|
|
|
SVIJET ĆE - GOVORE - IZ TEMELJA BITI PROMIJENJEN  | Ranko Pavlović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn-ilij@saula.art
STARAC NA PREDIZBORNOM MITINGU
Ogrnut plaštem ledene tišine,
u mravinjaku koji vri besmislom,
zagledan u prazninu ispunjenu maskama,
s transparentom na ramenu čiji je tekst
okrenut od govornika i reflektora,
starac na predizbornom mitingu
hvata misao rasplinutu u kosmičku maglu,
a ona, kliska, izmiče kao pastrmka iz ruku.
Na govornici vrca pljuvačka u mikrofone,
osice riječi bodu ušne bubnjiće poslušnika,
plamen bez žara liže krošnje kestenova;
svijet će – govore – iz temelja biti promijenjen.
Starac pogledom traži mrave u mravinjaku;
s njima bi koju da prozbori, jede ga samoća.
Postaje hrid u nepreglednom prostranstvu okeana,
ogoljen do utihle granitne kucavice u srcu,
ni najsitnije biljčice u nekoj njegovoj pukotini,
ni traga kakav ostavljaju ptice tamo gdje slijeću.
Prestaje grmljavina iz moćnih zvučnika što je
nadirala na zatvorene prozore okolnih zgrada,
u talasima osipa se mnoštvo u tamne rukavce,
centar grada ušuškava se u tišinu ravnodušja.
I, odjednom, na trgu nikoga. Ni psa lutalice.
Samo, urastao u asfalt, sa transparentom
na pogurenim plećima, stoji starac, sličan
ptici koja je ugrabila nečiju misao, pa se,
kao munja, udaljava u dubinu magličastog nepregleda.
Sipljivo udiše prazninu, punu igličastih pitanja:
Otkud ja ovdje? Ko me doveo? Iz kog pravca stigoh?
Kuda bi trebalo da krenem? Čeka li me negdje neko?
Jesam li ja, ili su neke proždrljive ale pojele
onaj sendvič što su mi ga sa bočicom soka dali?
Lijevom rukom maše, tjerajući pitanja od sebe,
a desnom i dalje stišće letvu transparenta
pogledom mjereć' parkovsku klupu u daljini.
Gase se reflektori, spušta se zavjesa…
Grad tone u svoju sladunjavu raspamećenost.
MIRIS MAJČINE POGAČE
I sad mi ponekad, pred zoru,
zamiriše majčina pogača
kroz ovlaš otvorena vrata
rerne dotrajalog smederevca.
Dok grabovina bukti u peći,
brzo ustajem, oblačim se
i jurim do najbliže pekare.
Nekim sintetičkim mirisom
tamo na policama ćute hljebovi,
staklastim pogledom
osmjehuju se peciva,
zlokobno zuje peći
u kojima žara ni u nagovještaju.
Okrećem se i trčim u stan.
u kome me gladnog zagrijavaju
miris majčine pogače
i žar iz dotrajalog smederevca.
TOPLIJA OD MOJE ZEBNjE
Jesenja kiša pere prozor moje sobe.
U svakoj kapljici
po jedno prituljeno sunce.
Šapće nešto kiša i ne osvrće se na zabrinutost oblaka
iz čije materice se iznjedrila
da kaplje neće naći već svele travke
već da će se razbiti o hladan beton.
Ostavljam uljuljkanost sobe koja miriše
odavno zaboravljenim mastilom
i izlazim napolje, da jesenja kiša
sa mene spere opiljke ljeta
koje mi je na trpezu donosilo sve manje hljebove
i sve duže noževe kojim ću ih rezati
onima što su se razasula svijetom…
… A jesenja kiša, toplija od moje zebnje,
tiho zapljuskuje prozor moje radne sobe,
da bukom ne rastjera sve nervoznije stihove
što traže topao ležaj u pjesmi koju pišem.
JESEN NA MOME RADNOM STOLU
Jesen, naklonjena beskućnicima,
vedrinom pronosi žut list
kraj mog prozora, mog oka,
zagledanog u daleke planine.
Tamo, u orlovskim gnijezdima,
oni koji su otišli da nas dočekaju,
opijeni mirisima jeseni,
pripremaju nam postelje od lišća.
Davni dar iz bakinih njedara,
orah što zvecka u mojim sjećanjima,
darujem vjeverici da ga nosi
u toplu duplju punu svjetlosti.
Dotle, jesen naklonjena beskućnicima
skućila se na mom radnom stolu
i vreba trenutak moje nepažnje
da uskoči u pjesmu koju o njoj pišem.
OČEV ROĐENDAN
Da je živ, moj otac bi danas
slavio svoj stoti rođendan.
Za života, nije imao vremena za slavlje,
a sada kad šuma, tamo gdje jest,
nije njegovo radno mjesto,
pa se može narazgovarati s pticama
i šapatom lisnatih grana,
pa još kad mu se mogu pridružiti
moja otišla braća i naša brižna majka,
mogao bi naći koji časak i za sebe.
Pa još, ako stroga rajska pravila
ne zabranjuju sadnju duvana,
kao što su to negda činile ovdašnje vlasti,
pa ga je kradom sadio po šikarama,
mogao bi iz knjige istrgnuti list
s ovom pjesmom i zaviti cigaru.
I mogao bi, ako je to tamo dozvoljeno,
za svoj stoti rođendan
popiti čašu mučenice
iz šljivika koji je sam zasadio
u pristranku ispod kuće zidanice
u kojoj je za nas uvijek bilo
dovoljno hljeba i osmijeha.
Srećan ti rođendan, oče!
I ne ljuti se što je šikara osvojila šljivik,
a šljive u njemu podivljale,
jer – šta bi im se drugo moglo dogoditi
u ovom divljem svijetu?
|
