Lososi… Opet se vraćaju svom mrjestilištu... Vrte se vitki, vretenasti u zamasima i sa takvim čudnim odsjajem u krljuštima kao da se u njihovom otkovu, neoprezna, i još mlada uhvatila sama mjesečeva svjetlost. Lelujavi i drhtavi, uvijek su takvi, kad se vraćaju zavičaju. Čudan je to nagon ili prokletstvo kad je - jače i od same smrti... homing instinkt koji ih nepogrešivo vraća u potok iz kojeg su ponikli, na ono isto mjesto, tačno u onaj vir gdje su prvi put, još nesigurni i majušni, zapolovili u nesigurnu budućnost. Logičnog objašnjenja za takvu upornost nema, ali lososi će u vrijeme mrijesta morati da ispune tu veličanstvenu misiju, preplivaće okeane, prekskočiće vodopade, pobijediti sile gravitacije ili stradati to pokušavajući - ali jedno znaju - stići će kući. Moraju!
Gledam, vidim, zaslijepio sam od svjetlosti... Kad sam silazio, izdaleka, odozgo sa neba, posmatrao sam ogroman požar koji je požudan i neugašen titrao u pustinji u milionima neugašenih žižaka. Bio sam zadivljen i uplašen nevjerovatnim prizorom. Sad više nisam, sad kad sam oporažen, sad kad sam buktinja koja neprestano sagorjeva sama od sebe kao kakav perpetum mobile prve vrste. Moje zjenice sada gore hladnim plamenom neona i uzalud mi je gledati u ono nebo sa kojeg sam sišao. Uzalud, jer znam to odavno, nebo ne zna za miljenike, i mislim da i ono gori, i da mi zato oči, pune vatrenih odbljesaka, neprestano suze.
Lutam, vrtim se poludio, osvrćem se nervozno kao pjesnik kome je ideja u srcu, a nije na usnama. Prolazim sitan ispod tih ogromnih, skupih hotela koji žmirkaju naizmjenično u nizovima, kao one jeftine sijalice što sam ih sa radošću palio na novogodišnjim jelkama, tamo još u Sarajevu, pa u Rumi, Prijedoru, Banja Luci, u svim gradovima u kojima sam živio. Mislim o tome sad u Las Vegasu, u plamtećoj ulici Frimont koja posuta milionima sijalica gori kao brzogoreći štapin pa ti se čini da će odjednom prasnuti u milion komadića kao kakva Supernova.
Taj ogroman račun za struju plaća se iz ljudskog poroka, kocke, alkohola, seksa...i pomislim da li je ovaj izvikani raj na zemlji izgrađen od novca kriminalaca zapravo Sodoma i Gomora, da li je to zapravo pakao u kojem sam počeo da se pečem. Gledam u svoje dlanove i ne vidim linije života, ljubavi, srca, ruke su mi od para oparene... Pomislim, evo i ovu bjesomučnu lomaču na kojoj gorim, zapalio je naš Prometej, Nikola Tesla i tu prestaje potreba za bilo kakvim objašnjenjem.
I znam, ovaj nespokoj duboko unjedren, prvi je drhtaj onoga što pokreće moje buduće nemire, onoga okeana tuge koji će zapljuskivati noćima moje umorno, ali vretenasto i vitko tijelo. To su one nepoznate struje koje Tesla još nije pronašao, to su neucrtani, ali u meni duboko ukodirani tajni putevi Atlantika koji će bježeći od Pacifika odrediti obale moga bola. Umrijeću pokušavajući, ja koji sam zbog Gromovnika plovio nebom, a sada nepoznatom, nezaustavljivom silom bačen u more - ali to je moja sudbina... Osvrćem se za sobom, ogledam se i vidim kako mi se u krljuštima, u otkovu uhvatila još nesigurna i mlada ali tako blaga i prepoznatljiva mjesečeva svjetlost.
I sve sam shvatio, naprasno - odjednom; i neshvaćeno i napaćeno i neotkriveno: vraćam se mjestu mog rođenja i mog potonuća!
Zavičaju.
Ja znam, samo u svom viru mogu da se mrijestim.
Kakva veličanstvena misija!
Mrijest je nagrađena priča na konkursu "Izvor" književnog časopisa ŽRNOV za najlepšu priču o zavičaju.
