detalj slike: KRK Art dizajn

ČETRNAESTI STEPENIK

Jovanka Stojčinović Nikolić: Sunce pod jezikom, Srpska književna zadruga, Beograd, 2021.

Ranko Pavlović

Nakon Trinaestog stepenika, trinaeste zbirke, izuzmu li se izbori i obnovljena izdanja, kojom je, po sudu književne kritike, Jovanka Stojčinović Nikolić dostigla sami vrh u svom pjesničkom razvoju, ona se, evo, zbirkom Sunce pod jezikom uspela i na četrnaesti stepenik. Sudeći po četrdesetak (uglavnom) nešto dužih pjesama (dužeg stiha), razvrstanih u četiri motivsko-tematske cjeline zbirke koju je objavila Srpska književna zadruga, tu se neće zaustaviti. Jer, izgradivši svoj svijet, obilježen već sasvim prepoznatljivom, njoj svojstvenom poetikom, otvorila je i nove prostore za iskazivanje nenametljivih refleksija i dobro kontrolisanih emocija. Tome svakako treba dodati da je otkrila i izvor sveprožimajuće svjetlosti koja je duboko utkana u cjelokupan njen poetski opus. To neiscrpno vrelo, kako je nagoviješteno i u naslovu, nalazi se u suncu pod pjesnikinjinim jezikom, što ukazuje i na svojstveno joj svjetlopisno oslikavanje zapamćenih slika djetinjstva i zavičajnih motiva i, istovremeno, na pjesnički jezik ukorijenjen u govor svojih roditelja koji su vrlo česti objekti dubokim osjećanjima prožetog pjevanja i opjevavanja.

Minijatura nepretencioznog naslova „Malo“, koja, poput nevidljivog ključa, otvara ovu zbirku, zaslužuje da bude u cjelini navedena, jer je svojevrstan sažetak pjesnikinjinog pogleda na svijet i njen pjesnički kredo:

Ako si dio onog čega nemam
Uzmi moju patnju Težu od smrti
Tek tada ćeš saznati
Koliko malo Svjetlosti
Treba za život

Za J. Stojčinović Nikolić, dakle, svjetlost je isto što za filozofe bitak za kojim tragaju otkad je čovjek postao misleće biće, svjesni da bi sve bilo obesmišljeno kada bi prodrli u njegovu neodgonetljivost. Kao što je bitak najsmisleniji u zapitanosti, tako je svjetlost, bar kod ove pjesnikinje, najpotpunija kada se razbaškari u stihovima, čak i onda kada je utkana u „mrak od čistog zlata“.

Mada se motivi i teme međusobno prožimaju u četiri cjeline zbirke Sunce pod jezikom, bar uslovno se može reći da je ljubav (ili, preciznije, zapretana vatra sjećanja na ljubavna buktanja u tijelu i duši) okosnica oko koje – stiče se utisak – pjesme nastaju same od sebe, a uatorica ih samo bilježi, ostavljajući na trenutak peglu kojom pegla uspomene na kragni košulje koja u svakoj niti i svakom dugmetu čuva po jednu priču. Prvi ciklus, Nasukani na sprudove (Između zemlje i svemira), mogao bi se svrstati u ljubavnu poeziju, mada se njegovi stihovi više rasprostiru u traganje za smislom veze dvoje ljudi različitih polova. Ljubav je zrnce svjetla koje noć iz duše pomjera, stih je koji jasno pokazuje da emotivni naboj u ovoj poeziji nije u iskazivanju „vatrenih“ osjećanja, nego u umijeću njihovog sputavanja u začaranost jezičkih čarolija. Otud i suptilno iskazivanje vjere u neuništivost ljubavnog pulsiranja: U našim vlažnim tijelima Svemir će/ Započeti stogodišnju ljubav. Ništa nije konačno, ništa se ne završava kada se vatra samo prikrije, zapreta, da bi se ponovo u nekom vremenu i nekom kosmičkom prostoru razbuktala. Katakad se ljubavna osjećanja (ili, da ponovimo, sjećanja na njih) iskazuju samo upečatljivim slikama: Prozeble jutarnje sate sa naših klonulih tijela/ Nasukanih na sprudove/ Kupili ribari i nosili u ribarskim mrežama.

Žudnja je, kao što je dobro poznato, posestrima ljubavi. Kad, sama sa sobom, stoji pred ogledalom i, kao da je pred njom širok auditorijum, stidljivo otkriva dio po dio svoga tijela, prepoznajući na njemu prvenstveno prohujale godine, žena se pretvara u pjesmu o sebi i onome što joj se događalo, a pjesnikinja je, opet, tu samo da to stihom zabilježi. Tom svojom „neutralnošću“, tim otklanjanjem subjektivnih poriva (što, naravno, nije nimalo lako), pjesnikinja i čitaoca uvlači u pjesmu, čini ga subjektom opjevavanja, pa čak na neki način i koautorom lirske tvorevine s tananom narativnom podlogom.

Kako je pjesmom „Malo“ otvorila cijelu zbirku i prvi ciklus, tako Tu prvu cjelinu „ušuškava“ minijaturom „Zapitanost“, u kojoj na nov način postavlja iskonsko pitanje: Kako vrijeme prolazi/ Sve više se pitam/ Da li si ti Onaj koji me stavio/ Na Vrh mača/ Ili (me) sa njega Skinuo.

Najemotivnije pjesme susrećemo u drugom, „porodičnom“ ciklusu Kalemljenje sunca (Osvjetljenja), posvećenom sjenima roditelja. Otac nije samo stub porodice nego i cijelog kosmosa u (pod)svijesti djevojčice koja zapamćene slike djetinjstva, zajedno sa zavičajnom tapiserijom, nosi kroz cijeli život, a kada se uplaši da bi mogle iščeznuti iz njenog sjećanja, brižljivo ih smješta u stihove, baš takve kakve jesu, ne uljepšavajući ih (jer ljepše ne bi mogle ni biti) i ne kiteći ih naknadnim opažanjima. Uvijek je bio sa svojim poslom, pa je za njim i otišao, dok oni koje je ostavio, onakvi kakve ih je naučio, kao ždralovi mladi klikću iz tamnihdubina, Da mu se od tišine Srce ne pocijepa.

Majka je na već spomenutoj raskošnoj, živim bojama kolorisanoj, zavičajnoj slici centralna figura. Ona je ona koja čeka, čak i onda kada je više nema na drvenoj verandi niti na stolici kraj prozora koji gleda na put rijetkih dolazaka. Majka je ta Svemirska rijeka kojoj kćerka dolazi  Kao usklik na kraju rečenice. A kad, posredstvom fotografije na zidu, razgovaraju, onda: Među nama ljubiše se bogovi I dugi niz svjetiljki/ Osvijetli nam lica da se nikad ne zaboravimo.    

J. Stojčinović Nikolić vrlo uvjerljivo, prelivima boja što isijavaju iz duše, slika porodičnu atmosferu i zavičajne pejzaže – kućište, okućnicu, njive, šume i šumarke. U cijeloj zbirci, a naročito u ovom ciklusu srećemo upečatljive, samosvojne pjesničke slike koje naprosto zasjenjuju riječi što ih tvore. Tako, Postala sam ogromno stablo trešnje/ Koje više nema na očevoj Okućnici distih je koji podjednako oslikava oca, žal što ukućani uzaludno pogledaju niz put kojim se nekada vraćao s posla, duševno stanje lirskog subjekta, atmosferu i pejzaž zavičaja s roditeljskom kućom i okućnicom u samom centru slike. U pjesmi „Blještavilo i rđa“, mjesec jednostavno klizne s jelenovog roga, kao što se zrela jabuka istrgne s grane da bi osjetila mekoću trave na zemlji. Pjesnikinja je zabrinuta za bol šume u kojoj sijeku drveće, pa, djetinje naivno, pita oca: Rastu li melemi za njene rane/ Kao rđa na sjekiri u kišne dane. Kada je zabrinut, Otac objeručke podboči šakama glavu kao da podupire Svijet. Moglo bi se navesti mnogo primjera osebujnog oslikavanja stvari, prirode i stanja duše, ali evo još samo jednog, iz pjesme„Kroz očevo srce (Šuma)“: Nebo se po nama stropoštavalo gubeći svoju prozirnost.

U trećem ciklusu, naslovljenom Kao iz dubine (Ponavljanje prizora), pjesnikinja pjeva (pogrešno bi bilo reći: opjevava) događaje i susrete koji njen život, pored neizbježne zapitanosti, čine smislenijim. Opisuje doživljaje, svoje ili nečije tuđe, sasvim svejedno. Bitno je da u stihovima pulsira srce lirskog subjekta. A gdje je to srce? Ljekar uzalud pokušava da oslušne njegovo damaranje, pa zaključuje da možda u njemu neko drugi živi. Tek kada u venama nasluti stihove, vjeruje da bi ga oni mogli odvesti do pjesnikinjinog srca. Iz pjesme „Srce“ moglo bi se naslutiti da će ovu cjelinu ispuniti dijalog s pjesmom koja se stvara i s pjesnicima i drugim stvaraocima. Tako u šetnji s bugarskom pjesnikinjom Elkom Njagolovom, tokom Smederevske pesničke jeseni, nastaje poezija puna plavetnila, a zajednička fotografija mogla bi postati … mala crkva u nama/ Između ljeta i jeseni sa blagim suncem u njedrima. (Opet svjetlost, koju ni ljeskanje Dunava ne može utuliti!) Inače, rijeka zna biti posestrima, kada joj se svim bićem predajemo da bismo bili dio okeana, dio svijeta, Ponad svega, ali i ljuti neprijatelj kada raspusti maticu, pa plavi sve pred sobom, kao što je prije nekoliko godina Doboj, odnoseći ljudske radosti i nade, ali ostavljajući dobru pjesmu u svesci J. S. Nikolić. U pjesnikinjino tijelo može da se zavuče cijela planina i da joj tu ne bude tijesno, a u njenu kosu da se smjesti cijeli kosmos (koji je samo prividno mjesto boravka).

Nije, dakle, tema presudna za univerzalno značenje pjesme, nego način na koji je ona otjelovljena kroz stihove, što je u ovoj zbirci učinjeno zaista nadahnuto i znalački.

A kada se čovjek nađe S druge strane svijeta (naslov završnog ciklusa), onda se može zateći u „Prelamanju svjetlosti“ (naslov uvodne pjesme), čije ožiljke će nositi cijelog života. U ovu cjelinu uvršteno je desetak pjesma, nastalih u bolničkom ambijentu. Od ostalih se možda razlikuju utoliko što je u njima narativna nit naglašenija, ali su sve, do posljednjeg stiha, zadržale lirsku potku. Iz njih ipak prosijava vjera, obasjava ih svjetlo koje dolazi sa dna hodnika.

Pustila sam riječi kao kluipko/ Niz stepenice/ Kojima svakodnevno silazim i vraćam se, 

početna je strofa završne pjesme „Odlazak (Riječi)“. Tim imaginarnim (a možda i sasvim stvarnim) stepeništem Jovanka Stojčinović Nikolić zbirkom Sunce pod jezikom uspela se na svoj četrnaesti stepenik, čime nije označila završetak „građevinskih radova“, jer je očigledno da je na njenom pjesničkom putu čekaju i novi stepenici. 

PODELITE OVAJ TEKST NA: