detalj slike: Zoran Pivalica

Voljeti sebe

Koliko god mislili da je neko zaljubljen u sebekad kaže da voli sebe, pogrešno mislimo, jer ne prepoznajemo osjećanja njegove ljubavi, nismo   joj dorasli. On u stavri grli tom ljubavlju svakog onog ko mu se nađe u okruženju, svakog onog koga poznaje.

Svi smo svjedoci istine da smo u stanju danas nekog upoznati i voljeti ga čitav život, a do juče uopšte nismo znali da ta osoba postoji. Kroz život sam upoznao mnoge ljude koji su mi otvorili put do samospoznaje. Kada bih želio pomenuti sve njih znam da bih sigurno nekog izostavio, a svako od njih je dio moje legende, jer da nije njih - ne bi bilo moje cjelovitosti. Sav taj hod koji me vodio putem ljubavi i dobra doveo me je i do njihovog srca. U svima njima pronašao sam ljubav, onu finu, toplu, božansku, spremnu da mi pokaže put dalje do zvijezda, tamo gdje stoluje naša Svjetlost. Pred svima sam rekao da sam mali, da ne znam, da želim da mi pokažu, da bih porastao, da bih pronašao sebe, da naučim da volim sebe, da osjećam slobodu ne samo svoga duha, već i moje tijelo da uživa u slobodi. Moja plačljiva čežnja tražila je od mene da je ispunim, nostalgija me molila da je ne zaboravim, tuga mi je rekla da je punoljetna i da želi da se osamostali, njena mlađa sestra, depresija, posvađala se sa mnom i napustila me. Svjetlost ne mrzi nikoga, ona svakom sija istim sjajem, a onaj ko ne može i ne želi da gleda u nju i pusti je u sebe, ona mu neće ništa nažao učiniti, isto kao i drvo koje pravi sjenu za vrtlara i za drvosječu, ali zato nam treba svjetlost, njena energija, da upoznamo sebe da bismo mogli osjetiti i prepoznati tu ljubav koja nas čini prosvijetljenim i poznatim samima sebi.

Čiji je svijet nego naš, volimo ga isto kao što volimo sebe.

Jednom sam potrčao niz ulicu za čovjekom čiji sam novčanik pronašao na trotoaru, bio je pun novca i kartica. Sustigao sam ga i potapšao po ramenu.Kad se okrenuo – prepoznaosam sebe!?!? Zanijemio sam. Duboko me je pogledao, ništa nije govorio.Uzeo je novčanik i osjetio sam kako moja ruka stavlja novčanik u moj zadnji džep. Čovjek je otišao i nestao bez riječi. Pitao sam se šta se dogodilo, šta su vidjeli ljudi koji su bili tu, oko mene, gdje sam ja, ko sam ja, ko upravlja mnome, kako sam došao ovdje, kako odlazim odavde, zašto se uvijeksamo navikavamo na sve, zašto ne živimo svoje živote? Imao sam se, tu nadohvat ruke, i propustio sam priliku da se upoznam sam sa sobom. Hoće li se ponovo dogoditi takva prilika, to ne znam. Samo znam da sam ove godine dva puta izgubio novčanik na vrlofrekventnim mjestima; jednom u turističkom mravinjaku, drugi put u tržnom centru. Oba puta moj novčanik je stigao do mene. Da li ga je pronašao taj moj dvojnik, ne znam. Ti ljudi, pronalazači, bili su drugačiji od mene, a možda sam i ja njima ličio na njih.

Recimo jedni drugima da se volimo; ako se budemo razumjeli,onda ćemo znati da volimo sebe!

Znate, nisampolimer uvijen od neraskidivih struna ili ona suva drenovina iz koje je samo Marko Kraljević mogao da iscijedi tri kapi. Srce mi je majušno i podrhtava na dodir njemu ugodnih osjećanja. Umije da se povuče i primiri, ali kad krene cunami i razlije osećaj dragosti po cijelom tijelu, oči zasuze onom najtoplijom radosnicom koja se dokotrlja iz samog srca. Takva osjećanja kad me obuzmu, tad mi je potreban trenutak da se odradujem i vratim mir vodama svog unutrašnjeg okeana. Znate, ja sam dijete koje možda nikad neće naučiti biti roditelj, ali mogu naučiti od pravih roditelja kako je to biti roditelj.Da bih izgradio čovjeka u sebi, možda će mi kroz život nedostajationaj vrh piramide koji se stiče kroz roditeljstvo, ali kad vidim pojedine roditelje, ne osjećam se manjim već naprotiv, osjećam se hrabrijim i slobodnijim da znam i nosim u sebi onu ljubav koju posjeduje roditelj. Čuo sam je, osjetio i  naučio od istine koja svijetli za svakog koji vidi. Iz nje izlazi čovjek velik, ponosan, čestit. Nijednom nisamprimijetioda je izašao bitanga i lakrdijaš. Ima i njih, oni su na suprotnoj strani svijesti!

Svaki učenik trebalo bi da se potrudi da mu domaći rad bude najbolji, da zasluži najbolju ocjenu, da postroji misli učiteljeve dok čita njegov rad, a učitelju da se rađa osmijeh zadovoljstva i da zapamti učenika po načinu njegovog razmišljanja. Ne vjerujem da je to ljubav, ali vjerujem da je moral! Zato postoji način da se drugačije voli, nekom silnijom snagom, voljom i mislima, srcem i pameću, nego kad zavolimo samo po fizičkom izgledu ili djeliću duha. Volim bićem svim i to ne u onoj namjeri da bih vas zaveo, već da bih vas osjećao u životu i kroz život isto kao misli, kao krvotok, kao svjetlost, kao energiju, kao ljubav koja bešumna leluja svim prostranstvima cijelog bića i koja tom svojom bešumnošću podiže talase naših okeana.

Pored sve dobrote koju čovjekposjeduje, uvijekmu nedostaje taj učinak na sebi samom. Ako nismo   naučili dovoljno voljetisebe na najispravniji, božanski način, uvijekćemo biti na margini uzaludnosti. Čovjek vjerovatnone može ili neće da shvati da odnos prema svome tijelu, načinu ishrane, ponašanju, zdravlju, higijeni, kulturi življenja i mnogim drugim etičkim elementima koji su međusobno povezani, a odnose se na formiranje vlastite ličnosti, nisu ništa drugo nego ta ljubav koju moramo unijeti najprije u sebe, zavoljetise, da bismo mogli druge ne samo voljeti, nego im ustvari dati priliku i taj užitak da oni vole nas isto tako kao i mi njih. Ako čovjeku ranoj fazi odgoja krene stranputicom,gdje se još uvijekne može okriviti lično, ne može biti u situaciji da osjeti grižu savjesti iako život teče dalje bez božanskih smjernica.I prima se k znanju princip i načelo klasnog, a ne prirodnog i sopstvenog. Čovjek bez sopstva ispada iz konkurencije korisnih za očuvanje čovječanstva, sebe! Nažalost, najveći dio sebe zanemarujemo u sebi, predajemo se porocima i hoćemo da budemo ono što drugi žele da vide u nama, a tu smo napušteni i prepušteni bezbožnom uticaju, a one u kojima smo tražili ideale smatramo izdajicama. Zato opet tvrdim i siguran sam u to da sam u svom vlasništvu najkorisniji sebi i svakom drugom ko sebe doživljava na isti način. Imajte na umu da postoji svjetlost i da smo mi dio te svjetlosti, i ako nam nešto nedostaje - pronaći ćemo u svjetlosti! Sve je u nama i svi smo jedno.Namaste!Mir koji nam je potreban možemo pronaći samo u sebi. Ljubav, sreću i radost ne tražite u drugima već ih sa drugima podijelite. To svjetlo koje rasvijetli mrak u tunelima naše svijesti je najveća blagodat i garancija uspostavljenom unutrašnjem miru i daljim traganjima u neistraženim dijelovima svijesti. Oči se sporo otvaraju, ali kad se čovjek probudi, oči su otvorene! Ljudi se zanose kad misle da su srećnici oni koji će doživjeti kraj svijeta. Takva stvar se ne doživljava, za takav spektakl oči ne postoje. Onaj ko je poginuo od metka taj metak nije ni čuo, ni vidio. Čitav život treba da učimo i znanjem da jačamo i učvršćujemo nas i našu planetu koja nas drži. U tom slučaju (raz)um neće imati razloga da razmišlja o svilenim koještarijama. Biljka koja se ne zaliva i nema svoju tamu u kojoj se odmara, na suncu se osuši i izgori. Život je složen od duhovnih čestica koje su nadohvat svjetlosti i svijesti. Glavnina se rodi sa nama; neke dobijemo odrastanjem i odgojem, a neke obrazovanjem, ali nikad dovoljno. Nadoknadu možemo potražiti u sebi. JA, najveća je riznica za svakog čovjeka. Posegnite u sebe, osvijetlite tamu na koju naiđete, u njoj je ljubav nepresušna. Ona sa kojom ćemo svoj život učiniti zanimljivijim, ispunjenijim i vrjednijim, a svoje tijelo obogatiti dobrim zdravljem, snagom i vitalnošću. Ne zaboravimo da će srce i duša biti ispunjeniji radošću, smjernošću, srećom, mirom i vjerom. Sunce pravi taj bruj u nama ravan pčelinjem letu i gradi tu slatku liniju života. Veselimo se proljeću kao svakom novom danu u kojem nas sunce iznova budi. Kako se tijelo čisti od otrova koje unesemo hranom i pićem, tako i svijest treba da se čisti od energije koja se uselila u njeno polje, a nije nam potrebna. Zamislite muzičara koji svira žičane instrumente, a kažu mu da svira klavir? On može da pokaže interes za sviranje klavira, ali nije maestro kao na žičanim instrumentima. Tako i svijest kod čovjeka treba onu energiju koja je neophodna za funkciju tijela i svih organa a preostalu treba da oslobodimo, ona svakako dolazi u intervalima i kad se pojavi potreba za njom, zadržaćemo je. U životu treba da uradimo mnoge stvari koje želimo da uradimo, jer ako ih ostavljamo za kasnije, doći će period života u kojem više nećemo imati dovoljno vremena da bismo sve to postigli. Višak energije koja hrani naše iluzije nam je nepotreban; ako želite da skočite padobranom, uradite to, a nemojte čitav život to da želite i nikad ne uradite. Sve što mislimo da je najbolje za nas treba da uradimo, to je jedini način da čovjek bude zadovoljan. Nažalost, mnogi nisu u stanju da posegnu za odlukom. Korijen zla uvijekdobru staje na put. Nije dovoljno činiti dobro ili misliti dobro ako se ne suočimo sa korijenom zla. Taj otrov čovječanstva treba iskorijeniti, ne vrijedi okretati glavu pred njim, treba djelovati. Ljudi su zavezani strahom i sramom. Neko neće da se suprotstavi mišljenju ocu, majci, partneru, djeci i neprekidno postoji neka vrsta trpnje kod svakoga. Ljudi nemaju svoju slobodu i žive kao sužnji siromašnog duha na listi za odumiranje. Raduju se nekim tuđim radostima zapostavljajući sebe i svoje radosti. Ako bi neko nešto i pokušao da uradi za svoju dušu, za svoj groš, često ga prozovu nenormalnim i familija i prijatelji. Snagom uma možeš da dosegneš u budućnost skoro precizno kao u prošlost koja je tik iza nas, ali samo u načelu dobrog principa. Sigurno se pitaš kako onda ne predviđamo budućnost? Koliko je u nama dobrih principa, eto, zbog toga nema ni preciznog predviđanja. Zar emocije nisu polimeri uma koji bi trebalo da izoštravaju sliku, a ne da je mute? Šta je sa intuicijom? – upitali su me.

– Na putu je, dopire iz razuma i usput otkriva skrivena značenja vaših riječi, pogleda i osmijeha.

Čovjekrazvijamišiće umjesto svijest, zanemaruje svoj duh i unutrašnje porive za postizanjem mira, slobode, ljubavi, dobrog zdravlja i veselosti.

Čovjek se rodi savršen, a umre nedovršen.

Čovjek pomiješa želje, navike i potrebe, a za tijelo to djeluje zbunjujuće.Ko se ne bi pobunio?

Svaki čovjek sam zna šta mu najbolje odgovara, jedino što mora znati razlikovati želje, navike i potrebe. Najveći broj ljudi to ne razlikuje, a problem se javlja kad se pojave razlozi neminovnom dešavanju. 

PODELITE OVAJ TEKST NA: