|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
NEUNIŠTIVO RASTINjE
U mom selu na Kordunu, gdje sam se rodio i gdje sam proveo djetinjstvo i ljepši period mladosti, naučio sam ono što i danas znam. To je jedino što sam i ponio sa sobom kad sam protjeran iz svog rodnog gnijezda. Nek’ sam. Vjerovatno je postojao razlog za to što je bilo baš onako kako se dogodilo! Pitao bi se jedan moj dobri prijatelj, koji mi često kola po mislima: „Ko zna zašto je to dobro?“ Teturam tako po kaldrmi mojih uspomena i naiđoh na neko isušeno lišće, sve u prelijepim bojama kao da nije ni uvenulo. Ostala boja. Znam kako je narod pričao u mom selu, a i šire, da postoji neko rastinje, koje se razvija kao korov ‒ što ga više siječeš, ono više raste. Nije narod mario do imena tog rastinja, neko ga zvao mrčak, neko komrčak, a bilo je i čudnijih naziva koje sam već skoro i pozaboravljao. Znam da su školovaniji i oni mudriji govorili da se razvija ka’ i komrčnjak i da je to riječ grčkog porijekla koja znači „neuništiv“. Mogao sam slušati šta sam htio, otkud sam znao šta to sve znači. Danas, kad sam u prilici da mogu ta svoja sjećanja nekim načinom prinijeti svjetlu i vidjeti ima li šta od njih, ili su samo izblijedjele sjenke ‒ neću! Zašto da ne vjerujem ili da vjerujem u nešto što je zamijenilo onu originalnu istinu. Možda je „resan“ riječ koja bi mogla opisati to rastinje. Ne smatram da je. Kad je to rastinje mlado, koliko god da ga siječeš i uklanjaš ono sve više izbija, raste i razvija se. Kako vrijeme odmiče i korijen mu se negdje umiri u postojanju, ono onda tekar raste i razvija se. Ima mu vijeka, govorili su, ali žene su se znale okomiti, pa kažu treba ga istrijebiti, nije ni za šta, samo upropaštava ono što vrijedi. Ali, umjesto da ga istrijebe, one ga proberu, misleći da će se neki od onih za koje se uhvate, pa zablista onako na svjetlu, pretvoriti u čudotvornu travu kojom će moći uraditi i nemoguće. Bilo je slučajeva. Pričala mi je Milica Megedina kod Skokanovog vrela da je ubrala čudnovatu travku i presadila je van kuće, kraj podumjente, sve joj krenulo. Najviše je radovalo, kako mi reče, što je „uzela radost pod svoje“. Taj komrčan je čudo jedno. Još mi je govorila: „Ne kosi ga, posebno kad ojača u korijenu, i ne pali vatru njime, vrcav je i hoće da bukne.“ Trave kad postanu čudnovate nisu za kosidbu, žetvu, paljevine i čupanje, treba ih njegovati i brati i paziti da što duže traju. Kad im prođe taj neki vakat i kad isprate sva četiri godišnja doba, a kao da i ne trepnu, tad sve manje i manje rastu i razvijaju se. Nije tu njima kraj, te trave, to rastinje ne prolazi, kao ni čovjek: umire i rađa se iznova, sa svim onim osobinama sa kojima je trajalo. Neuništivi resan!
|
