detalj slike: KRK Art dizajn

HOMO ESTETIKUS I USREDSREĐENOST

Nisu u istoj kući svi ukućani domaćini, uvijek se zna u koga se gleda. Ako je u istom domaćinstvu više od jednog koji se smatra za gazdu, takvo stanje stvari podstiče nesporazum. Tu treba biti staložen i pronicljiv. Takve situacije se ne smiju prepuštati slučaju. Izjednačavanjem se postiže napredak i takve osobe treba oslobađati, pružajući im šansu, ali i pronalaziti način da se one osamostaljuju i postižu dobre rezultate u velikom stilu. Za postizanje estetskog, prevashodno je zaslužan odgoj u okviru porodice. Usmjeravanje kroz princip dobra i podrška u tome pomažu umnoj aktivnosti u opažanju, pronalaženju načina i rješenja, kontroli straha i svijesti. Tako usmjerena svijest s lakoćom određuje smisao okolini, stvarima i bićima u njoj. Udahnjuje ljepotu, unosi je u vizuelni procesor u kojem se emituje materijalizovana svjetlost. Bez takvog oblika opažanja, estetsko bi bilo uskraćeno, svodilo bi se samo na elementarno. Estetsko oslobađa um, ali samo pod uslovom da ga um osmisli. Možda. Ali, čim kažemo „možda“, znači da nismo sigurni sami u sebe, ili nam nije stalo do toga što bi trebalo da preduzmemo. Nismo u stanju da se usredsredimo. Umjesto možda, zar nije ljepše reći, „mogu“ ili „hoću“? Nije čak ni dobro govoriti: moram! To nas obavezuje da razmišljamo o onim poslovima koje nismo u stanju da uradimo. Čak i ako kažemo „ne mogu“, to je priznanje koje nas ne obavezuje, ali smo se njime barem prikazali iskrenim. „Neću“ je neugodno čuti, to uvijek treba izbjegavati, a ne bi trebalo ni navikavati se da ga izgovaramo. Iza svakog „neću“ stoji cijena koju platimo; ako se i protivimo tom plaćanju sa tim istim „neću“, vjerujte mi da se taj dug ne briše. Stigne na naplatu kad-tad

Želio sam se usredsrediti na usredsređenje, neko to zove koncentracija, koncentrisati se. Teška riječ, domaća i strana. Bilo bi zanimljivo poslušati šta lingvisti misle o njoj. Svejedno, ima svoj snažan uticaj, označava važan element u uspostavljanju odnosa duha i tijela. U ovoj priči nam je važniji opšti pojam usredsređivanja: na određenu priliku ili nepriliku, na posao, ljude, samog sebe, prirodu, biljni i životinjski svijet, stvari, misli, maštu, prostor koji nas okružuje, atmosferu i promjene u njoj, kosmos! Ima li dalje? Duh! Taj nedokučivi svijet beskonačnog u nama samima.

Prije izvjesnog vremena razgovarao sam sa čovjekom koji vozi automobil više od pola vijeka. Otkako je počeo da vozi, nikad nije bio bez auta. U svom dosadašnjem vozačkom stažu, bio je vlasnik dvanaest automobila. Zanimljivost njegove priče je u činjenici da nikad nije imao saobraćajnu nesreću, pa čak ni najmanji incident u saobraćaju. Policija ga zaustavljala nekoliko puta, ali to su bile rutinske kontrole na putevima i nikad nije morao da bude sankcionisan zbog bilo kakve neispravnosti vozila, dokumentacije, ili zbog vlastitog psihofizičkog stanja. Sve sam ga razumio; to je, prije svega, dužnost svakog vozača ‒ da ima takav odnos prema svom vozilu i saobraćaju u kojem učestvuje. Međutim, moje pitanje je bilo koji je glavni faktor tog njegovog odnosa i odgovornosti prema vrsti posla koju je skoro svakodnevno obavljao u posljednje četiri decenije. Nije se dvoumio nijednog trena, odmah je na moje pitanje odgovorio, kao iz topa:

˗ Koncentracija!

˗ Aaa, bio si usredsređen na vožnju čitavo vrijeme za volanom!

˗ Jeste, upravo to, dragi prijatelju. Slušao sam svog instruktora dok sam išao na časove vožnje. Uvijek mi je, prije nego što bismo krenuli, isticao usredsređenost na vožnju. Čak mi ni za vrijeme vožnje nije ništa govorio, osim onoga što je morao: „Skreni lijevo. Idemo pravo. Ovdje desno. Zaustavi!“ Stvorila se navika i tako je ostalo, a tako će biti i dok god budem mogao voziti.

Zamišljao sam poslije tog razgovora kako bi bilo dobro kad bi se čovjek prema svakom poslu koji radi odnosio sa potpunom usredsređenošću. Uvidio sam koliko je ta priča za mene bila korisna jer me je podstakla da, svaki put kad pođem da nešto uradim, pomislim na usredsređenost. Moje angažovanje u bilo kom smislu postalo je produktivnije. Dobijao sam i na vremenu, što me je posebno veselilo. Rutina mi se počela činiti važnom jer je poprimala oblik profesionalnosti. Mir je počeo da se useljava u okolinu moje mentalne svijesti. Strah je pobjegao toliko daleko ispred mene da ga nisam mogao ni nazrijeti. Sve je bilo složenije, a izgledalo pojednostavljeno.

I dalje se držim zlatnog pravila usredsređenosti i namjerno takvo prošireno emotivno stanje svijesti nazivam riječju „usredsređenost“, a ne „koncentracija“, jer bolje utiče na mene, dok koncentracija nekako ne uliva dovoljno povjerenja da bih prihvatio njen značaj.

PODELITE OVAJ TEKST NA: