detalj slike: Zoran Anđelković

Uzdah života je nepromjenljiv 

Muškarac i žena nisu od kamena, već od svjetlosti koju je Bog uobličio.

Na svijet treba gledati očima sunca, a čovjek to može upravo svojom dobrotom.

Nije život tragedija, on zna biti itekako zanimljiv ako ga čovjek dobro organizuje. Ako se osvrćemo na baštu tuđeg života, zanemarujemo svoju, korov će nam preuzeti dolinu srca.

Ne može novac, iako je krvotok društva, da nadmaši vrijednost srca. Zaljubljenici u novac imaju srce samo kao pumpu za protok krvi kroz tijelo. Nesvjesni su energije koja plovi krvotokom i koja duh svjesnosti emituje na našem mentalnom platnu. Srce od tog silnog materijala odabira najplavičastiji dio energije i sa njim boji polje svijesti. Vrijednost srca se stvara u tom neprestanom protoku u koji svjesno i nesvjesno dolivamo energiju primljenu od sunca, vazduha, vode i zemlje.

Svako je sebi pripremio postelju na kojoj će se odmoriti: koliki mu je pokrivač, toliko će se pokriti. Svako od nas živi po mjeri. Niko nije pao s neba na vrh igle, već se sam popeo da bi volio i živio baš na tom (ne)zgodnom mjestu, (ne)svjestan životne uloge. Sa duhovnog aspekta, to je lakoća koja proizilazi baš iz srca, volje i ljubavi svakog od nas, a sa svjetovnog nemoguća misija. Ako težimo samo materijalnom, ne možemo uspjeti, izgubićemo se i postati bezvrijedni.

Svako od nas ima u sebi kod svjesnosti u kojem se čuvaju, između ostalog, duhovne i tjelesne karakteristike. Treba umjeti otkriti ga, da bismo bili ono što jesmo, a ne da težimo lažnim važnostima i onom za šta smo svjesni da ne možemo postići.

Nama malima ovaj svijet je sasvim dovoljan da bi se razgovaralo, upoređivalo i stvaralo.

Kažu da se životni oblici u najvećim morskim dubinama stvaraju zahvaljujući vatri koja se nakratko pojavi prilikom izbijanja lave negdje u dnu mora, okeana. Tako malo svjetlosti je dovoljno da se započne život! Moguće je da nauka vjeruje u krivu teoriju postanka života na zemlji. Tamo gdje se završava nauka, počinje religija. Gdje je istina? Možda u mitologiji? Život je tajna za koju je bolje da je neotkrivena, jer da je otkrivena, ovaj čovjek današnjice bi već davno uništio klicu čovječanstva. Ljepše nam je u neznanju. Koliko smo puta rekli, kad vidimo nekog zblanjaka, eh da mi je njegova pamet, pa da se dobro odmorim!

Bogatstvo koje je planeta Zemlja stekla u svom razvoju, po našem računanju vremena odnosi se na ogroman period, dok je za kosmičke prilike to jedan od normalnih ciklusa. Današnja civilizacija može sebe smatrati srećnom, jer postojanjem u razvojnom ciklusu planete postiže uzlaznu putanju u razvoju svijesti kod živih bića, posebno čovjeka i ostalih primata približnih po anatomskoj strukturi tijela.

Kad smo sami, tad smo najsamopouzdaniji i najslobodniji, mada imam običaj da kažem da smo zajedno slobodniji: jesmo, ali u strahu. Sloboda je doživljavati stanje bez straha, uzvišeno, više od svega. Čovjeku Božijem susjedstvu. Još jedna svijeća na velikoj svijetloj livadi. Vaskrs životne radosti. Prepuštanje čistim rukama i otvorenom srcu. Prolaz kroz vrata vječnosti... Čovjek!

Prisjetimo se svojih najvećih uspjeha. Šta smo činili da bi ih postigli? Da li je život sam po sebi uspjeh? Koliko smo zadovoljni životom? Koliko volimo sebe? Na koji način smo posvećeni životu? Možda bi nam, kad bismo analizirali nekog drugog, bilo lakše da odgovorimo na sva ova pitanja. Zašto zapostavljamo sebe, svoju ličnost, svoje Ja(stvo), uspjehe, svoj život? Treba da se posvetimo i porazima, i oni su dio života. Ako hoćemo dobar život, moramo mu se što luđe posvetiti.

Često spominjemo životne vrijednosti; ponekad uzvišeno, zanesemo se, pa napustimo temu. Oslobodimo se straha i predajmo se samo jednom izazovu, ideji! Kao da prelazimo u neku višu dimenziju. Šta treba uraditi u tom slučaju? Treba sebe ne zaboraviti, prinijeti se tim vrijednostima i nametnuti ih oko vrata životu. Ako sve olako propuštamo pored sebe, vjerujte mi da u tom propuštanju prolazi život, a mi hranimo maštu i sačekujemo da bismo ga živjeli. Borimo se za svaku njegovu vrijednost da bismo je posjedovali i da bismo sa njom bili na krilima života. Život nije nada, život je vrijednost koju smo uspjeli prigrabiti za sebe. Ako ga pretvorimo u nadu, proći će mimo nas, tako da nas neće ni primijetiti, a ako nas i primijeti, nakratko će nam se odradovati i produžiti, ostavljajući nas bez radosti ili će se ugasiti u toj posljednjoj nadi. Vratimo se na početak ovog kazivanja. Dakle, šta smo činili da bismo postigli uspjeh? Bili smo svim srcem i dušom, znanjem i umijećem posvećeni tome što smo željeli da postignemo. Dakle, ako hoćemo uspješan život – posvetimo mu se. Radimo na sebi, tu uvijek ima posla! Ostavimo slavoluke tuđeg života, oni su za njegov trud namijenjeni. Život ima svoje zakone koje nismo   mi smislili, oni su dio prirode, dio tog božanskog svijeta u kojem je stvoren i pušten sa izvora zajedno s pravilima određenim njegovom toku. Svi koji smo protjerani iz raja bačeni smo u glib života da bi nas njegova bujica izvukla iz tog gliba i ponijela svojim koritom. Ti zakoni vrijede od praiskre; što ih bolje prihvatimo i prepoznamo, manje treba da brinemo, već nam preostaje da se dobro organizujemo. Uzdah života je nepromjenljiv!

Krug je vrlo uzak i očigledan. Onaj ko to vidi pokušava da se individualno izbori protiv toga i organizuje sebi život kako umije.

Kažu da tama ne postoji, da je to trenutak odsustva svjetlosti i da smo mi ljudi svjetlost koja toga nije svjesna. Mi, eto, imamo srca i želje da primijetimo radost drugih, da se radujemo tuđim raspjevanim srcima isto kao i svome. Ljudi koji su doživjeli tragedije imaju sasvim drugačija osjećanja i razumijevanja za sudbine drugih naroda i pojedinaca. Oči su otvoreniji isto kao svijest i srce. Pored svih tragedija, nama se na dnu duše svejedno neprestano rađaju male radosti koje krče put do svog vaskrsa, našeg spasenja. Život je sazdan od sitnih duhovnih čestica. Neka je samo dovoljno svjetla, biće i lijepo i dobro. Rastjerajmo mrak, svi ćemo bolje vidjeti.

Trag mi je ostao zarobljen u sjećanju. Plašim se i onoga što mi se već dogodilo. Na mojim tragovima su moji strahovi. Tragovi prošlosti uvijek stignu do vrata budućnosti, strah im prijeti i sačekuje s druge strane. Prošlost ubija, treba da je što više brišemo, da svaki dan čistimo polje svijesti i čuvamo perfektni sklad na njemu. Tad će nam sjećanja doći kao produžetak u budućnost, a ne rep iz prošlosti. Često izađem na margine života i gledam predivne pejzaže tih predjela. Nije sve tako crno kako mi nekad znamo da pomislimo. Ako se na momenat desi odsustvo Boga, On se vrati i donese sve darove sa sobom, treba samo vjerovati. Uvijek sam mislio da je normalno biti normalan i onda sam shvatio da su oni nenormalni zbog drugih, a ne zbog sebe, zbog toga ljudi stiču naviku. Ako bježimo od stvarnosti, to ne znači da nismo normalni, već znači da počinjemo sticati navike. Ne prepuštajmo se navikama, sakupljajmo osjećanja u kojima leži smisao, unosimo ih u sebe i budimo ljubav. Volio bih da nas je manje čak i po cijenu da mene nije ni bilo, a da nam je ljepše, čak i po cijenu da je drugima ljepše nego meni. Volio bih da ne znamo sve što znamo već da znamo samo ono što nam treba, čak i po cijenu da ne znam sve što treba da znam, tako da čitavog života budem dijete i da čitavog života učim. Eto to bih volio, kad sam se već rodio. Ja sam srećno dijete, ljepše mi je kad tako mislim i kažem.

Život se ne čeka da bi se živio, već se živi sada! Tako da je sve sadašnjost. Što je bilo – bilo je, a što će biti – dešava nam se iz momenta u momenat. Ko zna, možda i ne postojim, možda sam neka iluzija koja može svakog trena da iščezne?

PODELITE OVAJ TEKST NA: