detalj slike: KRK Art dizajn

POEZIJOM TREBA ZVATI

Poezijom treba zvati

svako djete koje pati.

Jer u njemu raste sila

da preraste svijet ludila.

Poezijom treba zvati

kad te đavo vazda prati.

U životu sve je škola

što je došlo od đavola.

Poezijom treba zvati

kada čovjek to što ima

neće dati.

Sebičnost je kurva znanja,

učimo se bez laganja.

Poezijom treba zvati

kad se ide život nekom uzimati.

Jer za toga nema nade,

ni za onog ko to radi

ni za onog ko se dade.

Poezijom treba zvati

sve ružno što svijet krije,

mi nikad' nećemo znati

dok nam pjesnik ne otkrije.

Gavran

Jedne noći crtao sam gavranove.

Bila ih je puna soba.

Na bijelom papiru

prelijevala se sjajno crna boja,

jedan je plakao

još dok sam ga crtao

i molio me da ga nikad ne završim.

Nisam.

Svi su odletjeli.

On je ostao.

Nisam znao da je te noći

u mojoj sobi

sa mnom bila

moja sudbina.

Sad bar znam,

kad završim

mog gavrana

da ćemo

zajedno

odletjeti.

GAVRILOV SAN

Te noći sam sanjao udicu

Bila je tačno iznad mene

Mrzilo me da je gledam

Tražio sam pogled ribolovca

Ulovio sam ga i stao odlučno

Oko mene jata riba

Utrkuju se

da bi što pre sjele na udicu

Odjednom se sve zamračilo

Ribe se razbježaše.

Stajao sam mrtav hladan

sa izvađenim trnom

iz oka Evrope.

Zamutilo se nebo

Osjetih kako me nebeska udica

odnosi među zvijezde.

U IME NEVINIH LjUDI

U plaču zadrhtalih vrba

prepoznajem poglede nedužnih.

Koplja se lome u jurišu razapetih grudi,

jutrom će ovdje svaka zora da krvari,

a pepeo razasut po baštama neba

šaputaće žalopojku nevinih ljudi.

Koračaće mjesec u beznađa,

tražeći pogled izgorjelog sina,

vrisnuće suza u plamenu mladosti,

rastopiti nabrekle šake seljaka,

bajoneti, pucanj, a zatim ... tišina.

PODELITE OVAJ TEKST NA: