detalj slike: KRK Art dizajn

VOJVOTKINjA

Miris zore i nestale nade nečujno bi ulazili na vrata. Ona, uvijek na oprezu, podigla bi glavu na svaki šum. Dugi pramenovi, na vrhu glave ćubica vune, lice bijelo sa tragovima crnih šara, sa desne strane odmah poviše nosa i u blizini usana dvije crne tačke, rep dug, bijele noge prošarane crnom bojom, stas pun i vitak, materinski instinkt kakav se samo poželjeti može.

Prva u vođstvu, vodeća u inteligenciji, najposlušnija, najopreznija, ona je najpametnija ovca koja je ikad hodala i koja će ikada hodati ovom zemljom. Ranim jutrom, dok sunčeva toplina još nije prekrila plavetnilo otvorila bih vrata guvna i izdala joj jasnu komandu: „Vojvotkinjo vodi!“ Uputila bi mi blagi pogled prepun vjernosti i poštovanja, prišla da me pozdravi, poljubila bih je u glavu, a ona bi potom nastavila ustaljenom stazom da vodi svoje stado.

Tako malo traži. Nekoliko sati paše, nekoliko puta da je pomaziš, da joj podariš nekoliko riječi ispunjenih ljubavlju. Za uzvrat dobit ćeš vrhunskog vođu, vjernog prijatelja, uho za slušanje, lijek za umornu dušu. Koliko je zasluga dobila malo je jedan život da joj se sve vrate.

Na zelenim poljima prekriveni nebeskim svodom hodali bi nogu uz nogu. Primjetila sam odavno da je ona nadprosječno pametno živo biće čija dobrota prevazilazi svaku ljudsku. I ne. Ne treba mi ništa više i ništa ne očekujem. Razočarana na završetku odigrane drame smiraj duše u najtežem životnom dobu dobila sam kad je nisam ni tražila. Konekcija je poslata čini mi se od nadprirodnih sila i njihove ne dvojbene moći da rane na srcu budu zašivene. Živim uporedo sa bolom i sa životinjama. One ne osuđuju, nisu zlobne, a dušu ti drže na nogama i ne daju da koljena posustanu.

Žirevi i smokve njena su poslastica. Pogledom bi mi rekla: „Odoh da obiđem svaki hrast i svaku smokvu.“ Oprezno, osluškujući okolinu hodala bi ka svojim delicijama pod mojim budnim okom. Nisam joj mogla odbiti sreću kada se popnem na hrast i uberem toliko žireva da mi ispadaju iz džepova dok ona stoji kao ukopana i čeka. I svaki bi mi iz ruke pojela, gurajući me nježno i govoreći „daj još“. Uz poznati zvuk, namjenjen samo njoj, jer vođa je jedan, zablejala bi i uputila poziv ostatku drugara da je vrijeme za polazak kući. Ustaljena rečenica „Vojvotkinjo vodi!“ s vremenom je prešla u pogled i pokret rukom kao znak da može ići. I tako su se nizale godine, jedna na drugu u izmjeni emocija koje samo odabrani osjete. A onda, jednog jutra, moja zvijezda vodilja, moja najpametnija ovca na svijetu, moja Vojvotkinja odustala je od hoda poznatim stazama. Ležala je nečujno, skromno kakva je uvijek i bila, jer skromnost je vrlina velikih, reagujući još samo na moj glas. Srce je usporeno kucalo, spremno da se ugasi, a moje je vrištalo pod čijim zvukom su zašiveni šavovi popucali i krv je potekla. Stavila sam joj glavu na koljeno, mazila je onako kako je voljela, tiho joj šaptala na uho „ne boj se moja Vojvotkinjo, smrt nije ništa drugo nego rađanje u drugom svijetu, i sjeme kad posadiš ono nikne, ne sumnjam u tvoju vječnost.“ Tona suza se obrušila na moje lice, nezaustavljiv potop čiji brodolom ću preživjeti ranjena za sva vremena. Milion poljubaca, milion molitvi nisu mogle da spreče neizbježno. Tog drugog dana mjeseca augusta zaspala si u svojoj četrnaestoj godini života. Kažu da je životni vijek ovce maksimalno dvanaest. I tu si pokazala nadomoć i ostala upamćena kao jedna jedina. Samo veličine odlaze na velike svetce.

Ne znam šta bih dala da još jednom prošetamo nogu uz nogu, mazeći je po njenoj pametnoj glavi dostojnoj i vrijednoj svega, neprevaziđenoj skromnosti i nedostižnoj veličini jedne dame među ovcama.

Nebo, krš i kamen. Bez zvuka, bez tona, bez imena. Samo sjećanja koja ne služe ničemu osim potrazi za bolom, žalom, utjehom i skrivanju pod ožiljke prošlosti. Da li trčiš nebeskim poljima, da li tražiš žireve i smokve, da li me vidiš ovdje dolje gdje te ne zaboravljam? Kad nevolja dođe, kad se gubitci zaredaju, kad se bol probudi i zaboli iz početka, duša se okrene, ravnodušnost prema svijetu nadvije se kao neprolazni oblak stalnog nedostajanja i nedovršenog lutanja onih koji pate. Ne znam zašto si kao sijenka leptira odletjela od mene, ali znam da ćeš živjeti viječno. Razdavaja nas daljina i sudbinski rastanak, ali gore visoko pod sunčevim sjajem i zvijezdama saputnicama „Vojvotkinjo vodi!“ Jednoga dana srest ćemo se ponovo.

U ovom danu i ovoj istoj noći spavaju svi koje volim.

PODELITE OVAJ TEKST NA: