detalj slike: KRK Art dizajn

Sjetinjstvo moje

Donesoše me na svijet

jednom davno

'davno mrvice po putu

ne dosežu do tamo.

Pojele ih neke ptice selice.

Skitnice.

Odavno me više

u tom kraju nema

jurim neke druge

puteve i sreće.

Lagano po pijesku

sve nek' more briše

stopala moja sada

po travi nekoj gaze.

Jer po travi otisaka nema.

Zgažena se ona

uvije gorda uspravi

kao vila gorska.

Tragova joj nema

il' ih ne znaš naći

sve misleći k'o da

ništa bilo nije

i gaziš. Gaziš.

Po tragovima su me pješčanim

uvijek mogli naći

al' odavno me više

među njima nema,

odavno moj talas

drugu stijenu grli

a moja se kamenita

drugom davno prepustila.

Slanost još samo

u očima ostade.

Drugdje je nema.

Sjetinjstvo moje

u zemljama davnim

bilo si jednom

al' ni tebe više nema

slike blijede

čak i kad se urame

i brižno čuvaju

od zuba vremena.

Ima jutra

Ima jutra bez svitanja

Mukli mrak rosu grli

Ne čuje se ni disanje

Ni moje, ni morsko.

Zanijemilo zvono crkve

Pokleklo pod sopstvenom težom.

Ima jutra kad se budiš

Nezaspan

Kad tražiš majku

U koloni čete koja ide u raj.

Pitaš se da li je trava žuta

Nebo olovno

Cvijet tamno-bledunjav

A sunce metáfora

Za uličnu lampu na izdisaju.

Ima jutra koja to nisu.

Vjeruješ da sviće

I ta vjera dah ti daje.

Madrugadska

Probudih se

iz sjedećeg polusna

pogledah na sat - koja je ura?

Dva i trideset.

Promijenih li sat?

Gdje li smo to?

Podigoh plastičnu roletnu

na prozoru 20A

priljubih celo

uz haldno plastično okno

koje više liči na okvir

nego na prozor.

Portret.

Okvir za mentalnu razglednicu

jer su poštari svuda spori.

Čak i ovi vasionski.

Crveni se obzorje

sunce kao vatrena

lubenica.

Bez košpica

preplanula malo

posle vrelog ljetnjeg dana.

Lubenica bez kore

razgolićena.

Plamti.

Da li je izlazak

il' zalazak

zapitah se onako,

mamurna,

dezorijentisana.

Zar je važno?

To je samo onaj tren

kad se dan i noć  mimoiđu

šapnu jedno drugom

- dobro jutro srebrni moj,

- laku noć kobaltna moja.

Jedan tren

kada su zajedno

Dan i Noć.

Dva stranca koja se

tako dobro znaju

a opet su samo prolaznici

u međuvremenu.

Drugari.

Pronašli su Španci

riječ za to

- madrugada.

Vrijeme kad se drugari

sastaju

rastaju

svakodnevno.

Ni ne pomišljajući više

da će jedan biti i poslednji.

U tom beskraju je vječnost.

Neću je otrkriti

sve da je jednom i pronađem

kao onaj moreplovac

ono parče zemlje iza mojih leđa

da je ja posle mnogo godina

sebi otkrijem

Novi Jork

Novi Amsterdam

dva drugara, jedna duša.

Nestade.

Utonu u marsmelasto ćebe

ušuška se fino

i nestade.

Poželje laku noć

ponoćno plavoj duši mojoj.

Zalazak je ipak.

A dan je. Kao.

Nebo je blijedo plavo

pa red breskvastog

pa red mandarinastog

pa red venecijansko crvenog

pa red starinske čipke

te bjeličato pamučne pučine

po kojoj bi se tako

rado valjala

kao novorođeno jagnje

po proljećnoj travi.

Da samo mogu otvoriti prozor

dupli, bez kvake.

Ponegdje se i prozori zaključavaju.

Zalazak je ipak

a kao da sviće.

Plamti vasiona

a sve izlgeda

tako spokojno

kao da se to samo

slikar vragolasto

igra žmurke.

Sakriti.

Naći.

Se.

Samo zvuk moje metalne ptice

odjekuje ovim međuprostorom.

Lijevo krilo povijeno uvis

maše.

Otišlo je.

Baš dobro da je

sunce srednjeg roda

da Vas ne moram oslovljavati.

Znate Vi dobro ko ste

Vi koji ste me ostavljali

dok sam ja odlazila.

Zalazak je, ipak.

PODELITE OVAJ TEKST NA: