detalj slike: KRK Art dizajn

  ČOVJEK BOG I KAMEN

Širom našeg poznatog svijeta,

čovjek, kamen na kamen je meta,

njegova mu tvrdoća ne smeta,

da, s rukama uz pomoć glijeta,

on, ozida mnoga zdanja sveta.

Bože jedan, čudne li strukture,

đe sve kamen, ljudi ne poture!

Za idole klešu spomenike,

bogovima prave žrtvenike,

svete crkve, mostove, tvrđave,

pa drumove, kuće i ustave,

i arene za svoje proslave,

sve to ljudi, od kamena prave.

Tvrd je kamen i on vječno traje,

pa, za protok vremena ne haje,

a zboriti nikad ne umije,

zato tajne i najveće krije,

zub vremena slabo njega bije,

te mu ništa naudio nije.

Jednom davno, na Sinajskoj gori,

Bog se dragi, pred čovjekom stvori,

na vrh sami od kamenog visa,

zapov’jesti za ljude napisa,

ureza ih na kamenoj ploči,

pa Mojsiju tada ih predoči,

i ukaza: „Da se božja sluša“,

samo tako spasiće se duša,

od sotone, koja stalno kuša!

Sve nas više nemoralno živi,

i zdrav razum kod mnogih se krivi,

loše sjeme sve se više rađa,

te se đavo češće oslobađa,

svud` je zloba, prevara i krađa,

laž postade od istine slađa,

rod se ljudski, neprekidno svađa,

i na Boga kamenom se gađa.

Blud je, razvrat i nemoral svuda,

čas se bliži od strašnoga suda,

jer ka našoj malenoj planeti,

Božji  kamen, iz svemira leti.

Bog, ljudima sa njime prijeti,

da se hitno dozovu pameti,

il’ će Zemlju ognjem izgorjeti,

sve će živo, u trenu mrijeti.

E sad, kako doći do spasenja,

od udara Božjega kamenja?!

To zavisi od našega htjenja,

al` Bog dragi, nudi nam rješenja.

Da se ljudi, ka istini vrate,

da put pravde i istine prate,

da je savjest kod čovjeka čista,

svak` će tada k`o Sunce da blista,

i lakše će nositi bremena,

neće nikom` savijat` ramena,

biće tvrđi od samog` kamena.

„Čovjek je čovjeku, ili Bog ili vuk“

                                  Plautus

Petrovaradin, na Vaskrs, 2014 ljeta Gospodnjeg

 MOJIM ĐEDOVIMA

Đedove moje, puno sam volio,

mada ih nijesam, nikad vidio,

niti sam imao, te prilike,

već samo gledah njihove slike.

Život se kod nas, sa mukom prti,

rodih se posle njihove smrti.

Pripadam  rodu takve sudbine,

što često strada i puno gine,

mnogima od nas dušmanin ne da,

da živog vidi svojega đeda.

I ja sam bio te loše sreće,

te za njih mrtve, palih svijeće.

Puno ratova, užasa i strave,

đe mnogi ljudi ostaju bez glave,

pa muških pleća, kod nas je malo,

svoj kraj života, mirno čekalo.

I moj bi` usud i Božje htjenje,

da gledam slike ili ordenje.

Oba prađeda, smakli su Turci,

koji skapaše u strašnoj muci,

a đeda, oba, ubiše švabe,

same su ostale sa đecom babe,

koje su s mukom ognjište svile,

da nejač brojnu, od zla bi krile.

I danas, pored staroga štapa,

vise medalja, puška i kapa!

Spomen od đeda, Suza mi krene,

al` ništa ne može utješit` mene,

jer ja bih više od svega  volio,

da sam ih žive, bar jednom vidio.

 „Srećan je onaj narod, čija se istorija sa dosadom čita.“

                                                      Narodna poslovica

  Majstorovina, 2005 ljeta Gospodnjeg

SRPSKE TAPIJE

Kad se vineš, moj sokole,

iznad surih Prokletija,

ugledaćeš zemlju plodnu,

što se zove Metohija.

Pa, kosovsko polje ravno,

đe je bila bitka kleta,

tu počini moj sokole,

to je srpska  zemlja sveta.

Kod drevnoga Vučitrna,

ugledaćeš most kameni,

al` Sitnice, već odavno,

pod njim nema da se pjeni.

Svud` su stari manastiri,

crkve, kule i gradine,

još iz doba Nemanjića,

što tapije srpske čine.

Kad se opet Metohija,

od božura zacrveni,

tek će tada rodu srpskom,

biti bolje, blago meni.

I Bog dragi pomoći će,

da nam brzo dođu dani,

kad će opet zasijati,

Gračanica i Dečani.

Novi Sad, oktobar 2021 ljeta Gospodnjeg

KAMENI SUŽANj

Na Kosmetu, grad je dre vni,

Vučitrnom  što se zove,

iznjedrio kroz vjekove,

brojne srpske vitezove.

Sad, u njemu Srba nema,

al` još ima most kameni,

no, Sitnice pod njim` nema,

bistrom vodom da se pjeni.

Kao sužanj, on sad čami,

za rijekom tužno žudi,

a na suvom što je sada,

pitaju se mnogi ljudi.

Zida` ga je plemić srpski,

na imanju prađedova,

da Sitnicu lakše pređe,

sa četama vitezova.

Silni župan i velmoža,

ovaj most je sagradio,

i ka` svoju zadužbinu,

svom` je rodu ostavio.

Istorija ovog mosta,

sliči priči mog naroda,

i sudbinu oslikava,

vaskolikog srpskog roda.

Vučitrn će biti srpski,

to predanje staro zbori,

kada voda od Sitnice,

pod njim` opet zažubori!

 „Treba se boriti protiv zle sudbine, pa makar ta borba,

  izgledala i bez nade za konačnu pobjedu.“

                                       Miguel Onamuno

                            Petrovaradin, na  Vidovdan 2020 ljeta Gospodnjeg

PODELITE OVAJ TEKST NA: