detalj slike: KRK Art dizajn&ilij@saula.art

UMORNA PRIČA

 

U mom kraju, tamo gdje sam se rodio i odrastao, babe su govorile da će onaj u koga se pruže dva prsta, ili „rozi“, kako su one to zvale, dobiti na lutriji, ili će ga grom udariti. I tako zemlja bijelih vukova sagori od gromova.

Ovo je priča iz jedne sasvim druge „vukoledine“, zbog koje će je možda čak neko i pročitati. Pisana je dan uoči kolektivne obnevidjelosti jednog naroda pred ostvarenje hiljadugodišnjeg sna. U posljednje vrijeme, noći dolaze iz predjela očiju. Kao da je dan umoran i počinje da se sakriva iza ogromne zavjese gdje će se prevaliti i opružiti na sasvim prigodno mjesto, sa udobnim jastukom pod glavom. Rekao bih da bjeloočnica počinje zatamnjivati sa donje strane. To je tako mala količina tamnila, kao da je ovlaš prijeđe sjenilo za lice. Ta tamica umiri prošlost, ne da joj da se pomjera prema sjećanjima. Blaži i kroti put noći. Noć neće da putuje bez kape. Navikla! Ne osvrće se na svijetli dio dana, izgubljen u mrežnici oka, jer pomrčina ne prašta kao ni košarkaš kad se s loptom nađe sam pod košem. Kapa čuva sjećanja, snove izvodi iz magle i grije ih u čaršavima od bijelog satena. Žmiri se dok se gleda, vidi se ono što se ne vidi, prebira se kap po kap svjetlosti i pušta na dno mora, gdje se rađaju nemani. Da li neman može biti lijepa, dobra i krilata? Može! U snu sve može. Važno je koliko u krvotok pristigne slobodnih radikala, koji nas onda zabavljaju sistemom obmanjivanja. Odsustvo svjetlosti ukazuje na oštećen vid. Potreba da se nose naočare može da bude i odsustvo ljubavi u odnosu na pogled. U oku posmatrača ne smije da se zadržava tama, samo svjetlo. Taj tren kad se uhvati sna, svjetlost je opet tu!

Noć kad se plakalo u snu. Tama. Bilo je ljeto devedeset pete. Bila je Dinara i oblak u čijem se srcu prostirao vrh te planine, a u njenom podnožju tekle su suze, rijeka suza, a nas milion, možda pet! Svi plačemo! Kaplju suze, dok nemani samo iskaču, sikću i skaču, pa vrište, sijeku, lome, satiru. Od guvna prave bojište, zatiru plandište, skrnave spomenište. Duša svjetlost ište, da bi spasila Božje klijalište. Razrušiste stanište, o, nemani, crno vam se piše!

Slomio sam trubu. Kroz njen mrak curila je neka rupa, a kad mi je docurila do očiju, mrak nesta! Sunce visoko nad Dinarom broji. Nema ovaca, nema ni pastira, ni namjesnika manastira. Zvono se razbilo, kamen se primirio, hoće umrijeti, misli, došao mu vakat. Kažu neki nebeski vrtlari da su vidjeli kacu kiselog kupusa kako trči za kravom, prijeteći joj da će je zamotati u sarmu. Vidjeli vinsku bačvu kako okopava vinograd. Svinju koja leti iznad krovova i gleda tavan gdje bi se sušila, a vidjeli su i suvo sijeno kako oštri kosu i dva debela sanjara kako peru rubine u kovačevom vignju i razastiru ih po paučini razapetoj između uspomena.

Kad se ćutilo usadi pod jabučicom, nemani se počnu rasipati. Rastu im krila sa crnim perjem i postaju Hadove kokoši. Odrastaju bez pijetlova, a ako bi uspjele da pobjegnu od Hadova mača, pojavljivale bi se u najvećim morskim dubinama i pokušale isplivati kroz tamu ugnježdenu u donjem predjelu bjeloočnice. Bezuspješno, jer u dubini njihovog sna ne budi se svje(tlo)st!

Kad će svanuti?

PODELITE OVAJ TEKST NA: