detalj slike: KRK Art dizajn

Boris Đorem - Sve će to na svoje doći

Boris Đorem živi u Istočnom Sarajevu, Republika Srpska, BiH. gdje je i rođen 4. 7. 1997. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju opšteg smjera. Na Filozofskom fakultetu u Palama 2020. godine stekao zvanje diplomiranog profesora srpskog jezika i književnosti, a 2022. i zvanje mastera srpskog jezika i književnosti. Povremeno piše i objavljuje pjesme, kratku prozu, kritiku, ali i članke za pojedine portale za kulturu, umjetnost i društvena pitanja. Pjesme i kratke priče uvrštavane su mu u književne zbornike i časopise. Katkad i nagrađivan. Dugogodišnji je saradnik u organizaciji „Dana poezije za djecu i mlade“ u I. Sarajevu.

Književna radionica Kordun, Dušica Mrđenović, Sombor, Istočno Sarajevo, 8.april 2023.

Kako je došlo do saradnje sa Književnom radionicom Kordun i kako ti ocenjuješ njen značaj na našoj književno-umetničkoj sceni?

Društvene mreže, u ovome slučaju Fejsbuk, mogu biti izuzetno korisne ako se njima služimo na pravi način i ako uz to ne dopustimo da se ov(akv)i masovni projekti suviše služe nama.

Često kačim neke svoje tekstove na lični profil na Fejsbuku. Tako je do mene – a ne obratno – i put našlo uredništvo Književne radionice Kordun. Povremeno tek pošaljem ponešto na njihovu adresu.

KR Kordun je značajna riznica pjesama, pripovijedaka, eseja, kritika, intervjua, obavijesti iz oblasti kulture, putopisa, životnih priča i promišljanja. Meni su, i inače, dragi svi sajtovi koji nude mogućnost da ljudi iz svih krajeva svijeta saznaju šta širom planete rade i o čemu razmišljaju ljudi sa njihovog jezičkog i porijeklom geografskog područja. A naročito su mi dragi oni sajtovi na kojima se promovišu umjetnost, kultura, kao i nauka... Jedan od takvih je i KR Kordun.

Uredništvu želim sve najbolje i u budućnosti.

Kako se kod tebe projavila ljubav prema jeziku i književnosti?

Ne bih znao precizno da odgovorim na ovo pitanje.

Od malih nogu me zanimalo čitanje, pa i slušanje drugih dok čitaju i besjede. Ne znam otkud ta ljubav.

Vremenom se ta ljubav i razvijala. Možda i stoga što su neki od mojih prvih čitalačkih izazova bili Desanka Maksimović i Branko Ćopić, pa onda i Jovan Jovanović Zmaj, kao i Grigor Vitez... Ko zna da li bi mi se knjiga omilila toliko da sam čitalački staž počeo sa nekim drugim piscima...

Kako vidiš položaj pesnika, naročito mladog, u Republici Srpskoj i na Balkanu uopšte?

Pomalo diplomatski odgovor, okolo-naokolo...

Malo je razumijevanja u svakoj sredini i u svakome vremenu... Zaista je malo... Tako jeste i u mome okruženju, i mnogim drugim krajevima, i uopšte u ovom našem vremenu, kao što je bilo i nekada. Ipak, veoma sam srećan što poznajem i susrećem i takve, istinske poštovaoce ma čijega stvaralaštva.

Da li podele na Balkanu dele i umetnike ili umetnost objedinjuje različitosti?

Cijenim manifestacije i aktivnosti koje stvaraoce još uvijek okupljaju sa plemenitim ciljevima. Zato i, kad god stignem, volim posjećivati dešavanja u svom gradu, Istočnom Sarajevu, a povremeno i učestvovati u aktivnostima u IS.

Ima, naravno, još ovakvih prostora i dešavanja u njima. Međutim, sve je više i onih drugih, suprotnih prvima.

Ima, dakle, onih stvaralaca-organizatora koji okupljaju druge stvaraoce, ili one koji misle da to jesu, samo iz ideoloških razloga, praktično svoje istomišljenike. Ti su u dobroj mjeri i istaknuti u prethodnome pasusu. T(akv)i istomišljenici, pri tome, nisu od onih srodnika koji bi da zajednički urade nešto za dobrobit svih, nego se tu pak radi o onima koji se udružuju iz željom da dobro učine isključivo sebi i svojim „saborcima“ i „saborkinjama“, kako je to danas, nažalost, postalo vrlo popularno reći. Ali ponajprije sebi – takvi ljudi trpe druge istomišljenike samo ukoliko se u njihovome odnosu sve odvija po onom principu „ja tebi vojvodo, ti meni serdare“; ako dođe do ma kakvog zastoja u klanovskim podjelama, i „iznutra“ sve puca.

Što se pak tiče umjetnika (i onih koji se tako nazivaju) koji ipak i nemaju namjeru da im se život svodi na „vojvodo-serdare“ (kao što se zbiva među intereždžijama i klanovima) – iskreno se nadam da neće podleći pritisku i da im se neće pobuniti kakvi negativni porivi koji su obuzeli „klanovce“. Nadam se da se ipak ovi nikada neće naći na strani „kulture (samo)poništavanja“, „buđenja svijesti i savjesti“, „dženderizma“, „rodno osjetljivoga jezika“, „političke korektnosti“, „preispitivanja“, pristajanja na neutemeljene etikete šovinizma i namjeravanja da se počine najsvirepiji zločini, negiranja svoje tradicije, istorije, kulture, nacije, da se, dakle, neće naći na strani dekadencije, sitnih interesa, da se nikada neće praktično „prodati đavolu“ i odjednom propričati kako je sve tuđe bolje, a da svoje ne valja ništa, da ga treba satrati, eliminisati, „prevrednovati“ ili slično – jer upravo ovo je to što će, sasvim je to izvjesno i ne treba to shvatiti kao prijetnju, na kraju i sačekati baš sve one koji se odluče na to što prijeti da im napravi nepopravljivu štetu, na pretvaranje u pajace ne bi li se ponizili pred lobistima i agenturama, zarad imena ispisanog negdje u nekim svjetskim kružocima, a zapravo pak: na krilima vjetra.

Koliko politička situacija nameće svojevrsnu stegnutost u umetničkom i ličnom izrazu?

Ako je stegnutost proistekla iz dnevnopolitičkih interesa, a ne iz poetičkih principa – onda se u ovom prvom slučaju (PRETPOSTAVLjAM kako se upravo na njega ovdje misli) radi o intereždžijama među autorima, od kojih neki i jesu bili istinski stvaraoci, pa su se, nažalost, podredili niskim ciljevima i niskim strastima, a neki to, ipak, nikada nisu ni bili.

Da li danas vidiš podelu poezije na mušku i žensku? Postoji li granica razdvajanja?

To je vještačka podjela. Mislim, uz to, i da je kratkoga daha. Stvorili su je kojekakvi „centri moći“, koji postoje i u kulturi, nauci, umjetnosti.

I slučaju muškaraca i u slučaju žena, postoji podjela na rimovane riječi, nekada i „vješto nađene“, i na poeziju koja će preživjeti. Da, ovako po sjećanju, parafraziram istočnosarajevskog književnika Gorana Vračara (neće mi, valjda, zamjeriti što nisam precizan): „Za sada se može reći da neko piše pjesme. Pokazaće se već da li se radi(lo) i o pjesniku“...

Da se nakratko i vratim na one „centre moći“. Podjela dostignućâ na „ženska“ i na „muška“, kao i podjela po bilo kojem kriterijumu koji nikakve veze nema sa nečijim učinkom, u bilo kojoj „sferi“, nikakve veze sa kvalitetom, za mene jeste, između ostaloga, i pokušaj da se nekome da privilegovano mjesto samo zato što pripada nekoj u tome trenutku važnoj grupi. I to grupi čija svrha okupljanja i nije promocija vrijednosti, već šićarenje.

Zadržati se ovdje isključivo na poeziji... Sada se tako, dakle, u vrhunce izdižu i pjesnikinje koje i ne mogu da stanu rame uz rame drugim pjesnikinjama, ali se tu svrstavaju samo stoga što i te pjesme pišu žene. Ali ne vrijedi im. Onda se neki dosjetili i da predstavnicama „istinskog ženskog pisma“ katkad proglase i samo one književnice koje idu uz trenutnu matricu, uz prolazne trendove, plivaju niz vodu, izvode ni u čemu i ni na čemu neutemeljene eksperimente i igrokaze, koje stavljaju internacionalno iznad nacionalnog i oštro ih suprotstavljaju jedno drugom. Zna se na koga se ovdje sve misli. Ali – ne vrijedi njima ni to. Vrijednosti će preživjeti. Uprkos svim manifestima. Uprkos političkim i drugim srodnim interesnim sferama. Uprkos principu „ja tebi vojvodo, ti meni serdare“. Uprkos znamenitim, ali prolazno modernim izrazima „vouk“ i „kenselovanje“. Ostaće ono što je vrijedno.

Još samo ovdje da dodam i to – što može biti u vezi sa ovim, a možda ipak i ne mora – da je svojevremeno Milan Kašanin otprilike rekao kako se nikako i ne može biti internacionalista ako nisi i nacionalno osvješćen... Imao je sličnih misli i Ivan Iljin, a, čini mi se, i Dostojevski. Sve drugo i drukčije od ovoga jeste samo, samo privid, samo sujetna slava.

A od mene još i preporuka za čitanje poezije koju su stvarale žene... „Nabacaću“, usput, tek nekoliko imena. Ne namjeravam davati pojedinačne sudove ni o jednoj, ovo je samo moj usputni izbor.

Jefimija.

Desanka Maksimović.

Anica Savić Rebac.

Vesna Parun.

Dara Sekulić.

Tatjana Lukić.

Mirjana Bulatović.

Marija Jeftimijević Mihajlović.

Nevena Milosavljević.

Milica Bakrač.

Darinka Jevrić.

Silvija Plat.

Ana Ahmatova. Marina Cvetajeva.

Amina Hrnčić. Dušica Mrđenović. Dajana Petrović (i ne počinjite recenziju na način na koji jeste započeta ona namijenjena za njenu prvu knjigu). Željka Avrić. Jelena Marićević Balać. Mogu li i ova imena?

Može li i Sapfo?Sada baš da ne idemo do Sulpicije ili do Enheduane – ali zašto i ne?! Vodeće antičke pjesnikinje i među prvim ženskim pjesničkim glasovima. I one mogu biti inspiracija i za pjesnike i za istraživače.

Čitajmo i one skrajnute pjesnikinje sa prelaza iz devetnaestoga u dvadeseti vijek...

Ima ih još, ali usput...

Ima i pjesnikinja koje – za sada – objavljuju samo po društvenim mrežama. Ako uspijem malo srediti misli, dopuniću ovaj spisak. Spisak će biti postupno dopunjavam i „djecom ovoga vijeka“, ali polako: kažem, dok malo sredim misli.

Manuti se poezije sa marketinško-politikantskom etiketom „ženska“.

Odakle dolazi tvoja inspiracija? Iz čega stvaraš? Šta okida kreativnost kod tebe?

Na slična pitanja odgovarao sam prije koji mjesec jednoj našoj koleginici.

Kao i za taj portal, i za ovaj ću dati sličan odgovor, gotovo i podudaran.

Uz to, mogu biti i spokojan i opušten, s obzirom na to da uopšte i nemam ambicija da budem „neko i nešto“ po svaku cijenu.

Sredina u kojoj sam odrastao – Vojkovići, Istočno Sarajevo. Kraj moje babe sa majčine strane – sada, nažalost, odveć i ugašeno selo Tmuše, mjesto Ulog kod Kalinovika. Vaspitno-obrazovne ustanove koje sam pohađao. Ljudi koje samm susretao sve ove godine, družio se s njima, bio im i kolega na bilo koji način, sarađivao poslovno, ili sve istovremeno. Krajevi u koje sam putovao. Knjige koje sam (pro)čitao. Manifestacije kojima sam samo prisustvovao ili na kojima sam pri tome i učestvovao. Muzika, filmovi, reklame... Ima i toga skrivenog u mom djelu, i te kako. Sve ovo utiče i uticalo je na razvijanje, na stasanje... Na ljudsko i na svako drugo, pa tako umnogome i umjetničko.

Nekada pak za umjetničko nadahnuće može ili bi moglo biti od koristi čak i slučajno čuti poneku rečenicu iz nečijega razgovora ili, recimo, vidjeti tako nešto usput, nenadano. Sve se može ukomponovati... Sve može poslužiti, što se mene tiče.

I nisam imao uzore u onom „klasičnom“, „uobičajenom“ smislu, premda izuzetno volim mnoge stvaraoce (Sterija, J. J. Zmaj, P. P. Njegoš, Aleksa Šantić, Tin Ujević, Miljković, R. P. Nogo, Ž. Grujić, Dara Sekulić, Desanka, Ćopić, R. Samardžija, itd. itd. Pa onda i Šekspir... pa Bukovski ili pak Jesenjin, kao i još drugih stranih autora). „Voljeti“ – to ne znači ipak i „biti epigon“ ili slično.

Sve (mene), dakle, i može inspirisati, zavisi to od mnogobrojnih okolnosti... Sve može, sve bi moglo biti tema...

Da li si se nekad zapitao IMA LI SVRHE PISATI?

Uz dužno poštovanje, ali: ako se to nekada budem zapitao u vezi sa umjetničkim stvaralaštvom, vjerovatno od toga trenutka neću više napisati ni slova.

Kako vidiš sebe za 20 godina kada je u pitanju književno stvaralaštvo?

Daleko je to...

Jedino što želim sebi, i za mjesec dana i za tih 20 godina, jeste da ne vučem za rukav članove svakog mogućeg žirija za sve moguće nagrade i da im ne donosim i ptičjeg mlijeka – samo ne bi li mi dali kakvu nagradu sa zvučnim imenom. Bilo je, a i danas ima takvih nagrada i takvih laureata.

„Mani se gramzit za sujetnom slavom“ (Jovan Sterija Popović).

Ni za autore koje sam tokom prethodnih pregleda nabrojao ne veže me nikakav interes, a kamoli da će za one koje nisam spomenuo. Samo čisto, polako, postepeno, bez pompe i bez alavosti. Sve će to na svoje doći.

PODELITE OVAJ TEKST NA: