detalj slike: KRK Art dizajn

SVE ŽIVO POČIVA

Sumrak se približava selu. Odavno je usnulo san i potonulo u samoću.  I svakim danom sve je dalje od života. Jedna po jedna vrata se zatvaraju, a broj svijeća se povećava da svijetli puteve onima što koračaju pod nebeski svod.

Zvuk tišine prekida škripa starih zarđalih vrata. Georgina ih često otvara sa bolom koji ne jenjava. Lažu kad kažu da vrijeme liječi sve. U nekoliko godina izgubila je obe polovice srca. Nikada se nije udavala, a mnogi su je htjeli. I znala bi reći: „Ko me kleo, dobro me prokleo.“ Izgleda da nije svima suđena srodna duša.

U daljini svijetli Dinara zavijana u snijegu dok je sunce privija na grudi i odlazi na počinak. Georgoina stoji, nijemo posmatra slike dok sjećanja režu mozak. Niz obraze kaplju vrele suze, jedna za drugom se guraju i žure da dođu na red i natope pustinju što leži na duši. Bura joj mrsi kosu prošaranu sjedim vlasima.

„Vi najbolje znate da sam već sa petnaest počela da sjedim“ govori drhtavim glasom gutajući knedlu da ne otkrije slabost pred razbijenim slikama prošlosti. Još kao dijete sam bila izložena svim nevoljama koje su nam dolazile na vrata. I ugavnom su dolazile na dvije noge, siluete zakopčane u crne kapute. Znam, džaba pričam, uzalud trošim riječi, vi mi više nikada nećete odgovoriti. Ne prođe ni jedan dan, a da ne kažem, onako sama sebi: „ Bože ima li te igdje?“ Mrak se približava, a Georgina i dalje sjedi u sjeni svog nedostajanja. Jednom kada izgubiš dio sebe gubiš i strah da prođeš kroz ona zarđala vrata i da ih zatvoriš kao da ti nisi unutra. Najgore je kad se živ zakopaš, a ostalo je još života. Vuče se za tobom srušen na koljena, priljepljen uz tebe kao koža. Ne možeš ga ostaviti, a moraš sam protiv svih. Znam, pogledi usmjereni ka meni puni su negativizma, predrasuda i onog glupavog primitivnog stava. Potajno će me optuživati, prozivat će me neuspjelim pokušajem vas koji tu spavate, pričat će laži i neistine hraneći svoj sumorni egoizam, i biti ću jadna u njihovim ustima koja nisu naučila poštovati tuđu bol. Osudit će me javno i razapeti na svih sedam kontinenata da niko ne ostane uskraćen za mene takvu. „E moja Milice, kada bi znala kolika mi je nepravda  nanesena za ovih nekoliko godina koliko spavaš bez buđenja imala bi za šta suze proliti.“ U kosti ulazi hladnoća koja me grli i ljubi kao nikad do sada. Dlanovima, sa izgubljenom toplinom, sakupljam suze da obrišem paočinu navučenu  nadamnom kao oblak nad suncem.

„Obuzima me nemir i pojačava se tonalitet očaja jer kad otvorim oči znam da u tišini bez kraja ostaje samo moja bol“ govori nemoćno. Huk bure  sjedinjuje se sa zovom divljih zvijeri čiji natalitet se rapidno umnožava. Georgina čeka taj topli glas, taj zagrljaj u kome je svaka bolest izlječiva, svijesna da je san odavno ugasio buđenje. I draža joj je rana na njenoj zemlji nego dio tuđeg neba pod čijem okriljem bi bila usamljenija nego što jeste.

I sad bi mi rekla: „Dijete moje, hajde kući, gledaj  i ne daj na sebe, ugašeni život neće nikada oživjeti, niko nije besmrtan, ne žalosti dušu, još imaš vremena za velike poduhvate.“

Nemam snage da krenem, jedva govori, umorna sam od nedostajanja, od nepravde i suda koji osuđuje i kažnjava, od genetike što me proganja još dok si me u koljevci ljuljala, od zajedničke krvi što mi venama struji i razara svaki atom moje dobrote, od jednosmjernog puta i zalutalih ulica, od... zastade i poljubi slike. Cilj koji imam niko mi neće uskratiti i dok sam živa borit ću se da ga ostvarim. Kajanje će sustići sve one čiji dug stoji pred vašim vratima. Lijepo spavajte. Laku noć.

Niz put dugačak kao vječnost, zvijezde, ti neumorni noćni čuvari, svijetle stazu kojom nečije stope odlaze i dolaze. Nedostajanje je jedna od najvećih slabosti čovjeka koju će svako da osjeti prije ili kasnije.

PODELITE OVAJ TEKST NA: