detalj slike: KRK Art dizajn

SIMO MATAVULj I BOKA KOTORSKA

Goran Maksimović

 Simo Matavulj iTomo K. Popović

Po godinama su bili gotovo vršnjaci, Simo Matavulj je rođen 31. avgusta 1852. godine a Tomo K. Popović 19. februara 1853. godine, a njihovo poznanstvo potiče još iz đačkih klupa Učiteljske škole u Zadru, koju je Matavulj pohađao od 1868. do 1871. godine, a Tomo K. Popović nakon završenih pet razreda klasične gimnazije u Zadru, pohađao je Učiteljsku školu od 1871. do 1874. godine. Zajedno su drugovali sa kasnijim istaknutim nacionalnim prvakom dalmatinskih Srba i književnikom Savom Bjelanovićem (1850-1897). U Herceg Novi su praktično došli u približno isto vrijeme, u jesen 1874. godine, kada se Popović vratio u rodni grad i zaposlio kao učitelj u Toploj, te kada je Matavulj sa preporukom Lazara Tomanovića došao po prvi put u Herceg Novi i zaposlio se kao učitelj u Pomorskoj školi u Srbini. Te bokeljske godine i druženje Sima Matavulja i Toma K. Popovića potrajalo je narednih pet godina, sve do septembra 1879. godine i Popovićevog odlaska u Trst gdje ga je Srpska pravoslavna crkva imenovala za svog sekretara. U toku tog četvorogodišnjeg tršćanskog perioda zajedno sa dr Radoslavom Kvekićem i Ljudevitom Vulićevićem osnovao je Srpsku čitaonicu, za koju je napisao i Statut.[1] Interesantno je napomenuti da u Matavuljevim Bilješkama jednog pisca, koje su uglavnom nastajale između 1898. i 1903. godine, kada su i objavljivane u nastavcima u Letopisu Matice srpske, iako je treće poglavlje u cijelosti posvećeno životu u Herceg Novom i Boki Kotorskoj, nema pomena Toma K. Popovića.[2] O tim godinama upečatljivo svjedočenje ostavio je Marko Car u tekstu "S. Matavulj u Herceg-Novom",[3] gdje je navedeno da je do njegovog poznanstva sa Matavuljem, a Car je tada imao svega petnaest godina, došlo posredovanjem i zaslugom Toma K. Popovića, odmah po Matavuljevom dolasku u Herceg Novi, u jesen 1874. godine. Car svjedoči i o veoma uspješnom učiteljskom radu Toma K. Popovića u osnovnoj školi u Toploj, što je bilo propraćeno i posebnim pohvalama za znanje koje su iskazali njegovi đaci kada je Boku Kotorsku u proljeće 1875. godine bio posjetio car Franjo Josif. Marko Car ukazuje i na njihovu zajedničku "pasiju za pješačenje", na koju ih je naučio Simo Matavulj, kao i na njihove beskrajne i zanimljive razgovore, a posebno ukazuje na činjenicu da je Matavulj "dva puta bio junak" u rukopisnom šaljivom listu Buha koji je izlazio u toku 1877. godine, a pokrenuo ga je i uređivao Tomo K. Popović, dok je Marko Car, prema skromnom svjedočenju, zbog lijepog rukopisa samo "služio kao kaligraf".[4] Prvi put Matavulj je prikazan na šaljiv način jer je bio osumnjičen da je sudionik jedne lokalne ljubavne afere, a drugi put je u zapisu "Sa bojišta", javljeno da se vratio iz Nikšića, gdje je u ljeto 1877. godine radio kao dobrovoljac u Ruskoj bolnici. 

Opisujući "moralnu depresiju" koja je bila zahvatila njihovu sredinu nakon razočaranja političkim raspletom ratnih događaja iz 1875-1878. godine i pogotovo rješenjima koja je dao Berlinski kongres 1878. godine, kada su bili porušeni ideali o srpskom ujedinjenju, Car naglašava da su u tom ogorčenju izlaz potražili u čitanju i obrazovanju, tako da su svojski bili prionuli uz srpsku knjigu, "to novo i jedino oružje koje mogaše da nas spase u borbi za narodnost".[5] U tome je Matavulj pokazivao naročito čvrstu volju i bio  se sav predao "izučavanju srpskog jezika", ali zadugo nije htio da objavljuje svoje tekstove, sve do 1881. godine kada je u Srpskom listu u Zadru objavio priču "Našiprosjaci", za razliku od "njegovih svakidašnjih drugova" Toma K. Popovića i Marka Cara, koji su već uveliko počeli da štampaju svoje tekstove. Na primjer, Tomo K. Popović je u toku 1878. godine u Javoru objavio seriju kratkih biografskih zapisa pod naslovom ZnamenitiBokelji. O toj vrsti posvećenosti u izučavanju srpskog jezika, svjedoči i Simo Matavulj u Bilješkama jednog pisca, kada kaže da je za posljednje tri godine boravka u Herceg Novom najviše "napredovao u znanju srpskog jezika" i da je čitajući Daničićev i Vukov prevod Svetog pisma razumio da se "pravi književni naš jezik, kao takav, nigdje ne govori, nego da je sastavljen od onoga što je najbolje u svijema krajevima, od riječi koje su općenitije i koje su bliže starom jeziku". Tada je nabavio gramatičke spise Daničićeve, Novakovićeve i Boškovićeve i sa velikom pažnjom je počeo da izučava srpski jezik.[6]

Nakon odlaska Toma K. Popovića u Trst u septembru 1879. godine održavali su blizak kontakt putem prepiske. Na sličan način su održavali kontaktne veze i poslije Matavuljevog odlaska na Cetinje krajem septembra 1881. godine, te Popovićevog povratka u Herceg Novi 1883. godine, gdje je radio u Pomorskoj školi u Srbini, a tri godine kasnije postavljen je za upravitelja škole 1886. godine. Bliske odnose i kontaktne veze nastavili su da održavaju i nakon Matavuljevog odlaska sa Cetinja u Beograd 1889. godine. U knjizi Matavuljeve Prepiske u izdanju Sabranih dela iz 2009. godine,[7] objavljeno je dvadesetak pisama, dopisnica i poruka, koje su razmijenili u razdoblju od 1881. do 1907. godine.

Ponekad ta prepiska predstavlja sasvim kratke dopise, kao što je čestitka Toma K. Popovića upućena iz Herceg Novog Simu Matavulju na Cetinje 8. januara 1883. godine povodom božićnih i novogodišnjih praznika ili kao što je Matavuljevo obavještenje Tomu K. Popoviću poslato sa Cetinja 3. decembra 1886. godine u Herceg Novi da mu još ne može poslati primjerak Balkanske carice knjaza Nikole Petrovića, jer se svi primjerci nalaze kod knjaza "pod ključem", a Matavulj još nije bio u prilici da mu zatraži jednu knjigu za Toma K. Popovića. U pismu datiranom 30. septembra 1893. godine na Senjskoj Rijeci, Matavulj obavještava prijatelja da nije stigao prilikom boravka na Cetinju od 17. do 27. septembra da u povratku dođe u Herceg Novi i žali što nije iskoristio priliku da bude gost u kući svoga prijatelja. Pozdravlja ga i uvjerava u svoje staro prijateljstvo i obavještava da ako planira dolazak u Beograd računa na to da ima obaezbijeđen smještaj kod njega. U pismu koje je poslao iz Šibenika, 29. decembra 1886. godine, Matavulj uz čestitke Božića i Nove godine traži od Toma K. Popovića pomoć da "razabere" značenje nekih riječi kojih nema u Vukovom Srpskomrječniku, a koje su se govorile u Boki, kao i da mu zabilježi "pravi akcenat crnogorsko-bokeški (peraški, luštički)" na nekim riječima koje su bile porijeklom iz tih govora. Prema priređivačkom komentaru Goluba Dobrašinovića "Matavulj je te godine bio dobio šestomjesečno plaćeno odsustvo i 300 dinara u zlatu da bi prikupljao po Dalmaciji manje poznate riječi, legende i predanja za Srpsku akademiju nauka".[8] U pismu poslatom iz Šibenika, 24. januara 1897. godine, Matavulj se sa nevjericom raspituje za vijest koju mu je očigledno u prethodnom pismu poslao Tomo K. Popović da se udaje djevojka Kata u koju je bio zaljubljen dok je živio u Novom: "Šališ li se, ili je baš istina da se Kata udaje? Molim te, potvrdi mi, ako je istina. Javi mi i za koga se udaje i kad? Molim te, Tomo, ne šali se jer (bar za mene) to nije neznatna stvar!"[9] Matavulj u nastavku pisma nagovještava da mu je produženo plaćeno odsustvo da prikuplja riječi po Dalmaciji i da postoji njegova snažna želja da u sklopu tih putovanja posjeti "moj lijepi i mili Novi" i da dođe u goste kod Toma K. Popovića. Poznato je da se ta namjera Matavuljeva nije ostvarila, te da je Herceg Novi posjetio tek u aprilu  1901. godine, ali je prepiska između prijatelja nastavljena. U pismu koje je Matavulj poslao iz Beograda 15. oktobra 1898. godine Tomu K. Popoviću u Herceg Novi saznajemo da je Svetolik Ranković pošao da zimuje u Herceg Novom, gdje je namjeravao da se liječi od tuberkuloze, tako da Matavulj moli svog prijatelja da "bude na ruku" ovome važnom gostu i da mu pomogne oko smještaja, ishrane i svega drugog potrebnog za uredan boravak. U pismu od 25. avgusta 1903. godine, Matavulj se javlja iz ljetnikovca kod Novog Sada i sa radošću obavještava Toma K. Popovića, koji je očigledno namjeravao da doputuje u Srbiju, da će ga dočekati u Beogradu i da će biti njegov drag gost i gost njegove supruge Ljubice i u Beogradu i u Novom Sadu. Pismo koje je Matavulj poslao Tomu K. Popoviću 11. maja 1906. godine iz Dubrovnika, nastalo je u okviru njegovog putovanja sa suprugom Ljubicom na koje su krenuli 20. marta iz Beograda, a zatim preko Zagreba i Šibenika, stigli do Kotora, a odatle dalje preko Krfa, Atine i Smirne su stigli u Carigrad, gdje su boravili od 22. maja do 1. juna. Iza toga su se preko Jedrena, Sofije i Niša, vratili u Beograd 18. juna. Matavulj iz Dubrovnika obavještava Toma K. Popovića da su zbog Ljubicine bolesti bili prinuđeni da se zadrže u Dubrovniku duže nego što su planirali, te da neće moći da ostanu u Herceg Novom dva predviđena dana. Direktno će iz Dubovnika doći u Kotor, gdje će ostati subotu poslije podne i nedjelju, a već u ponedjeljak odatle idu dalje parobrodom u Krf. Zato Matavulj poziva prijatelja da ako bude u prilici doće u Kotor da se makar kratko susretnu i vide. U pismu koje je Matavulj poslao iz Beograda 25. aprila 1907. godine dostavio je Tomu K. Popoviću 20 kruna kao svoj prilog za gradnju crkve Svetog Arhanđela Mihaila na Belavisti u Herceg Novom, koja je kao što znamo građena od 1908. do 1910. godine. U pismu od 2. avgusta 1907. godine Matavulj i Ljubica su se javili Tomu K. Popoviću iz Semeringa u Austriji.   

U nekoliko navrata Tomo K. Popović je pisao o Matavulju. Izdvajamo dva teksta. Prvi je objavljen u kalendaru Dubrovnik 1899. godine povodom dvedesetpetogodišnjice Matavuljevog književnog rada,[10] a drugi tekst ima nekrološki karakter i objavljen je u Brankovom kolu 1908. godine sa posebnim osvrtom na Matavuljev boravak i rad u Herceg Novom.[11]

U tekstu objavljenom u kalendaru Dubrovnik Tomo K. Popović naglašava da su "svi naši listovi i časopisi pozdravili" veselo Matavuljev književni jubilej i da su mu posvetili naročite članke i studije. U tom pogledu i kalendar Dubrovnik je namjeran da "iskaže svoju radost vrsnome svome saradniku". Tomo K. Popović se osjetio privilegovanim da baš on bude taj koji će publici kalendara Dubrovnik predstaviti "ovoga nam omiljenog srpskog pisca". U daljim redovima, Popović se osvrće na Matavuljevu biografiju, rođenje u Šibeniku, školovanje u rodnom mjestu, zatim nakon očeve smrti u manastiru Krupa kod strica Serafima, koji je bio iguman u tom manastiru, a potom i prelazak u učiteljsku školu u Zadru. Službeničku karijeru Matavulj je započeo kao učitelj 1871. godine u Đevrskama, rodnom mjestu Save Bjelanovića, a zatim je dragocjene godine proveo kao učitelj u Islamu Grčkom, gdje se intenzivno družio sa konte Ilijom Dede-Jankovićem, te stekao lijepo književno znanje u njegovoj bogatoj biblioteci, a uz sve to lijepo naučio francuski jezik. Tu je napisao i prvi književni rad, pjesmu "Noć uoči Ivanj-dana", a zatim je i objavio u zadarskom Narodnom listu 1873. godine. Po prirodi stvari, jer je bio najupućeniji u to, Popović je prikazao Matavuljeve bokeljske godine i život u Herceg Novom i rad u Pomorskoj školi Srbina (1874-1881). Sa posebnim ponosom Tomo K. Popović naglašava da su to bile godine kada se u Herceg Novom, pored Matavulja, stekao veliki broj intelektualaca, među kojima izdvaja Milana Jovanovića Morskog, Lazara Tomanovića, Jova Nakićenovića. U tom odabranom društvu vidi sebe i Marka Cara, kao mladiće koji su učili i upijali znanje otvorenih očiju. Popović naglašava da je "Simo tada najviše čitao, gimnasticirao i pješačio po čitave ure".[12] Nakon odlaska na Cetinje 1881. godine, Matavulj je prema Popovićevom svjedočenju utvrdio prijateljstvo sa Lazom Kostićem, a zatim je započeo književni rad. Najprije je pod uredničkim nadnaslovom "Umjesto uvodnog članka", objavio u Glasu Crnogorca u julu 1883. godine priču SvadbaPetrova, a zatim je u Crnogorki u nastavcima objavio pripovijetku Miloš od Pocerja (1884),  potom je uslijedilo objavljivanje u Crnogorki romana UskokJanko (1885), te u Glasu Crnogorca 1886. godine pripovijetke Na Badnji dan. Beogradski Matavuljev period, koji je započeo 1889. godine, predstavlja prema Popovićevom zapažanju početak najplodnijeg razdoblja pripovijedanja. Nabraja sve dotadašnje Matavuljeve pripovijedne zbirke, od dvije početne knjige pod istim naslovom Iz Crne Gore i Primorja, do zbirke Primorska obličja, a zatim se osvrće na romane Uskok i Bakonja fra Brne, nadramu Zavet, na putopisnu studiju Boka i Bokelji i sl. Na kraju Popović ukazuje na značajne kritičke studije napisane o Matavuljevom djelu. Izdvaja tekstove Milana Savića, Stevana B. Popovića, Jovana Hranilovića, Marka Cara i sl. Ukazuje na sveske beogradskog Dela za avgust i septembar 1897. godine u kojima je oširno pisano o Matavulju. Na kraju teksta Popović zaključuje da je "Simo Matavulj danas u najboljoj muškoj snazi, pa će on, bez sumnje, našu mlađahnu književnost mnogim još valjanim radovima obogatiti".[13]

Tekst objavljen u Brankovom kolu nakon Matavuljeve smrti, predstavlja zapravo Popovićev komentar povodom brojnih objavljenih nekrologa u kojima je pogrešno navođeno vrijeme Matavuljevog boravka u Herceg Novom. Popović naglašava da je Matavulj predavao u Pomorskoj školi Srbina i živio u Herceg Novom "od 1. novembra 1874. do 30. septembra 1881. godine". Pri tome podsjeća na događaj od 12. aprila 1901. godine kada je Matavulj, zajedno sa suprugom Ljubicom, posjetio Herceg Novi poslije dvadeset godina od odlaska i kada je u Spomenicu posjetilaca Pomorske škole Srbina upisao dirljive riječi o svojoj školi napominjući da se osjeća kao da se poslije mnogo vremena "vratio pod roditeljski krov".[14] Na kraju članka Popović izvještava da je glas o Matavuljevoj smrti duboko potresao sve nastavnike ove škole, ranije njene đake i brojne piščeve prijatelje u Herceg Novom. Napominje i da se "nose mišlju" da u školskoj biblioteci naprave spomen-ploču na kojoj će pisati da je tu sedam godina učiteljevao Simo Matavulj.

Kada je riječ o bliskostima Matavuljevog književnog rada i istoriografskog rada Toma K. Popovića, najizrazitije veze pronalazimo u Matavuljevoj putopisno-etnografskoj studiji Boka i Bokelji (1893) i Popovićevoj zbirci zapisa Znameniti Bokelji (1879), te pogotovo njegovoj monografiji Herceg-Novi, u slavu njegove petstogodišnjice (1883). Matavulj u svome zapisu o BokiiBokeljima, u segmentu teksta posvećenom gradu Herceg Novom, pišući o burnoj istorijskog prošlosti ovog grada poziva se na zapažanja iz Popovićeve istoriografske studije: "Za četiri veka oko Novoga prolilo se toliko krvi hrišćanske i turske da bi se njom mogla ispisati sva njegova povest po njegovim bedemima, kao što se čita u lepoj knjizi Novljanina Toma K. Popovića: Herceg-Novi, u slavu njegove petstogodišnjice".[15]

---

[1]Maksim Zloković, "Tomo Krstov Popović – književnik i istoričar", povodom četrdesetpetogodišnice smrti, Boka, broj 8, Herceg Novi, 1976, str. 276.

[2]Simo Matavulj, Bilješke jednog pisca, Srpska književnost, Memoari, dnevnici, autobiografije, knjiga 13, Nolit, Beograd, 1988, str. 44-71.

[3]Marko Car, "S. Matavulj u Herceg-Novom", Letopis Matice srpske, knjiga 253, broj 1/ 1909, Novi Sad, 1909, str. 1-27.

[4]Isto, str. 15.

[5]Isto, str. 9.

[6]Simo Matavulj, Bilješke jednog pisca, nav. djelo, str. 68-69.

[7]Simo Matavulj, Prepiska, Sabrana dela, knjiga 7, priredio: Golub Dobrašinović, Zavod za udžbenike Beograd-Srpsko kulturno društvo Prosvjeta Zagreb, Beograd-Zagreb, 2009, str. 10-20.

[8]Isto, str. 13.

[9]Isto, str. 14.

[10]Tomo K. Popović, "Simo Matavulj", Dubrovnik, kalendar za 1899, godina III, Izdanje i naklada Srpske Dubrovačke Štamparije A. Pasarića, Dubrovnik, 1898, str. 171-173.

[11]Tomo K. Popović, "Simo Matavulj, učitelj u srpskoj pomorskoj školi u Srbini, kraj Herceg Novog", Brankovo kolo, god. HIV, broj 13/14, Sremski Karlovci, 27. mart (9. april), 1908, str. 124.  

[12]Tomo K. Popović, "Simo Matavulj", Dubrovnik, kalendar za 1899, nav. djelo, str. 172.

[13]Isto, str. 173.

[14]Tomo K. Popović, "Simo Matavulj, učitelj u srpskoj pomorskoj školi u Srbini, kraj Herceg Novog", Brankovo kolo, god. HIV, broj 13/14, nav. djelo, str. 124.  

[15]Simo Matavulj, Boka i Bokelji, prir. Goran Maksimović, Slobodna knjiga, Beograd, 1999, str. 6.

PODELITE OVAJ TEKST NA: