BESMRTNICI
Pečat života ostaje od rođenja. Čitav život nosimo stvari sa sobom, posebno one koje nam nešto znače, sve do trenutka dok nam te stvari ne postanu teret pod kojim pokleknemo, ali ni tada se čovjek ne predaje, već odlazi stazom, nama još uvijek nepoznatom.
Ko su starci koji ne umiru od stvaranja svijeta pa do njegovog kraja? Ali ni tad oni ne umiru, već ostaju da stvaraju nove svijetove. Oni se samo primire i posreduju kao donosioci novog svitanja.
Otkud ja znam šta su mudraci smislili? Kada se mudrost učila, taj dan nisam bio u školi, bio sam na jednom mjestu gdje sam se radovao.
Možda sam pogriješio što nisam upoznao granicu između dobra i zla. Uvijek sam mislio da je to ista teritorija, a ona je u stvari podijeljena kao život i smrt.
U mom selu na Kordunu, gdje sam odrastao, pričale su se tako čudnovate priče, bilo je takvih koje me i danas vode do kraja svijeta, ne bih li im pronašao smisao.
Najstariji mudrac u mom selu, jedan od besmrtnika, pričao mi je da je Zemlja živa i da ima samo jedno oko koje umije da vidi svud naokolo, i u visinu i u dubinu. Rekao mi je da nije toga oka, mi bismo se vozili po svemiru kao u taksiju, putovali putem bez kraja i bili vječni. Kad god to oko trepne – smrači se svijet. Pitao sam ga kako to da on živi tako dugo, a on mi je odgovorio: „Eee, ja živim sa druge strane oka, na osmatračnici! Tamo nema božjeg obdaništa, tamo nema neispunjenih želja, ali čovjek je utoliko siromašan što nema želja, pa nema čemu da se nada, nema o čemu da sanja jer mu je već sve ispunjeno.“
Pogledao je u nebo i namignuo zvijezdi padalici.
