detalj slike: KRK Art dizajn - Moj Kordun

Kordun, zemlja sokolova i vukova

„Junaci! Počast! Zadnji' puta

Sad pozdravimo mjesto ovo,

Gdje naše pleme sokolovo

Krv lilo usred boja ljuta.

Junaci b’jahu djedi vaši,

Kô soko-tići, gorski vuci;

Junaci vi ste, kordunaši,

Junaci, njini praunuci.“

(August Šenoa, 1874, insert iz poeme, Zadnji Kordunaši)

KORDUN

U nama postoje dani koji nas vraćaju i podsjećaju na ono što smo doživjeli, preživjeli, uradili, stekli, izgubili, rekli, napisali. Na ono što smo negdje ostavili da stoji kao stećak pored puta podsjećajući i ukazujući. Sve su to znakovi podsjećanja na život.

Pokušavam pjevati životu, kroz ljubav svakog onog mrava i crva preostalom na našim napuštenim ognjištima. Dok i jedan uzdah treperi nad Kordunom, tamo smo! Koliko je tamo ostalo ljubavi neiskazane!?

Kordun je raj.

Đavo je u njega provalio i svojom nečastivom silom protjerao nevine duše. Ljubav protiv koje ni ta nečastiva sila ništa ne može još i sad je u njedrima Korduna. Neka je samo dvoje žive i zdrave Božje djece, naš Kordun će cvjetati mirisom te preostale ljubavi, jer pored sve tragedije u posljednjim ratovima, korijen nam nije iščupan.

Srce je ostalo da bije na Kordunu, naljutilo bi se kad bismo mu rekli da je Kordun umro i nestao sa nama prognanim na kraj svijeta. Dok nam duh svjetluca na zapretenim ognjištima, pjevaću pjesmu ljubavi, izvor novih rađanja.

Mi, prognani sanjamo Kordun pod nekim drugim dijelom neba. Sad smo već prekaljeno gvožđe dobro za napraviti nakovanj da bi se iskovala kosa, srp i motika, pa pokositi korov da nas ne mrači. Dakle, treba iscrpiti tu spoznaju iz nas! Prinesimo više svjetla vjernim čuvarima slavske svijeće na neugaslim ognjištima Korduna! Oni će prepoznati i usvojiti ga.

Ranu, koju nosimo, previše oplakujemo. Umjesto plača treba  da pjevamo, ne na veselje, već uz radost božansku, vaskršnju. Taj glas stići će do plemenitog srca da bi ga čulo. To je i nada i utjeha životu.

Svjetlost nam je znanje, rad i imanje, vraća nas korjenima, temeljima, nama samima, nama svojima, drvetu života zasađenom u vjekovnim sjećanjima.

Nismo dozvolili prošlosti da nas dokusuri, vjerujmo da nas je ojačala!

Onaj ko ne živi u svojoj zemlji uvijek mu nedostaje, a onaj ko živi ‒ uvijek bi da ode iz nje. 

Trebalo bi svi da odu, pa da se vrate. Kad vide šta je tuđina, znali bi da cijene i vole ono što ne bi smjeli nikad da izgube.

Radujte se, djeco Božja, a kad dođe vrijeme za mir, tad ćete znati po radosti svojoj jeste li ga zaslužili!

Tako je govorio stari mudrac Megeda u mom selu na Kordunu gdje sam se rodio i odrastao. Kažu ljudi iz mog sela da im se počesto javi, posebno u dane svetkovine, kad smo (naj)bliži jedni drugima, a Megeda plovi između naših srca i obasipa ih radošću.

PODELITE OVAJ TEKST NA: