detalj slike: KRK Art dizajn

MAČKA

Eto, možda bi upravo tako  i trebalo da izgleda prava ljubav – da bude ne obavezujuća, neprimjetna, nenametljiva, bez prevelikih padova i uspona, stalnog dokazivanja… Da se jednostavno voli i da se pokaže ne prisna dobrota kad je jednoj strani teško, kad su pomoć i saosjećanje potrebni.

Tako nekako se volimo moja mačka i ja. Došla je kod nas kao siroče. Njena prva gazdarica kod koje je provela nekoliko sedmica do usvajanja, odmah joj je pročitala narav i upozorila nas: „Ako želite maznu mačku, mačku koju ćete držati na krilu, koja će se radovati kad vas vidi, tugovati kad vas nema, onda potražite neku drugu ili najbolje uzmite psa. Ova nema ni jednu od tih osobina. Znatiželjna je i želi da bude tu negdje u okolini kad se nešto dešava; tuđince ne voli, ne podnosi buku, gužvu, užurbanost… Voli red i harmoniju.“

Bio sam neodlučan, a onda joj nisam mogao odoljeti: svidjelo mi se kako me nedužno pogledala preko ramena kao neka milooka djevojka i samo što nije upitala: „ Da li vas je ubijedila? Ispunjavam li vaše kriterije?“

Ispostavilo se da je prvobitna gazdarica bila izvanredan poznavalac mačje prirode: pogodila je do najmanje sitnice sve karakterne crte naše nove kućne ljubimice.

Otad, preko 15 godina, živimo tako: ona pokraj nas ukućana i mi pokraj nje - bez previše dodirnih tačaka i prevelikih izliva emocija. Ne mazim je, ali volim da je tu negdje blizu mene na za nju sigurnoj razdaljini, koju ona nepogrešivo određuje tako da je ne mogu dokučiti sem ako se dobro protegnem. Traži uporno u bez ustezanja ono što misli da joj pripada i ne odustaje dok ne dobije. Nikakvu zahvalnost ne pokazuje. Uistinu je znatiželjna i nikakva kućna popravka, koja nije previše bučna, prelistavanje papira pokraj ladice na podu, ili bilo kakve aktivnosti kad su svi ukućani na okupu, ne može proći bez nje. Goste i tuđince ne podnosi i sklanja im se s puta. Pošto posjetioci u našu zgradu mogu ući tek kad unesu pristupni kod, nakon čega telefon zazvoni drugačije - malo kraće i češće nego kod običnog telefonskog poziva, hitro se sklanja negdje ispod kreveta ili ležaja i pojavljuje se tek nakon što i posljednji strani glas utihne i sve se smiri.

No, jednom prilikom se desilo malo čudo. Negdje oko dva sata poslije ponoći osjetio sam rezak bol u predjelu grudnog koša, gušenje, bol u predjelu vilice… Pomislio sa krajičkom svijesti: „Tu smo dakle. To bi mogao biti pribojavani gost - infarkt. Tu si, dakle, nepoznati i nepozvani ne znače kojeg očekujem već nekoliko godina kao logičnu posljedicu mog nezdravog, pre afektivnog i sikriljivog života.“

Nekako sam se dovukao do telefona. Okrenuo broj. Pribrani glas s druge strane linije me odmah uputio da uzmem andol i da počnem da ga lagano žvačem, rekao mi je da ostanem priseban i da su kola hitne pomoći tu u blizini našeg kvarta, te da će se osoblje svakog čas pojaviti na vratima. Spustio sam slušalicu i, uistinu, nekoliko trenutaka kasnije oglasio se karakteristični zvuk telefona – medicinsko osoblje hitne pomoći je već bilo u prizemlju i čekalo da ih pustim u zgradu. Moja žena je lomila prste. Kćerka je gledala nekud u jednu tačku, a meni je, jer valjda u kritičnim slučajevima po nekoj nelogičnoj zakon isti pažnju obraćamo na nebitne sitnice, pogled pao na našu mačku koja se čitavo vrijeme, otkad su se svjetla upalila u dnevnoj sobi, nije odmicala od mojih nogu. Odustala je od svog uobičajenog rituala udaljavanja iz sobe istog časa čim začuje drugačiji zvuk telefona.

Nekoliko minuta kasnije začulo se kucanje na vratima i u stan je stupilo dvoje bolničara u fluorescentnim narandžastim jaknama, džinovskim zimskim čizmama, sa okačenim radio stanicama preko prsa; nosili su između sebe ne rasklopljena nosila, metalnu torbu sa kompletnom aparaturom za kardio mjerenja, kožnu torbu sa ostalim aparatima i uređajima.

Zbog opreme i odjeće, kao i načina koračanja sa ukrućenim koljenima, podsjećali su na kosmonaute. Sve svoje sprave i opremu su najprije odložili na pod, pristupili su svako svoje strane do moje fotelje i odmah počeli sa pregledom i uspostavljanjem dijagnoze. Opet sam krajičkom oka pogledamo prema podu – između džinovskih zimskih čizama bolničara niz koje se sada cijedio otopljeni snijeg i mojih bosih nogu u papučama, mačka je i dalje nepomično čučala i gledala me pogledom milooke djevojke kao onog dana kad sam je preuzeo iz sirotišta. Zazveckali su instrumenti, zaroptala je pumpica na aparatu za mjerenje krvnog pritiska, zazujao je kardiogram, a mačka se nije ni pomjerila… Škljocnule se bravice na nosilima koja su sada stajala uspravljena na točkićima, a mačka je i dalje nepomično čučala na svom mjestu… Otkopčani su i olabavljeni kaiševi i položen sam na kolica, a mačka se sada pomjerila i stala pokraj fotelje... Ostala je u tom položaju, kako me kćerka kasnije izvijestila, dok joj iz vidokruga nije iščezlo dno kolica, cvileći točkovi koji su samo nakratko poskočili kad su prelazili preko praga i gazda koji je u horizontalnom položaju napuštao zajednički dom…

Ispostavilo se da onaj nezvani gost, koji je svojim simptomima neodoljivo podsjećao na infarkt, zapravo nije bio infarkt, nego prikliješteni nerv u predjelu vrata, tako da sam se istog jutra vratio kući. Mačka me kao i obično dočekala pokraj vrata. Svojim pozorljivim pogledom je ustanovila da se ništa ozbiljno nije desilo i da se život može vratiti u kolotečinu.

I ponovo se i dalje drži podalje od mene, ne dozvoljava da je bilo ko pomazi, kloni se tuđinaca, buke, nereda i sklanja se ispod kreveta čim se telefon oglasi kratko i u kraćim vremenskim intervalima.

Nemam drugog objašnjenja sem pretpostavke da izgleda i u životinjskom svijetu postoje pojavni oblici karaktera koji se klone pretjeranih i nekontrolisanih izliva emocija, neizraženih afektacija, padanja u zanose i čija je ljubav upravo onakva kakva bi možda i trebalo da bude: ne obavezujuća, neprimjetna, bez prevelikih padova i uspona, stalnog dokazivanja… Da se jednostavno voli i da se pokaže ne prisna dobrota kad je jednoj strani teško, kad su pomoć i saosjećanje potrebni.

PODELITE OVAJ TEKST NA: