detalj slike: KRK Art dizajn

PRIČE RANKA PAVLOVIĆA O ZLATARU I KAZANDžIJI

(o pričama „Zlatar“ i „Kazandžija“ iz Pavlovićeve zbirke „Majstori

i majstorije i druge kratke priče“)

Boris Đorem

                                                             

Ranko Pavlović na samim počecima istoimenih kratkih priča o zlataru i kazandžiji govori o dvojici zanatlija čija je osnovna preokupacija obrada metala i njegovo pretvaranje u za čovjeka upotrebljive, svrsishodne elemente. (Danas je teško i pronaći one koji se na izvorni način bave ovim poslovima, ali i one koji kupuju njihove proizvode, dok su to nekada bili među najcjenjenijim zanatima.)

U pričama „Zlatar“ i „Kazandžija“ u centru pažnje ipak nije predočavanje bolnih istina o prohujalim za zlatara i kazandžiju dobrim vremenima, već to kako se ove zanatlije uklapaju u današnjicu, odnosno kako se novo vrijeme odnosi prema njihovim životnim pozivima. Radi se zapravo o odnosima predaka i potomaka jednih prema drugima, prema prošlosti i budućnosti – samim tim i sadašnjosti, prema tradiciji i modernom, šta već podrazumijevali pod tim pojmovima.

Prva priča, unekoliko kraća i, reklo bi se, jednostavnija, prikazuje nam zlatara, ali ne u poslu izrade nakita i srodnih mu predmeta, nego kako „od jutra, a već je vrijeme ručku, pretura po fiokama i fiočicama“. Sve vrijeme pod prstima su mu gotovi i za nošenje spremni: prstenje, naušnice, lančići, a zatim i materijali od kojih će neki novi nakit i poneka zubna navlaka u skorije vrijeme nastati.

Za nekoga bi naušnice, broševi, zlatne kopče, koje se u daljem nabrajanju nižu, bile blago ili barem zadovoljstvo zbog dobro obavljenoga posla. Ali – narator ispred cijelog niza, ne bez razloga, upotrebljava riječcu samo! I za zlatara, koji nijednoga trenutka ne odustaje od pretraživanja fioka, odnos prema eventualnoj materijalnoj vrijednosti izrađenih predmeta u cjelini staje zapravo u ono jedno samo, dakle – za njega postoji nešto što je mnogo vrednije od toga, što se novcem ne može mjeriti. Na to u neku ruku upućuju i tri tačke koje dolaze na kraju nabrajanja stvari po ladicima, pukoga nabrajanja koje povremeno prekine odsječan komentar koji glasi: „Pa gdje je, dođavola, ta dragocjenost?!“

Čitalac iščekuje da vidi šta je to zlatara nagnalo na žurne pokrete, nestrpljivost i traganje bez pomisli na odustajanje. Kao nekada davno Arhimed sa svojim čuvenim i gromoglasnim „Eureka!“, prema legendi toliko značajnim za razvoj fizike, tako se i ovdje pobjednički uzvikuje: „Aha, konačno! Evo dragocjenosti!“ U zanatlijinim rukama, pojavljuje se, kao neprocjenjivo blago, prvi ispali sinčićev mliječni zubić. Ponosni otac taj zubić zamotava u finu lanenu krpu, u kojoj bi neko možda čuvao neke skupocjene predmete od plemenitih metala ili čak od dijamanata. Da se za junaka ove priče zaista radi o velikoj dragocjenosti slikovito govori i činjenica da zub stavlja – u sef. U svem tom ushićenju sada, umjesto muzike koju proizvode alati i metali koje inače obrađuje, čuje glas suprugekoja njihovom mezimcu pjeva stihove iz jedne od najpoznatijih pjesama namijenjenih trenucima kada ispadaju mliječni zubi: „Prhnuo golubić, ispao zubić...“

Šta ova kratka priča ističe u prvi plan? Ona je protkana vedrinom i jednom u današnje vrijeme prijeko potrebnom porukom. Koliko god ljudima značio i znači uspjeh na poslovnom planu, koliko god da su na tome polju ostvareni i uvaženi, ipak je čovjek u potpunosti ispunjen, tj. našao je smisao svoga postojanja, ako je stekao porodicu, bračnog druga koji će mu biti saputnik, kako kažu, i u dobru i u zlu, i ako je stvorio potomstvo koje je zapravo i produženje njegovoga života. U srećnoj i skladnoj porodici, na kraju krajeva, teško je ne dobiti krila i za ostvarenje poslovnih ciljeva. Zlatar iz ove priče je spoznao da njegov život ne dobija na vrijednosti zbog većeg ili manjeg materijalnog bogatstva ili, recimo, prestiža u društvu.

Punoća života vidi se iz tzv. malih stvari, ali onih duhovnih, koje se ne mogu trampiti ili prodati. Zlatar kao svoju dragocjenost vidi što može biti tu uz svoju porodicu, što može gledati dijete kako odrasta i kako prolazi sve fizičke i psihičke promjene da bi izraslo u jednu dobru, razumnu i etički ispravnu osobu. Kada je sa najdražima, zlatara ne dotiče šta se zbiva u spoljnjem svijetu, niti mu mnogo predstavlja ono što posjeduje ni ono čime se bavi. Zlatar je svjestan i da njegovi korijeni imaju izdanak na koji, kako se razvija, postepeno treba prenositi i prenijeti ideju o očuvanju pravih vrijednosti. Ako je zlato zaista pravo, na njega ne djeluju i ne mogu djelovati nikakve nepogode.

U drugoj priči, pod nazivom „Kazandžija“, ne možemo osjetiti takvu atmosferu. I ovdje imamo pitanje prošlog, sadašnjeg i budućeg, pitanje predaka i potomaka, ali iz potpuno izvrnute perspektive. Glavni junak je, kako naslov priče kaže, stari kazandžija, koji „bez predaha, u dvorišnoj potleušici, pravi kazane i kazančiće“. Lupa njegovoga čekića začuje se sa prvom pomrčinom. „I traje. Do ponoći, često i duže“, kaže narator, „ponekad pobjesnjela lupa slušaocima probada mozak sve dok jutro ne isprati noć na počinak“.

Za razliku od priče „Zlatar“, obojene svijetlim bojama, smještene u prijepodnevni ambijent – priča „Kazandžija“, sa radnjom iznova i iznova smještanom u kasne sate i pomrčinu, njoj je sušta suprotnost. Lupa po bakarnom ili pocinčanom limu zasigurno nije slučajnost. Treba sada, koliko je moguće, razmotriti okolnosti pod kojima lupkanje nastaje.

Mračan dekor često je u srpskoj tradiciji u vezi sa nečistim silama, raznim htonskim bićima koja ne mogu naći smiraj dok ne ostvare ono što su naumila. Šta muči starca da se tako oglašava u tmini? Njegov sin nije htio da naslijedi zanat, ali se iz kakvog-takvog poštovanja prema starcu ljuti na svoga sina, starčevog unuka koji radi, valjda, u velikoj kompaniji za proizvodnju kompjutera, „gdje preciznim pincetama ugrađuje čipove u računare“. A unuk, opet, svim silama želi da sruši potleušicu, djedovu radionicu.

Starac kao da lupanjem čekićem upozorava na to da (po ko zna koji put!) dolazi neko novo doba koje neće imati nimalo razumijevanja za ono koje mu je prethodilo. Ali, kako je moguće da se djed nimalo ne odupire unukovoj ideji o sravnjivanju radionice do temelja i davanjem alata i lima u bescijenje? Razrješenje dileme nudi nam sljedeći iskaz naratora: starac „odavno nije među živima“. Unekoliko bizarno zvuči da je djed koji cijelu noć lupa po limu, vjerovatno vampir, ali to je vampir koji ne može da se složi sa tako radikalnim brisanjem svih tragova svoga zemaljskog postojanja i rada.

Nije u potpunosti jasno ni ko starčevu lupu po limu čuje. Jesu li to kod unuka zvukovi nečiste savjesti ili kod djedovog sina zvukovi nemoći da se na bilo koji način odupre nepokolebljivoj odluci svoga potomka o rušenju kućice? Sin se ljutio, ali kod njega pak nema naznaka bilo kakvog odupiranja uklanjanju radionice. U neku ruku, unuk možda i jeste u pravu. Jer, kao da se pita: Kome treba nešto od čega su svi odustali?

Djedovi unuk i sin, međutim, neće srušiti samo tek tako neku oronulu, nepotrebnu i opustjelu radionicu za pravljenje kazana i kotlova. Sve njihove dalje radnje simbolično su usmjerene na svako zatiranje i samoga pomena na prošlost. Bez ikakve želje da drukčije postupaju, ili da barem budu blaži, umjereniji u raskidanju sa prošlošću, obojica odmah dižu ruke od ostavštine neposrednoga pretka. Unuka ništa ne drži uz staro ognjište – on tamo negdje pravi računare. Može se, recimo, razumjeti to što su starčevi potomci odlučili da svoju sreću potraže u nekim vjerovatno sigurnijim vodama, u isplativijim poslovima, ali ne i to što su u takvoj potrazi na neki način odlučili da raskinu sa prošlošću i onim što su bili, ali i da se odvoje čak i jedan od drugoga. To bi mogla pokazati već pominjane činjenice – da se otac samo ljuti, ali da njih dvojica nemaju razumijevanja jedan za drugog, i to da će unuk uraditi po svome, ma šta god mu se kaže. Možda u tome kontekstu i treba razumijevati naratorovu konstataciju da je starca-vampira briga i za to što u poslu nema nasljednika ali i za to što odavno nije među živima. Možda, ali možda, jedino da njegovi potomci u konačnici ne bi povukli neki potez koji će ih, ovako nesložne, i potpuno udaljiti...

Takođe, ni iz posljednje rečenice priče „Kazandžija“, rečenice koja u cijelosti glasi: „Sutra će, bogami, njegov unuk, ma koliko mu se otac ljutio, srušiti tu potleušicu u dvorištu, a Ciganima, kad naiđu, dati ostatke lima i alat, da se konačno može kao čovjek naspavati“, u stvari i nije najjasnije ko se to konačno može kao čovjek naspavati kada rušenje završi. Ako bi se to odnosilo na djeda, onda nam je jasna naratorova opaska da je staroga kazandžiju briga što se sve ovo događa, a ako se odnosi na unuka, to znači da proces unukovog odrođavanja ubrzano napreduje. I u jednom i u drugom slučaju, starčeva bojazan je opravdana...

Za kazandžijine potomke, izgleda da je dio njihovog nasljeđa samo neka stara radionica preminuloga starca. I ništa od većeg značaja...

Za razliku od njih, kada se u priči „Zlatar“ pomene riječca samo, ona označava junakovo okretanje istinskim vrijednostima, tj. porodičnoj sreći neopterećenoj materijalnim, prolaznim zadovoljstvima. Zlatar, obasjan tom duhovnom svjetlošću, istovremeno je svjestan i svoje prošlosti, i sadašnjosti, i budućnosti, te se savjesno i odnosi prema njima i zna gdje su mu korijeni, šta želi i kuda ide. Kazandžijini potomci, i pored svih njegovih opomena, pod okriljem tame, kako vanjske, tako i unutrašnje, nisu svjesni ni šta im (je) nudi(la) prošlost niti šta ih to očekuje u budućnosti. To pak i jeste suštinska razlika između ove dvije i inače kontrastno postavljene kratke priče Ranka Pavlovića.

PODELITE OVAJ TEKST NA: