detalj slike: KRK Art dizajn, žitna polja zapadne Slavonije

       voljenoj KRAJINI

    ČEKANjE

Čekasmo zoru što svanuti neće

predaka pjesma duše nam gane,

prevare mudre do grla siti –

čekasmo neke srećnije dane.

Čekasmo pravdu da s grbljenih leđa

nepravde teške skine nam breme.

Raku smo sebi kopali sami –

ukleto naše buduće vrijeme.

Nikada nismo mrziti znali,

praštanju uvujek bili smo skloni,

tuđine svojom braćom smo zvali,

a danas oči vade nam oni.

Ukleto pleme postasmo sada,

svijetlosti zračak tražimo u tami,

krivimo drugog, sami smo krivi,

u ovu klopku pali smo sami.

Vapaje naše ne čuje niko,

posmrtno zvono sve jače zvoni,

oči su naše na njihovom dlanu

do juče braća bjehu nam oni.

A svi smo znali da brat nam nije

koga nam nije rodila mati.

Uzalud urlik prevarenih duša

kada im kucaju poslednji sati.

Plačemo dušom jer suza nema.

Oči su naše u đerdan stale

duginih boja o njegovom vratu.

Čekasmo zoru što svanuti neće –

o, kako ludo, o kako ludo

vjerovasmo bratu.

SEOBE

Seli se rod mi Bože,

a mutna Drina krivuda

i Sava krvava teče

a ne zna kome, ni kuda.

Seli se rod mi Bože,

a ne zna puta ni staze

ognjišta s ikonom gore,

kraj druma ostaju nakaze.

Seli se rod mi Bože,

braća niti pokidali,

ko nas sroza u beščašće

ko na rod mi kletvu svali?

Seli se rod mi Bože,

golgote rubu došao

a ne zna gdje će stići,

ni kuda, kud je pošao.

Seli se rod mi Bože

pod nogama tlo mu tone,

zamrle Slave i svijeće

crkvena zvona ne zvone.

Seli se rod mi Bože,

Drina i Sava se muti

gdje će nam grobovi biti,

ko će nam vapaje čuti?...

Seli se rod mi Bože,

bez kormila plove lađe,

a nikome nismo krivi

što nas gone u beznađe?

Seli se rod mi Bože,

svo mu pravo oduzeto

a zbog vjere i imena,

zamijenila zima ljeto.

Seli se rod mi Bože,

Ti ne čuješ i ne vidiš.

Pomozi nam spašavaj nas

šo se svoje djece stidiš...

  MOLITVA ZA SPAS RODA MOGA

O, Gospode, na nebesi gdje si

molim Ti se za spas roda moga,

ponovo se vraća istorija -

da se Srbi i Srpstvo uništi

vidiš patnje nedužnog naroda?

Samo za to što smo djeca Tvoja

sa Tri prsta što Te pominjemo,

cijeli svijet nam uništenje sprema

da sa lica zemlje nestanemo.

Od cijelog smo svijeta ostavljeni

čuješ li me, o Gospode Sveti,

pa Te molim Ti ostani s nama

istrijebljenje mome rodu prijeti...

Vidiš, Bože, svoje siročadi

genocidu što su izloženi,

svi u nebo podigli su glave.

Tvoju pomoć sada dozivaju

opet Krsne zatiru nam slave.

Opet noge sijeku nam i ruke,

opet oštre proradile kame.

Opet Srpske u crnini majke

opet za nas pripremili jame.

Opet, Bože pale nam ognjišta

i prevrću kosti pradjedove,

opet gase naše Krsne svijeće,

opet vade oči Srbinove.

Pa Te molim, Mili Roditelju,

ako čuješ vapaj  moga glasa

smiluj nam se oprosti nam grijehe

i pruži nam svoju ruku spasa.

Izbavi nas, Bože iz nevolje

i nepravde što ti djecu snađe,

složi braću da se ne svađaju

još sve nisu potonule lađe.

Složi braću nek se ne svađaju.

Predaka se sad prevrću kosti,

a sve do sad što griješili jesu

molim Ti se, sada im oprosti.

Oprosti nam, o Bože Gospode

i današnji Pantelija Sveti

vidite li kako nas nestaje

istrijebljenje Srpskom  rodu prijeti.

TAMA

Od ove tame nemir me hvata

o, Bože, nigdje joj kraja.

Pomoć mi treba a nema brata.

Danicu tražim, nigdje joj sjaja.

U ovom grču što srce steže

i ovom mraku nenačetom,

nikad ovako i nikad teže

plačem nad rodom i sudbom kletom.

U ovoj zemlji što bješe naša

zamrla svaka je radost.

Od Svevišnjeg nigdje glasa,

prosuta nas kune mladost.

Kraj ukletog ovog vijeka

požurio da nam sudi,

svud se kama čuje zveka,

više glave smrt nam gudi.

Čudno nešto slute vrane,

stalno gaču ne ptestaju.

Nema nade za bolje dane

a staza nam žuri kraju.

Danica se sjajna skrila,

Vlašići se zaklonili,

smrtnim ritmom biju bila

sve je pusto u ovoj tmini.

Na pragu zmija zaspala,

na krovu sova huče,

svaka nam radost nestala,

isto nam sjutra i juče.

Korozija grize ralo,

puste njive nesijane,

sve u bolni jauk stalo,

gusta tama smijeni dane.

Ovoj tami nigdje kraja,

bez zjenica tumaramo,

ostasmo bez zavičaja,

kome, Bože, pripadamo?

Paučina pala po kandilu,

već odavno tamjan ne miriše,

ko će ovu zaustavit´ silu,

kud god prođe granice nam briše.

Pleme moje svud se rasprštalo,

niko više skupit ga ne može,

nijemo ćuti napušteno ralo,

ko smo, šta smo,o, kaži nam, Bože?

Prosute mladosti rane

mašu nam ručice bijele,

tijela nam gavrane hrane,

o, Bože, kuda nas sele?

Očne duplje zjape prazne,

u đerdan nam nižu zjene,

ima l´, Bože veće kazne ?

Zvijezde naše pogašene.

Niko nam ne vida rane,

niko da pruži lijek,

nit´ zore ima da svane –

uklet nam ovaj vijek.

Danice sjajna baci nam zraku,

pokaži stazu u izbavljenje,

nestaje roda u ovom mraku –

sa leđa skini laži nam breme.

Grob je prazan u daljini,

majka sina nosi kosti,

nikog nema u ovoj tmini

sem dželata bez milosti.

Majka sina nosi kosti –

otac rodne zemlje grumen,

ovom vijeku nikad dosti

krvi naše gledat´  rumen.

Mrak i tama, tama i mrak,

a nigdje zore da plavi.

Izdrži, rode, ostani jak

zast´o na Drini i Savi.

Tuđa je ona obala druga,

a još djetinjstva čuva nam barke,

u čaši čemer u srcu tuga

a tol´ke želje ostaše žarke.

Zagrmi gromom Ilija.

Drinu presuši, obale sravni,

ognjišta prazna, prokleta avlija

kune nas vjera i preci slavni.

Sveti Savo oglasi se,

izmiri braću zavađenu,

ne vidi nam oko više –

srebrn Uštap, niti M´jenu:

Za radost nam više ne zna duša,

obavijeni i tamom i tugom,

odbačeni kao oskoruša –

dodijeljeni nekom rodu drugom.

Izdrži rode, ostani jak

sačuvaj VJERU, jš imaš to!

Neka nas biju memla i mrak

ne može veće snaći nas zlo.

PODELITE OVAJ TEKST NA: