti sa gotovo svih slovenskih i evropskih jezika, među kojima naročito izdvajamo: ruski, njemački, engleski i španski. Književni ugled i popularnost zadobio je prevodima Gogoljevih Pripovedaka (1876), zatim prevodom Hajneovih Ideja (1877), za koji je Jovan Skerlić 1906. godine pisao da je “živ i dopadljiv”,[2] te Igoovih Jadnika (I-HH, 1872-1886), zahvaljujući kojima je i izabran u Srpsko Učeno Društvo/Srpsku Kraljevsku Akademiju Nauka. Među originalnim književnim djelima Rakićevim danas izvjesno i najznačajnije, a još uvijek najvećim dijelom skrajnuto, mjesto pripada putopisu Iz Nove Srbije, koji je u nastavcima objavljen u časopisu Otadžbina (knj. 4, 5 i 6, Beograd, 1880-1881). Rakićev putopisni tekst je stotinjak godina potom, 1987. godine, objavljen i kao knjiga u „Posebnim izdanjima“Narodnog muzeja u Leskovcu zaslugom istoričara Vladimira Stojančevića.[3]

Putopisna interesovanja za prostore jugoistočne Srbije u godinama pred početak, a potom i poslije Srpsko-turskih ratova (1876-1877), te dalje sve do Balkanskih ratova (1912-1913), bila su veoma živa u srpskoj književnosti, a realizovana su najčešće uzgredno, kao plod konkretnih državnih poslova, vojnih, političkih, naučnih i kulturnih misija, koje su autori morali da ostvare na tim novooslobođenim srpskim prostorima. Najprije je Miloš S. Milojević neposredno pred pomenute ratove, a zatim i za njihovog neposrednog trajanja, objavio u Beogradu u tri knjige: Putopis dela prave-stare-Srbije (knj. I, 1871; knj. II, 1872; knj. III, 1877), u kojem je djelimično obuhvatio i prostore jugoistočne Srbije i Toplice. Iza toga slijedi putopis Sretena L. Popovića Putovanje po Novoj Srbiji, koji je objavljen u nastavcima u časopisu Otadžbina, 1878. i 1880. godine. Milorad Popović Šapčanin objavljuje u Beogradu 1879. godine putopis S Drine na Nišavu. Milan Đ. Milićević objavljuje u Beogradu 1882. godine putopis S Dunava nad Pčinju. Iste godine, Živan Živanović objavljuje knjigu Niš i niške znamenitosti (napisana u ljeto 1882. godine, a objavljena u Beogradu godinu kasnije). Stojan Novaković objavljuje putopis S Morave na Vardar (Beograd, 1886), a Spira Kalik, nešto iza toga, 1894. godine, objavljuje putopis Iz Beograda u Solun i Skoplje s Beogradskim pevačkim društvom. Možemo svemu tome pridodati i knjigu Dragomira Brzaka Sa Avale na Bosfor – putne beleške sa pohoda Beogradskog pevačkog društva u aprilu 1895. god. (objavljeno u Beogradu 1897).[4]

Kada vidimo sa koliko sistematičnosti, stručnosti i pouzdanosti, Mita Rakić iznosi istorijske podatke koji se odnose na prostore „Nove Srbije“, kako vješto odabira i zapisuje legende i narodna vjerovanja (o Svetom Savi, Milošu Obiliću, Marku Kraljeviću, Šam-babi, o Vidovskom Kamenu i vodi „Vidovici“, o selu Dva Brata, o Mominoj klisuri i Mominom kamenu), kako ga gradovi i prostori kroz koje prolazi asociraju na stihove iz epskih narodnih pjesama (iz pretkosovskog i kosovskog ciklusa, iz ciklusa o Kraljeviću Marku), te na stihove iz umjetničke pozije (Gundulićevog Osmana, Njegoševog Gorskog vijenca), kako uvjerljivo tumači geografiju i hidrografiju, topografiju i toponomastiku, kako nas izvještava o demografskom sastavu i statističkom popisu stanovništva, kako opisuje narodni život, običaje i jezik, putnu mrežu i komunikacije, kako upečatljivo polemiše sa istoričarima (Jireček, Golubinski, Ruvarac...), sa arheolozima (Hamer, Danvil, Katančić, Dragašević...), kako vješto preispituje putničke i memoarske zapise i knjige domaćih i stranih putnika po istim krajevima (Mihailo iz Ostrovice, Edvard Braun, Jerotej Račanin, Han, Ami-Bue, Rutdorfer, M.S. Milojević, Milan Đ. Milićević...), onda nam postaje sasvim jasno zašto je Vladan Đorđević, kao urednik časopisa Otadžbina koji je prvi publikovao ovo djelo, putopisnu knjigu Iz Nove Srbije prevashodno nazvao „etnografsko-istorijskom studijom“.

Nasuprot toj činjenici, koja je bila od velike koristi za upoznavanje naroda i uspostavljanje mladih državnih institucija u tek oslobođenim srpskim predjelima, danas je knjiga Mite Rakića iznad svega dragocjena kao lijepo napisano i uvjerljivo književno djelo, kao putopis u kojem su izložene upečatljive putničke slike (opisi prirode, starih građevina i novih, često u ratu opustošenih i razorenih naselja, crkava i manastira), te prikazani zanimljivi karakteri savremenika koje je autor susretao na putovanju. Značaj je utoliko veći, što je Rakić bio jedan od rijetkih svjedoka koji je obišao i opisao odmah po okončanju rata i potpisivanju „Jedrenskog primirja“ (u januaru 1878. godine), i one oslobođene krajeve Srpstva, koji su kasnijim nakaradnim odlukama „Berlinskog kongresa“ (u junu i julu 1878. godine), ponovo vraćeni u sastav Turske (Lab, Moravica, Končuljska klisura) ili su dati Bugarskoj (Grahovo sa Breznikom, Znepolje sa Trnom, Caribrodski i Dragomanski srez, sve do Sofije).

U kratkom uvodu, Rakić nas izvještava da je knjiga Iz Nove Srbije proistekla iz jedne „male naučne misije“, koju mu je odmah po okončanju rata, „u vremenu između nepriznatog San-stefanskog i neuglavljenog Berlinskog mira, u najlepše doba od godine“,[5] povjerio general Kosta Protić, načelnik Operativnog odeljenja srpske Vrhovne komande, čije je sjedište bilo u Nišu, da obiđe manastire i crkve u novooslobođenim krajevima, te da prouči pisane spomenike stare srpske književnosti i da o tome sačini službeni izvještaj. Putujući zapregom, često samo na konju, a povremeno kroz nepristupačne krajeve i pješice, izlažući se opasnostima od napada „arnautskih bandi“, Rakić je povjerenu misiju ne samo uspješno obavio do kraja novembra 1878. godine i vratio se u Beograd, nego je naporedo sačinio i uvjerljivu putopisnu knjigu u kojoj se podjednako upoznajemo za podnebljem i narodom oslobođenih krajeva, koliko i sa njegovom, istorijom, civilizacijom i kulturom. Njegovi službeni izvještaji nisu ni tada, ni kasnije objavljeni,[6] mada na izvjesne tragove ukazuje sačuvani rukopis dnevnika koji je Rakić vodio prilikom tog putovanja, te pojedina pismâ koja general Kosta Protić u junu 1878. godine upućuje iz Niša Stojanu Novakoviću, ili iz istog vremena Rakićeva pismâ Novakoviću iz Podujeva. U časopisu Otadžbina, Rakićevo djelo je izlazilo u više nastavaka u toku 1880. i početkom 1881. godine, tako da je objavljeno ukupno petnaest poglavlja. Posljednje stranice u Otadžbini završavaju se prikazom Trna i Znepolja, te živopisne doline rijeke Jerme i drevnog manastira Svetog Jovana u Poganovu. Mada je iza toga naznačeno da će se objavljivanje nastaviti, djelo je iz nepoznatih razloga ostalo nedovršeno.

Pošto se prethodno dobro upoznao sa dostupnom građom u nekolikim starim knjigama i naučnim spisima, Rakić kreće na putovanje iz Niša prema Prokuplju, da bi početak bio „s desna na levo, kao što se pšenica seje“,[7] jer vjeruje da će ga tako pratiti sreća. Idući u tome smjeru, u knjizi se smjenjuju prikazi Prokuplja i Kuršumlije, Laba i Puste Reke, Golaka i Jablanice, Leskovca i Veternice, Vranja i Momine klisure, Bukovika, Zaplanja i Lužnice, Pirota i Temske, Sofije i Strume, sve do Grahova, Trna i Znepolja, te doline Jerme sa Zvonačkom Banjom i manastirom Svetog Jovana Bogoslova u Dobroševu (današnjem Poganovu), a da je putopis objavljen do kraja, ili možda dovršen, krug bi vjerovatno bio zatvoren u Nišu, odakle je putovanje i započeto.

Već u opisu Prokuplja i Toplice moguće je prepoznati neke bitne odlike Rakićevog putopisnog postupka, koje se ogledaju u spajanju putničkih slika i ličnih utisaka, zanimljivih opisâ prirode, te originalnog prikaza karakterâ savremenika i saputnika, sa stručnim ogledima i zapažanjima o istoriji, geografiji, demografiji, etnografiji, jeziku i kulturnim spomenicima. Kao putopisac Rakić je sposoban da uoči i živo opiše karakterističan detalj, a kao naučnik je studiozan i polemičan.

Pošto je opisao brdo Hisar i dolinu „prekrasne rijeke Toplice“, a zatim i „grozne vinograde“prema Kuršumliji, Rakić za Prokuplje naglašava da je lijepo, prijatno i romantično mjesto u kojem će se jednoga dana otimati da žive srpski penzioneri i „svi koji traže odmora od rada i truda, i žude za lepotama prirodnim“.[8] Iza toga daje statistički popis ljudi i imovine, prikazuje najznačajnije crkve, te polemički raspravlja o porijeklu gradskog imena od rimskog Herkulesa, srednjovjekovnog Komplosa, preko turskog Urkjuba, do današnjeg naziva koji vodi porijeklo od Svetog Prokopija, čije su mošti prenijete u Prokuplje iz Niša, 1386. godine, poslije pada ovoga grada u turske ruke.

Na putu prema Kuršumliji, u Vidovskoj planini, Rakić opisuje neobični izvor "vidovske vode ili vidovice", za koju se u narodu vjerovalo da je vrlo ljekovita i da liječi "od krasta i od očiju". Naročito je neobičan i gotovo legendaran način na koji je ta voda izvirala iz jedne stijene: "Iz tog Vidovskog Kamena, voda niti teče niti kaplje u druge dane u godini, nego samo na Vidov dan; tada se otvori pred zoru, i što u taj mah pusti vode, to je dosta za godinu dana".[9] Za Kuršumliju, putopisac naglašava da je staro mjesto. Prema jednim istoričarima, tu se u rimsko doba nalazio grad Hammeum, prema drugima drevni grad Fines. U prednemanjićko i nemanjićko doba, Kuršumlija se zvala Toplica i Bela Crkva, a u njoj se nalazilo sjedište episkopije Svetog Save. Naziv Kuršumlija je novijeg datuma, po svemu sudeći potiče od Turaka, zbog kakvih olovnih majdana u blizini, a Rakić naglašava da je to u trenutku kad ga je on pohodio, i pored predivnog krajolika na ušću Banjske u Toplicu, bilo veoma ružno i zapušteno mjesto, koje je u njemu budilo tužne i gorke uspomene na tek okončani rat: "Ovaj jad i čemer mi smo morali zimus dvaput da osvajamo, i oko njega se prolila tolika dragocena krv srpska!".[10] Dvije su dragocjenosti vezane za ovaj grad: crkva Svetog Nikole koju je zidao Stefan Nemanja, nalazi se na brdu iznad ušća rijeke Banjske u Toplicu, koja je djelimično porušena ali svojom monumentalnošću putnika podsjeća na parisku katedralu Notr Dam (Notre Dame), te ostaci hrama Presvete Bogorodice, na ušću rijeke Kosanice u Toplicu, koju je sačinio Stefan Nemanja za ženu svoju “bogoljubivu Anu”.

Putujući dalje prema Labu i Podujevu, rijeke Kosanica i Toplica, i nehotice podsjećaju Rakića na pobratime Miloša Obilića, Ivana Kosančića i Milana Toplicu, a selo Krčmare je po narodnom vjerovanju dobilo ime po krčmi Markove posestrime krčmarice Mare, koja se u pojedinim epskim pjesmama pojavljuje i kao Janja. Pošto je u Mavrićima pronašao šančeve Karađorđevih ustanika iz 1809. godine, Rakić priznaje da nije ni slutio da su srpske vojne akcije u Prvom srpskom ustanku bile dosegle i do ovih krajeva. U dolini rječice Banjske, koja izvire ispod Marice planine, Miloš S. Milojević je putujući samo osam godina ranije, opisao "divne i ogromne razvaline banje", koju je prema tobožnjem vjerovanju narodnom, Obilić podigao i u njoj se okupao pred polazak na Kosovo. Rakić pronalazi na tome mjestu dva izvora tople vode, ali od banje nije bilo ni najmanjeg traga, što ga navodi da posumnja u vjerodostojnost putopisnih zapisa svoga neposrednog prethodnika: "Ili valja pretpostaviti, mada je veoma teško, da je za osam godina (Milojević je putovao 1870) nestalo i najmanjeg traga svima ovim 'divnim i ogromnim razvalinama i prastarim crkvama', ili da je Čiča Sumber, vođ Milojevićev, bio nekakav mađionik koji je umeo da ovake divote stvori i iznese pred starinažudne oči Milojevićeve".[11] Na sličan način Rakić polemiše i sa Milojevićevim opisom tobožnje planine Duh na ulazu u Lab, a radilo se zapravo o prevoju Prepolac, te sa njegovim očigledno izmišljenim opisima razvalina nekog starog grada, tri crkve i još nekih zgrada, koje naravno nije bilo moguće pronaći. Potom ispravlja i pogrešku u Hanovom putopisu da se Podujevo nalazi na desnoj strani rijeke Laba, a radilo se zapravo o lijevoj obali Laba i desnoj obali manje rijeke Dubnice i slično.

Putovanje dolinom Laba budi u putopiscu epski i patriotski zanos tako da nam predočava brojne stihove iz epskih kosovskih pjesama. U dolini rijeke Brvenice pronalazi zidine razorenog grada Brvenika, važnog trgovačkog središta u srednjem vijeku sa kotorskom i dubrovačkom kolonijom, koji su bezuspješno i na pogrešnim mjestima tražili Ilarion Ruvarac i Konstantin Jireček. I svojom prirodnom divotom i krasotom, rodnošću i bogatstvom, Lab je toliko opčinio Rakića da nije mogao da uzdrži emocije dok je ispisivao stranice putopisa. Pogotovo zato što je političkim igrama velikih sila na Berlinskom kongresu bio ponovo oduzet Srbiji i vraćen Turcima: "Danas kad ovo pišem, Lab nije više u našim rukama, nego su opet došli - Arnauti da ga pritisnu, a Turci da zauzmu naše šančeve i one naših slavnih dedova od 1809. u Mavrićima, u vrh Laba, i ispod Podujeva, u sred Laba. Teško mi je za njim, kao da mi je pola srca iščupano. Toliko ga volim i cenim, da bi za nj dao sav Golak i sav Arnautluk naš. Čini mi se voleo bih da ga nisam nikad ni video. Ah, žao mi je Laba, prežaliti ga ne mogu!".[12]

Područje Puste Reke, Rakić opisuje uzdržanije i sa pretežnim usmjeravanjem pažnje na studiozne analize geografije i hidrografije, te preciznim popisom stanovništva i naselja (Bojnik, Zlata, Žitni Potok, Statovce, Toprljane, Donje i Gornje Konjuvce...). U selu Majkovac, u jednoj arnautskoj kući nailazi na staroga derviša, tobožnjeg "sveca", prema vjerovanju arnautskog stanovništva iz okolnih sela. U selu Obražda nailazi na obrušenu crkvicu, koja je slavila Svetu Obraždu, tj. dan kad se prvi put ore i brazda brazdi. Rakić o tome piše sa oduševljenjem jer nikada prije nije čuo za takvu svetiteljku: "O, Sveta Obraždo! oprosti meni grešnome koji te nisam znao! A ja ti se klanjam iz dubine duše, i pripoznajem te za svetiteljku nad svima svetiteljkama. Jer ti si svetiteljka pod čijim svetim okriljem i blagoslovom raste nama grešnima na ovoj zemlji slavski kolač, pogača, i nasušna, svakidašnja, proja! Zaboravili su te popovi i kaluđeri, svetiteljko slavna, ne služe ti službe svete, niti poju stihire i irmose uzvišene; ali te zna i slavi narod tvoj, seljak i težak, i slaviće te dok je sveta i veka - o, Sveta Obraždo, sveta Brazdo i sveta Ralice veliko-mučenice".[13] Od starih i utvrđenih zdanja, Rakić između Štulca i Svinjarice, a za leđima Prekopčelice, nailazi na zidine Caričinog Grada, ali o njemu ne saznaje mnogo od lokalnog stanovništva, niti piše nešto više i detaljnije.

Na području Golaka, Rakić opisuje Lebane i dolinu Jablanice, a zatim preko Šumanskih planina ide sve do Sjarine (današnje Sijarinske Banje), Tulara i Medveđe. Detaljnije opisuje život tamošnjeg arnautskog stanovništva, ukazuje na njihov fizički izgled, urednost i čistoću, na prirodnu bistrinu i njegovanje tradicije o prošlosti svojih naselja, a naročito na gostoljubivost, koja je bila izraženija nego u srpskim kućama u Pustoj Reci. Svadbeni običaji su im isti kao u Srba, svi dobro govore srpskim jezikom, a gdjekoji hoće i da priznaju srpsko porijeklo. Pošto se sa Golaka vide ostaci Novog Brda, Rakića to podstiče da napiše pravu malu istorijsku studiju o sudbini ovog najznatnijeg srednjovjekovnog srpskog grada, koji je definitivno pao u Turske ruke 1455. godine.

Rakić sa radoznalošću dolazi u Leskovac, poslije Niša najveću i najljepšu varoš u Novoj Srbiji. Zato i opisuje njegov krajolik sa preciznošću i detaljnim zapažanjima o rijeci Veternici, o okolnim planinskim masivima, o divnim vinogradima, a zatim i lijepim i čistim kućama, prostranim ulicama i bogatim trgovinama. Od građevina kao naročitu znamenitost preporučuje [ašit-pašin konak, u kojem opisuje umjetničke rezbarije u drvetu, te znamenitu leskovačku crkvu, uz koju su dovitljivi mještani sazidali oyak i ognjište, kako bi zavarali Turke da grade kuću za popa i za učitelja. Pošto je ukazao na uzgajanje kvalitetne konoplje i duvana, kao glavnih privrednih djelatnosti ovoga kraja, Rakić daje i istorijsku studiju o Leskovcu i okolini. Naglašava da mu je nepoznato kad je grad dobio današnje ime, osvrće se na njegovu nemanjićku prošlost, kada se zvao Glubočica ili Dubočica. Pao je pod Tursku vlast 1455. godine, bio je sjedište pašaluka i imao je veću važnost od Niša.

Od naročitog značaja za putopisca je izrazita srpska narodnosna svijest i rodoljubivost Leskovčana, koji su sami u decembru 1877. godine oslobodili svoj grad od Turaka, prije nego što je srpska vojska zaposjela Niš. Leskovčani su i vrsni ljudi, dobri radnici i trgovci, te odlično shvataju značaj javnih i građanskih poslova, zahvaljujući čemu su i u najtežim vremenima imali svoju školu i odlične i dobro plaćene učitelje. Kada govori o demografskoj slici grada, Rakića iznenađuje nesrazmjerno veći broj ženskog stanovništva od muškaraca, a ne zna šta je stvarni uzrok tome.

Na put prema Vranju, Rakić se upućuje dolinom rijeke Veternice, jer mu se učinio težim i interesantnijim od lagodnijeg druma dolinom Morave, koji je prosijekao i sačinio Mitad-paša teškim kulukom lokalnog stanovništva. Čini nam se da je taj put Rakić odabrao i zato što je malo putopisaca prije njega tuda prošlo. Izgleda samo ljekar engleskog kralja, Edvard Braun, 1669. godine. Rakić je izbrojao da je na tom putu ravno 96 puta pregazio rijeku Veternicu, a sama klisura je i dovoljno prostrana, plodna i rodna, da se ne razlikuje mnogo od okolnih dolina. Najveća njena dragocjenost je sam narod, koji je "odvojio i stasom i izgledom od onoga oko Leskovca, a i duh mu je drugačiji".[14] Rakića naročito oduševljava junačnost koju su pokazali u proteklom ratu za oslobođenje, kada su mnogo pomogli srpskoj vojsci.

Vranjska dolina i položaj grada, toliko su oduševili Rakića da mu se učinilo da je Vranje najljepše mjesto u Novoj Srbiji: "Dok nisam video Vranje, mislio sam da je Niš sa svojom okolinom najlepše mesto, ali sada se dvoumim i ne znam kome da priznam ovu odliku".[15] Putopisac se najprije osvrće na okolne impresivne planinske masive, na brojne lokalitete i legende posvećene Marku Kraljeviću, a zatim izlaže i neobičnu legendu o imenu grada, koji se u stara vremena zvao Golubinac. Turci su ga nazvali po vranama iz osvete, što su se grdno namučili dok su ga osvajali. Ostavljajući legende po strani, Rakić pronalazi u pisanim dokumentima tačnije izvore i pomene ovoga imena još u dvanaestom vijeku, kad je Nemanja ratovao s carem Andronikom Komnenom, a zatim i u dokumentima kralja Milutina. Dalje od Vranja, Rakić obilazi Bujanovac, Lučane i Končulj, dolazi na polje Dobrič gdje su Turci 1455. godine porazili srpsku vojsku Nikole Skobaljića. Činjenica da je taj srpski poraz osvećen tek sad u najnovijim oslobodilačkim ratovima i da je to iznova slobodna srpska zemlja, budi kod putopisca posebna patriotska osjećanja.

Prilikom obilaska vranjske kotline, Rakić je bio namjeran da posjeti i tamošnji najznačajniji srpski manastir, Svetog Prohora Pčinjskog, ali je zbog prisustva brojnih arnautskih bandi i nesigurnosti odustao od toga. Opraštajući se od Vranja, putopisac sa neskrivenim zadovoljstvom zaključuje da mu se učinilo da je narod u ovom okrugu i Veternici mnogo odličniji i bolji od stanovnika susjednih oblasti: "Odmah na prvi pogled vidi se, da su bolji Srbi: i fizionomija, i govor, i odelo -sve im je srpskije".[16] Posebno je dragocjena Ÿživa svest o istorijskoj prošlostiÿ i srpskom imenu, tako da su u narodu prisutne brojne priče iz vremena Nemanjića i Kosova, Marka Kraljevića i Đurđa Smederevca, preko Karađorđeve bune, Miloša i Mihaila Obrenovića, sve do najnovijih ratova za oslobođenje od Turaka. Brojne legende o Marku Kraljeviću, u kojima se iznalazi opravdanje za sva junakova neslavna djela, podstiču putopisca na razmišljanja o iskonskoj narodnoj potrebi za idolima i njihovom slavljenju, na potpuno suprotan način od onoga što nam svjedoče istorijski izvori.

Dok putuje kroz današnju Grdeličku klisuru, Rakić ukazuje da bi bolje i preciznije bilo zvati je Momina klisura, što potkrepljuje i brojnim geografskim argumentima, a zatim i istorijskim zapisima i legendama, među kojima se izdvaja ona o Mominom kamenu. Pri tome ukazuje i na pogreške koje je uočio na austrijskoj vojnoj karti. Na putu od Vranja pogrešno je najprije ucrtano mjesto Kalimanci, umjesto Vladičinog Hana. Skreće nam pažnju da je stvarni naziv Grdelice Grdilica i slično. Rakić je iznenađen pitomošću i rodnošću klisure ("oraha je ovde puno kao šume"), a zatim opisuje brojne hanove na drumu.

Oblast Bukovika i Vlasine, Zaplanja i Lužnice, Rakić prolazi putujući prema Pirotu. Prvo značajno mjesto na tome drumu je Vlasotince, koje čistoćom, bjelinom, uljudnošću i uređenošću, kućama koje izgledaju kao kakve vile, prijatno iznenađuje putopisca i zato mu priznaje da je kao varoš ljepše od Prokuplja i Vranja, da je kao mjesto ljepše od Leskovca, a da je i u jednom i u drugom ljepše od Pirota. Rakića naročito raduje snažna nacionalna svijest i patriotizam Vlasotinčana: "Kad je god Srbija dala znak, Zaplanje i Bukovik bili su na nogama. Često su krvavo plaćali ovu predanost k Srbiji i ljubav k narodnom imenu svome, ali su, mimo sve to, ostali krepki i nepokolebivi".[17] Posebna dragocjenost ovoga podneblja je  njegovanje rezbarskog i drvorezačkog zanata, a kao vrhunski uzor Rakić navodi "Knežev sto" u vlasotinačkoj crkvi.

U Pirotu, kao snažnom središtu ćilimarskog zanata, Rakić nailazi na sasvim suprotnu sliku: kuće su male i niske, Nišava ih često plavi, ulice i avlije su blatnjave, mjesto je nezdravo, a ljudi su suvi i popijeni, rasa je geyava. Pošto je izložio kratak istorijat grada, putopisac usmjerava pažnju na opis predivnog manastira Svetog Đorđa u obližnjem selu Temska: "Crkva je mala, vrlo stara i lepa. Stil nesumnjivo vizantijski. Iznutra je sva živopisana, počev od patosa pa do vrha malog a lepog kubeta. Živopis je prekrasan"(136). Rakić nije uspio da utvrdi ko su ktitori ovoga manastira, ali naglašava da su u ženskoj priprati, koja je docnije dozidana, prisutna dva živopisa: Svetog Simeona i Setog Save. Od starih knjiga pronašao je samo jedan Triodin, jer su prethodnog ljeta, 1876. godine, Čerkezi potpuno opustošili i opljačkali manastir, a crkvu iskvarili i svetitelje nagrdili. Odmah u pozadini manastira nalazi se jedna nova znamenitost, spomenik kapetanu Milutinu Karanoviću i ostalim junacima koji su poginuli u borbama na Nišoru i Budim-delu u decembru 1877. godine.

Na put iz Dragomana u Sofiju, Rakić se zaputio da bi saznao ponešto o prisustvu i raspoloženju srpskog naroda na ovom prostoru, ali i da bi posjetio crkvu u kojoj su bile pohranjene mošti svetog srpskog kralja Milutina: "Došav dovde, ja nisam mogao odoleti srcu da ne vidim ovu staru zemlju naših starih Nemanjića, i da se ne poklonim ćivotu svetog kralja našeg Milutina".[18] Svugdje usput narod ga je s radošću dočekivao riječima: "Stari su nam, vele, bili Srbi; i ni hoćeme da sme Srbi",[19] ali u Sofiji nailazi na brojne primjere zatiranja srpskog imena, usljed velikobugarske propagande. Nijedan od popova nije htio priznati da je Milutin bio srpski kralj, već su ga uporno na Rakićeva pitanja nazivali "hristijanskim kraljem". Blagodareći Rusima, koji su tada zavodili red i upravu u Sofiji, ovaj grad je postao bugarski, a kad ga je Rakić posjetio bio je užasno prljav i prepun skitnica i besposličara.

Pošto je ukratko izložio bogatu istoriju Sofije, podsjećajući nas na čuvenu izjavu Konstantina Velikog u rimskom Senatu: Mea Roma Serdika (“Moj Rim je Serdika”), Rakić se zaputio prema Strumi i Znepolju, u kojima ga srpski narod dočekuje sa oduševljenjem i molbama da ih Srbija ne prepusti Bugarskoj. Na području Mrake i Velbužda, putopisac nailazi na mjesto slavne pobjede cara Stefana Dečanskog nad bugarskim carom Mihailom, iz 1330. godine, kada se hrabrošću proslavio njegov sin, mladi kralj Dušan. U mjestu Trn i u cijelom Znepolju, stanovništvo podsjeća svojom nošnjom i izgledom na Crnogorce. Rakić pažljivo opisuje riječne slivove na tome prostoru i pokazuje da kroz Trn protiče Golema reka ili Jerma, koja se tek kod Sukova ulijeva u Nišavu. Bugari su na sve načine htjeli pokazati da je i Jerma samo jedan krak rijeke Nišave, kako bi prisvojili izvorište ove rijeke, te se pozivali na pravo da im pripadne cijelo Ponišavlje.

Jugozapadno od Trna, u manastiru Svete Bogorodice, kod sela Mislovštice, Rakić nailazi na jednu živu znamenitost, na osamdesetogodišnjeg arhimandrita, Misaila Cvetkovića Bajkuša. Rakić je bio vješt portretista savremenika, a uzbudljiva životna priča starog monaha, omogućuje mu da napravi od njega i zanimljivog književnog junaka: "Kad bi bogovi mogli da stare, Jupitar, čiju sam božansku glavu gledao nekada diveći se, morao bi, u starosti svojoj, ovako izgledati".[20] Putovao je mnogo po svijetu: bio je u Svetoj Gori, u Smirni, u Grčkoj, u Misiru, u Italiji, u Fruškoj Gori, u Srbiji, u Boki Kotorskoj, u Crnoj Gori. Bio je prvi učitelj Radu Njegušu, kasnijem vladiki i pjesniku Petru II Petroviću Njegošu, u manastiru Topla kod Herceg Novog, živo se sjećao Sime Milutinovića Sarajlije na Cetinju, s poštovanjem je pričao o Svetom Petru Cetinjskom, žalio je što nije imao hrabrosti da se s mladim Radom Petrovićem zaputi u Rusiju, na njegovo zavladičenje. Kad ga je Rakić upoznao držao je pokraj sebe dvije rijetke knjige: pjesme Andrije Kačića Miošića Razgovor ugodni naroda Slovinskog i Reglament ili ustav Petra velikog o sveštenstvu i monaštvu, a bio je srećan što je dočekao da njegovo Znepolje bude u srpskoj zemlji. Starina je, prema svjedočenju putopiščevom, ubrzo umro, u uvjerenju da je cjelokupno Srpstvo slobodno, a nije mogao ni naslutiti da će političkim igrama velikih sila njegov zavičaj biti poklonjen Bugarskoj.

Posljednji Rakićevi putopisni zapisi odnose se na snažne impresije o kanjonu rječice Jerme, „koji je tako visok i sa tri strane tako oštro sasečen, da je strahota stati na njemu, a kamo li nadviriti se dole nad reku, koja, nekoliko stotina metara niže, pirka ovu stenu“,[21] te na prikaz manastira Svetog Jovana Bogoslova u Dobroševu (današnjem Poganovu), koji je nastao kao zadužbina srednjovjekovnih oblasnih vladara iz druge polovine 14.vijeka, Konstantina i Jelene Dragaš.                  

3.0.Možemo na kraju ovoga našeg čitanja i tumačenja izvesti sljedeći sažet zaključak. Rakić sa neskrivenim emocijama i patriotizmom piše o zemlji i ljudima jugoistočne ili „Nove Srbije“, kako su odmah u poratnim godinama nazivani ovi prostori, ali ga to ne sprečava da bude pažljivi posmatrač, te sistematičan i kritičan tumač nanovo oslobođenih krajeva. Istodobno sa putopisnim djelom Sretena L. Popovića Putovanje po Novoj Srbiji, koje je kako smo već napomenuli objavljivano u nastavcima u časopisu Otadžbina 1878. i 1880. godine, Rakić je sačinio pouzdane i studiozne zapise koji i danas mogu biti od znatne koristi za srpsku nauku, kao što je ispisao i umjetnički besprekorne, u pojedinim segmentima koji se odnose na Lab, na Mominu klisuru, na manastir Svetog Đorđa u Temskoj, na Znepolje i dolinu Jerme, te na karakterizaciju staroga monaha Isaila Cvetkovića Bajkuša, možda i najljepše putopisne stranice napisane o jugoistočnoj Srbiji.        

      

 

 

 

---

[1]Goran Maksimović, „Srećna sudbina“ (Mita Rakić, Mionica, 1846-Beograd, 1890), Zaboravljeni književnici srpskog 19. vijeka, „Prosvjetino“ književno kolo, knjiga 27, SPKD Prosvjeta, Pale, 2013, str. 134-137.

[2] Jovan Skerlić, Omladina i njena književnost, Sabrana dela Jovana Skerlića, knjiga deseta, redakcija: Milica Ivanišević, Prosveta, Beograd, 1966, str. 327.

[3] Mita Rakić, Iz Nove Srbije, prir. Vladimir Stojančević, „Posebna izdanja“ Narodnog muzeja u Leskovcu, knjiga 6, Leskovac, 1987.  

[4]Goran Maksimović, "Nova Srbija u putopisnim slikama Mite Rakića", Leskovački zbornik, knjiga HIII, izdanje Leskovačkog muzeja, Leskovac, 2003, str. 87-97.

 

[5]Mita Rakić, nav. djelo, Isto, str. 5.

[6] Vladimir Stojančević, "Mita Rakić i njegovo delo o oslobođenim krajevima Srbije 1877-1878. godine", pogovor u knjizi Mita Rakić, Iz Nove Srbije, nav. djelo, str. 188.

[7]Mita Rakić, nav. djelo, str. 6.

[8]Isto, str. 8.

[9]Isto, str. 15.

[10]Isto, str. 17.

[11]Isto, str. 29.

[12]Isto, str. 42.

[13]Isto, str. 50.

[14]Isto, str. 83.

[15]Isto, str. 87.

[16]Isto, str. 108.

[17]Isto, str. 125.

[18]Isto, str. 144.

[19]Isto, str. 145.

[20]Isto, str. 167.

[21]Isto, str. 174.

PODELITE OVAJ TEKST NA: