NA POČETKU 2019.
Tek, ponoć je minula; zamišljen, ozbiljnog lica, utonuo u neke davne misli, laktovima oslonjen na daske grubo istesanog drvenog stola punog knjiga – g. Briga, dežura. Pogledavši kroz prozor, u tminu, preko dogorjele svijeće, pomisli koje li je vrijeme. Više po nahođenju nego po tehnici. Sat mu je odavno stao.
U kući do njegove, ulaz reflektorima osvijetljen. Do sobnih vrata, od Visoke zgrade Vlast, vodi „Blistava staza Uspjeha“, kako je zovu „uspješni“. Dominira čitavim prostorom. Narod je zove ulica Naivnih. Na stolu otvorena druga boca viskija, sinoć, u sam sumrak prispjela, u jednom od kartona punih poklona. Prekrstivši nogu preko noge, i prvi put rukama savijenim na prsima, u obliku ležeće „osmice“, uvaljena u kožnu fotelju, crvena lica i prilično, za ukupan ugođaj, neuredne kose, s druge strane odmara se gospođa Nesreća. Svuda naokolo tragovi gozbe. Razbacane kosti i neukusno skinuta (poderana) mrežica s načete šunke na tanjiru „Royal Doulton“, najnovijem, vrhunskom proizvodu poznate kompanije. Opuštenih misli, neopterećena planovima za budućnost, dosta oholo, više u njedra nego za javnost prozbori: „opet dolazi moje vrijeme. Emisari su na svojim mjestima“.
Večeras sam se pojavio na ispraćaju Stare godine. Odabrao sam savršen ambijent. I godinu koju očekujem. Dolazi, neka, još jedna godina. Sam samcat, sretan i krcat veseljem ispratih prošlu, uspješnu, a suzom natopljenu godinu. Dočekujem 1888. godinu. Utonuo sam u noć punu ljubavi i razumijevanja. Pod jelkom mnoštvo knjiga. Sve su prošle cenzuru vremena i ocjenu umne čitalačke publike. Na ovalnom stolu, još svježe boje, u tanjiru, ni limenom ni keramičkom, „brdo“ domaće hrane. Puše se „mesne“ kobasice... komad svinjskog mesa nahero postavljen. Iz njega se cijedi žućkasta, sočna mast. Kiseli kupus, tek izvađen iz kace, u glavicama, poprskan crvenom paprikom otvara apetit... meni se ne jede.
Ne vrijedi mi dalje opisivati Sreću nestajanja. Ionako nema ko da čita. Ili, ako čita – ne zna da čita. Taj, obično, žvaće zalogaje „dotjeranih“ informacija plasiranih iz „novogodišnjih kuhinja“. Odlučio sam noćas Novu godinu dočekati sam, – u zemlji „Mašte, Slobode i Nadanja“. I ostati tu. Pronašao sam konačno mjesto gdje društvo (ne)vodi računa o Pojedincu, a aparat (institucije) države o Čovjeku. Gdje mržnja nazdravlja svako jutro – prošlost.
Iz ovog sobička svima vam želim sretnu i nenajavljenu 1888. godinu.
