detalj slike: KRK Art dizajn

Prvu glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

MOJA BRAĆA DAVID I GOLIJAT - VLADISLAV RADUJKOVIĆ

GLAVA II

2.

„Ime koje sam dobio po rođenju bijaše Varmej. Otac moj i mati moja živješe u Gatu Filistejskom. Budući Filistej, vjerovah i živjeh kao Filistej. Otac moj bijaše silan ratnik i čovjek krupan mimo sve braće svoje. On imaše dvije žene i sa jednom, majkom mojom, imaše samo mene, kao prvenca svoga, a sa drugom ženom imaše pet sinova. Ako ti kažem da mu ime bješe Rafaj[i], vjerujem da ćeš znati ko je bio otac moj.“

Solomon se toliko začudi da ispusti moje ruke iz svojih dlanova i jedva promuca: „Ra-faj... Pet sinova Rafajevih... Pa to je...“

„Da, baš tako. To je Rafaj iz Gata, otac Golijatov i Jesvijev, Safov, Lamajev i Gatajev. Sve njih pobi otac tvoj, prvo Golijata i Bog ga proslavi, pa svu braću njegovu.“

„... ali kako...?“

„Eh... čudni su putevi Gospodnji... Dugo sam razmišljao da li da ti sve ovo kažem ili ne, ali dok sam lomio srce mislima ovim, ti dođe i kao da presječe taj čvor u koji sam se upetljao. Sada osjećam da je i Božija volja da ti sve ovo kažem i da On sam doliva ulje u svijetiljku duše moje da izdržim do kraja i kažem ti sve poredu...“

„Kazuj mi sve i nemoj ništa zatajiti od mene!“

Znam, sine moj, da ti je sve ovo veoma čudno. Znam i da ćeš poslije ovih riječi i mene i sav svijet gledati drugačijim očima... ali, neka bude volja Božija.

Kao što rekoh, ja bijah prvenac oca svojega i majka moja rodi me sa ponosom, jer na svijet donese muško dijete, sina ratniku. Ali, kako sam bio veoma mali i sitan, uostalom - kao što sam do kraja života ostao, otac moj, inače vanredno krupan i visok čovjek, bio je veoma razočaran. Njega su cijenili svi ratnici filistejski kao velikog, snažnog i hrabrog ratnika i njegovoj sreći nije bilo kraja kada mu se rodio sin, nasljednik, budući borac.

Kažu da je onog dana, kada sam se ja rodio, pripremio takvo slavlje, da se u Gatu nije pamtilo ništa slično. Bogovima je nosio žrtve, častio sveštenike, vojnike, činovnike, sav narod, a čak je i kralj došao da mu lično čestita na rođenju sina. Mogu i da ga zamislim kako se šepurio, stara vojničina, pred svim tim ljudima i samim kraljem.

No, kako sam rastao, njegova tuga i razočerenje rasli su zajedno sa mnom. Ljudi kažu da se opijao silovito i da je u tom pijanstvu mnogo boli nanosio i svojoj porodici i svima koji su ga takvog viđali. Njegova sila i snaga počele su da kopne, vino ga je sve više preuzimalo i vladalo njime. Mnogi su ga tješili, ali je on u meni i mojoj majci vidio samo svoju sramotu.

Kada mu je druga žena, Lija, rodila prvog sina, on se okrenuo njima, a moju majku i mene je gotovo potpuno odbacio i zanemario. Bilo mi je pet godina kada sam postao svjestan svega šta nam se dešavalo. Još tada se u mene uvuklabol koja je ostala da živi sa mnom i u meni do dana današnjeg. Ta bol me je, ionako malog, učinila još manjim, kao da sam rastao negdje u nekom nevidljivom, unutrašnjem biću, a zaostajao u onom kojeg drugi ljudi vide.

Njegov i Lijin prvi sin, Golijat, bio je sve ono što ja nisam bio – krupan, visok, snažan– biće koje je mom ocu vratilo nadu u život. Ponovo je počeo da odlazi među vojnike, iako je već odavno napustio vojsku, ponovo da se šepuri među mladim ratnicima i da im po hiljaditi put priča o svojim ratnim uspjesima.

Jednog dana, kada je meni bilo oko pet godina, a Golijatu još nepuna godina, Rafaja, oca moga, preuzelo je vino. Tada mu je to bila već stalna navika. U tom stanju, Golijat mu se učinio nekako mali, žgoljav, mada je i kao beba bio izrazito krupan i težak. Istrčao je iz kuće vičući na Liju, govoreći kako su ga svi napustili, kako su ga i bogovi ostavili, kako je on žrtva neke nebeske zavjere, kako su se svi urotili protiv njega i ko zna šta sve vino nije izgovaralo kroz njegova usta.

Sjećam se da je Lija plakala, stiskajući dijete na svoje grudi, a moja majka ju je tješila. Slušajući sve to pet punih godina, u potpunosti je razumijela kako se Lija osjeća. Sjedio sam u majčinom krilu i upijajo svaku njenu riječ. Međutim, Lija se ljutito okrenu i bijesno viknu na nju: „Ti si kriva za sve! Zbog ovog tvog kopileta sad moramo da ispaštamo i ja i moj sin! Zbog njega – pokazujući prstom na mene – sad i moje dijete mora da trpi!!!“

U tom trenutku Rafaj je utrčao u kuću vitla-jući mačem i, čuvši ove riječi, pritrča i otrgnu me iz krila moje majke. Široko je zamahnuo mačem, a ja sam ga gledao ravno u oči. Nisam shvatio pravo značenje ovog čina. I danas mislim da sam u tom trenutku bio potpuno ubijeđen da je došlo vrijeme da se moje ratničke sposobnosti stave na meni nepoznat vojnički ispit. Zato sam skupio svu snagu i hrabrost i ponosno ga gledao u oči, vjerujući da je došao trenutak da svome ocu jednom za svagda dokažem da mogu da budem dobar ratnik i da će on biti ponosan na mene. Vjerovatno ga je to neko čudno dostojanstvo koje sam tada pokazao pomalo zbunilo, pa sam dobio trenutak vremena, u kojem je moja majka vrisnula: „Ne, nije on kriv, ubij mene!“

Sledeće čega se sjećam je da sam se našao na podu i kada sam se pridigao vidio sam kako vadi krvav mač iz grudi moje majke...

Iako petogodišnjak, jasno sam se suočio sa gorkom istinom da je moj otac upravo ubio moju majku i da je ona svojim životom platila trenutak koji je mene spasao. Ona je svoj život dala da bih ja živio. Ali, sada je njeno krvavo i beživotno tijelo ležalo pored mene, a ja stajao pred čovjekom koji još uvijek drži krvav mač. Instiktivno sam istrčao iz kuće i trčao koliko su me noge nosile.

Ni sam ne znam koliko dugo i koliko daleko sam trčao, ali me je u jednom trenutku savladao umor i pao sam. Trčao sam u pravcu Ašdoda, na sjeverozapad, uz obalu nekog potočića. Kao što znaš, nije lako naći potok u tom kraju, ali eto, kiša je baš tih dana padala i izgleda da mi je to spaslo život. Sjećam se da je sunce već počelo da naginje ka Zapadu koji se crvenio na horizontu i da sam pao uz obalu tog potoka. Pošto sam se napio vode, zaspao sam. Neznam koliko sam spavao, ali kada sam se probudio, iznad mene je stajao neki čovjek. Bio je to sveštenik boga Dagona iz Ašdoda[ii], koji se vraćao kući s nekog puta i taj potok ga je primamio. Tu me je našao, uzeo me sa sobom i narednih nekoliko godina proveo sam u njegovom domu i Dagonovom hramu u Ašdodu.

Samordaj je bio blag i dobar čovjek. Dugo mi je trebalo da se oslobodim, da steknem povjerenje i da mu ispričam ko je moj otac i šta se desilo. Za svo to vrijeme on je mislio da sam samo još jedno izgubljeno djete koje ne zna za svoje roditelje, jer je takve djece bivalo mnogo na ovim prostorima. Ratovi koje su Filisteji vodili sa okolnim narodima, mnogu djecu ostavili su bez roditelja i mnoge majke bez djece. S druge strane, ja sam se plašio da će me, ako kažem istinu, vratiti u dom oca mojega. Kada sam, nakon mnogo vremena, skupio hrabrost da mu sve ispričam, on se sažalio na mene i rekao mi: „Bog te je doveo meni, od sada ćeš biti moj sin i služićeš Bogu da mu zahvališ za milost koju si našao pred njim!“

Imao je dva sina, nešto starija od mene i ja sam se u novu porodicu brzo uklopio. Zaista mogu da kažem da su me voljeli i učinili sve što je bilo u njihovoj moći da prevaziđem strah koji sam osjećao svakog trenutka svog života. Istini za volju, nikada se nisam potpuno oslobodio straha i on me je pratio gdje god sam išao i šta god sam radio. Bez obzira na sve, nikada više nisam stekao potpuno povjerenje u ljude. Ali, ljubav koju mi je pružila moja nova porodica bila je zaista velika i moj strah je, bar za neko vrijeme, bio ublažen.

Bože, koliko je djeci malo potrebno... Ta mala stvorenja imaju nešto što mi veliki, a naročitomi stari, vremenom izgubimo, zaboravimo, istisnemo iz sebe: - zahvalnost. Čista, iskrena reakcija tog malog srca, ali velike duše, nešto je najljepše i najčistije. Kada se dijete zahvaljuje, ono to čini punim plućima. Svo lice se ozari, oči zasijaju i kao da možeš da vidiš kako izgleda ta tanana, nevidljiva duša. A znaš li zašto? Zato što ti mali ljudi, jednostavno, pokazuju ono što misle i osjećaju.

Djeca ne znaju da glume kada izražavaju ljubav. A zahvalnost je dječiji način izražavanja ljubavi. Kasnije, kada porastu, kao da se podrazumijeva da neko treba nešto da učini za nas, kao da je sav svijet dužan da nam ugađa i čini nam dobro, kao da smo jedini na svijetu, a svi drugi su tu samo da nama služe.

Evo, vratih se toliko godina unazad i kao da mogu da oživim taj osjećaj zahvalnosti prema Samordaju. Pa, on je učinio da se moj život nastavi onda kada je izgledalo da sam osuđen na kraj! On je učinio da moj život počne ispočetka. I sada, kao da osjećam njegovo tijelo u svom zagrljaju i tu nevjerovatnu potrebu da se stisnem uz njega... kad bih mogao, ušao bih u njega, u njegovu dušu!

Sa Samordajem sam svakog jutra išao u Dagonov hram, kad god bi bio njegov red da prinosi žrtve. Budio sam se prije izlaska sunca i čekao ga pred vratima njegove sobe. Uvijek me je blagim glasom kritikovao zbog toga i svakog jutra dan je započinjao njegovim očinskim prijekorom da sam još mali i da moram da spavam. Ali, ja sam ta naša jutra i te odlaske u hram istinski prihvatio kao svoj način da se zahvalim i Bogu i njegovoj porodici. Njegovi sinovi nisu osjećali nikakvu ljubav prema hramu i onome što je njihov otac tamo činio. Smatrali su da je to samo način da njihova porodica živi lagodno, iako se o tome nikada nije govorilo. No, to me ni najmanje nije pokolebalo.

Jednog jutra, idući tako prema hramu, Samordaj  je zastao i zagledao se u horizont na kojem se rađalo sunce. Stao sam do njega i posmatrao njegov odsutni pogled i zamišljeni izraz lica, trudeći se da ga ne prekidam. On je uzdahnuo, okrenuo se prema meni, pomilovao me po glavi i rekao: „Eh, sine, sam Bog te je meni doveo da mi budeš radost i ispunjenje mojih molitava... Hajde da danas zablagodarimo Bogu za tu sreću.“

Oh, kako sam bio ponosan na te riječi! Zagrlio sam ga i poljubio ruku kojom me je milovao.

U hramu smo prinijeli žrtvu, izgovorili sve molitve koje su bile propisane, a onda se on spustio na koljena i dugo nešto govorio u sebi. To mi je privuklo pažnju, jer nikada do tada nisam vidio da neko na taj način izražava svoju pobožnost i prinosi molitvu. U Dagonovom hramu prinosile su se žrtve ispred velike drvene statue boga koji je predstavljao pola čovjeka, pola ribu, čitale su se glasno molitve, pjevalo se i prinosilo kad smirne, ali nikada nisam vidio nikoga da se na ovaj način obraća Dagonu, ćutke u sebi. Sjeo sam na klupu sa sjeverne strane i pomislio sam: „Zašto ćuti? A, opet, izgleda kao da nešto ćutke govori u sebi... S kim li sada razgovara, a da ga taj ne čuje? Ako razgovara sa Dagonom, zašto to čini tako tiho, jer Dagon je veliki i njegove uši su daleko i gore visoko pri tavanici, a Samordaj ćuti ili nešto mrmlja u sebi?“

Kada je završio sa molitvom, ustao je i sjeo do mene, nekako svečano tih i smiren, crvenih očiju, kao da je plakao. Sklupčao sam se mazno u njegovom krilu i upitao šta se dešava i šta je on to činio. Dugo i polako, onako kako bih ja to mogao da shvatim, objašnjavao mi je kako on vjeruje da Bog ne može biti zatvoren u statuu koju je čovjek načinio i da On mora biti svuda i na svakom mjestu. Zato on smatra da Bog može čuti i misli, pa je njegove riječi – koje nije izgovarao – mogao da čuje i da ih prihvati.

Dugo sam razmišljao o svemu što mi je rekao. Zaključio sam da moj dobri Samordaj mora biti u pravu! Da, to je tako logično; Bog je bio pored mene kada je moj otac ubio moju majku, Boj me je spasio od smrti, Bog je upravio moje stope da trčim prema Ašdodu, Bog je doveo Samordaja do mene i mene do njega i doma njegovog... Ali, taj Bog ne može biti zatvoren i ograničen na u ovu statuu! Ili je možda ova statua samo neka slika tog Boga koji je svuda i na svakom mjestu? Ali, zašto onda pred tu sliku ostavljamo žrtve, koje Bog ni ne dodiruje, ne jede ih, nego to sveštenici nose svojim kućama? Zašto je Samordaj donio ovu veliku i lijepu ribu pred Dagona, ako će je već danas vratiti svojoj kući i mi ćemo je zajedno pojesti? Riba? Ako Dagon živi u vodi, kako onda može biti ovdje ili u Samordajevom domu ili na nekom drugom mjestu? Kako... Zašto...

Pitanja, pitanja, pitanja... hiljade i hiljade ih se rojilo po mojoj dječijoj glavici, a odgovora nije bilo. Istrčao sam iz hrama kako bih prekinuo taj neprekidni niz u svojoj glavi. Otišao sam do Samordaja, ali on je već bio okružen nekim ljudima i nisam smio da ga prekidam. Narednih dana nisam imao priliku da s njim razgovaram na tu temu. Pitanja je bivalo sve više. Ponekada sam se budio iz sna, kao iz kakvog bunila, jer su me pitanja zaokupljala i danju i noću. Na žalost, ni sa kim nisam mogao da govorim o tome, jer Samordajeve sinove to uopšte nije zanimalo, a drugi dječaci bi se smijali ako bih pokrenuo bilo kakvu priču o bogovima. Uostalom, sva djeca su smatrala da sam čudak, jer svaki dan idem u hram i tamo „gubim vrijeme“, umjesto da se igramo ratničkih igara ili se krišom uvlačimo u kovačnice.

Ovo poslednje bilo je moja najveća zanimacija, nakon boravka u hramu. Mi dječaci bismo mogli po cijeli dan da gledamo kako se topi metal, kako se hladi u oblaku pare i kako pod udarcima čekića nastaju predmeti od metala. Sakrivali bismo se da nas niko ne vidi iza drva za vatru ili ispod kakve gomile starih predmeta spremljenih za topljenje. Izrada predmeta od metala smatrana je za vještinu bogova i svako ko nije posvećen nije smio da boravi u tom „svetom prostoru“. Ponekada bi nas uhvatili i dobro nam isprašili tur, a onda pozivali Dagonove ili Astartine sveštenike da „očiste“ prostor i izmole bogove da se vrate i ponovo nastave da nas „obasipaju svjetlošću znanja“. Uostalom, već tada sam shvatio da je to samo dobro čuvana tajna koja se krila od drugih naroda, kako bi Filisteji zadržali svoju nadmoć nad njima.

U toj mojoj borbi sa pitanjima i mogućim od-govorima, prošlo je nekoliko mjeseci. Tada sam se i sam već svakodnevno obraćao Bogu tihom molitvom i osjećao kao da razgovaram s Njim. Počeo sam da u običnim stvarima razaznajem odgovore koje mi Bog šalje na moja pitanja. U nekom povjetarcu ili iznenadnom susretu, ponekom morskom talasu koji jače zapljusne obalu ili u redoslijedu riječi svog sagovornika ili ko zna čemu, „čitao“ sam odgovore koje mi Bog šalje. Za divno čudo, oni su se savršeno uklapali u situacije u koje sam upadao, kao da me je zaista Bog vodio kroz sve njih. U stvari, ja sam vjerovao da su to neke male „igrice“ koje smo zajedno vodili Bog i ja. Eto, sada prvi put od svog djetinjstva govorim o tome...

Iznenada, stigla je vijest o novom ratu sa Izrailjcima. Iako smo dugo već živjeli zajedno i preplitali se u mnogim stvarima, prvi put sam počeo da razmišljam o tom narodu. Nikada do tada nisam imao kontakta sa nekim od njih ili išta znao o tom narodu i onome kako oni žive. Ratne trube već su okupljale ratnike i boj se približavao. Grad je bio na nogama i svi su po cijeli dan boravili na ulicama podvriskujući, galameći, pozivajući u boj ili proklinjući bogove neprijatelja. Gotovo da se sav život preselio na gradski trg i glavne ulice. Žrtve su se prinosile više nego ikada i ja sam se osjećao usamljenim, jer je Samordaj bio zauzet u hramu. Svi drugi dječaci bili su zaokupljeni trčkaranjem oko vojnika. Uvijek sam se klonio što dalje od vojske, jer sam se silno plašio da nekim slučajem tamo ne sretnem ubicu svoje majke. Svaki vojnik me je na njega podsjećao. Sve dječačke igre bile su vezane za rat i gotovo da je nestalo bilo kakve druge teme, čak i među djevojčicama. A ja sam se klonio na tiha i mirna mjesta, mada su takva mjesta gotovo prestala da postoje.

Uveče, za večerom, opet bi se pričalo o ratu, o vojsci, o ratnim planovima, tako da nisam imao priliku da sa bilo kime razgovaram o onome što je mene zaokupljalo. O svom strahu od vojnika nije mi padalo na pamet da govorim. Jedne večeri ostao sam dugo da se molim Bogu i da s Njim razgovaram o svemu što me je mučilo. Desilo se nešto veoma čudno, što je za mene bio jasan i nedvosmislen upliv Božiji u dalji tok mog života.

Moleći se, začuo sam korake ispred svoje sobe. Dunuo sam u uljanu lampu, namjeravajući da sakrijem svoju molitvu i da se pravim kao da spavam, ali lampa nije htjela da se ugasi. Dunuo sam i po treći put snažno u plamen, ali on se nije ugasio... Pokušao sam da se saberem i od Samordaja sakrijem čuđenje, ali stari sveštenik je na meni vidio da se nešto čudno dešava.

„Već danima te ne viđam, jer sam veoma zauzet zbog rata i žrtava pred boj. No, vidim da se nešto čudno dešava kod tebe. Ne vidim da čitaš ili pišeš, iako znam da si već naučio, ali lampa ti gori noćima prilično dugo. Vidim kada je gasiš, pa se brinem... A i prestao si da me pretičeš u buđenju, pa ponekada ja tebe moram da sačekam da idemo u hram. Šta se dešava, reci mi?“

Ma koliko sam pokušavao da se pravdam, nisam uspio da sakrijem svoje strahove. Stari sveštenik me je „pročitao“: „Nekoliko puta si pomenuo Boga na način koji je potpuno drugačiji od onoga kako si Ga ranije pominjao... Vidim da se neka promjena dešava u tebi. Ako sad nisi spreman, u redu... Ali kada budeš – reci mi, jer ja bih želio da s tobom govorim o Bogu. To je dobro za tebe.“

Toga jutra se filistejska vojska sukobila sa izrailjskom i potpuno je razbila. Ljudi su klicali od radosti i trčali ulicama, a rijeka naroda slivala se u dom Dagonov vičući kako su „naši bogovi jači od njihovih“ i da je Dagon „pokazao njihovom bogu ko je pravi bog!“ Gledajući tu trku i zbrku sa prozora svoje sobe, još više sam poželio da ne silazim i ne učestvujem u tom veselju. U mojoj glavi je već postojao samo jedan Bog – svudaprisutan – i nisam mogao da prihvatim da postoji više „svudaprisutnih bogova“, jer bi to bila čitava zbrka i samo bi se sudarali. Bilo mi je sasvim logično da „njihovi“ bogovi nisu ni mogli predstavljati bilo kakvu prijetnju, jer ne postoje. Zato mi je ova galama užasno bila strana i sama pobjeda mi nije značila ništa. Glumio sam da sam bolestan i cijeli taj dan sam ostao ležeći i moleći se Bogu.

Pred veče se galama malo primirila, a onda se iz pravca gradske kapije prolomi neviđena vika i galama, pjesma i lupanje bubnjeva, kao da je sav grad viknuo u isto vrijeme. Iz hiljada grla se prolomilo gromoglasano klicanje u znak svečanog dočeka pob-jedničke vojske. Moja braća su bila tamo, Samordaj u hramu, a žena njegova ispred kuće pogledaše na gradska vrata. Doviknuh je sa prozora i upitah šta se dešava, a ona mi reče da brzo trčim u hram i pomognem, jer donose bogove izrailjske pred noge bogu Dagonu. Iako u velikom strahu, otrčah do Sa-mordaja i vidjeh ga kako sa ostalim sveštenicima stoji pred svečano ukrašenim ulazom u hram, gordo se držeći kao što pobjednik dočekuje da mu dovedu pobjeđenoga. Iz hrama je kuljao dim od mnogo prinesene smirne. Bio sam zbunjen i iznenađen ovim prizorom, jer uz svu gordost i pompu, ipak je sve izgledalo kao svečani doček nekog velikog i važnog gosta, a ne nekoga ko je poražen, pa još i ne postoji...

Iskoristih trenutak kada trube najaviše dolazak trupa i svi pogledaše u pravcu iz kojeg treba da se pojave, te utrčah i sakrih se u hram. Prostor sam odlično poznavao i bez oklijevanja popeh se na sprat. Kroz otvore na podu, između izrezbarenih zagrljenih morskih nemani koje su činile tavanicu hrama, mogao sam odlično da vidim cijeli prostor, a kroz vanjski prozor i trg ispred hrama. Ovoga puta u hramu je naloženo neobično mnogo smirne čiji je mirisni dim potpuno ispunio prostor hrama. Večernji zraci sunca kroz dim su ocrtavali neobičnu crvenkasto-bijelu zavjesu koja kao da je pregradila hram na dva dijela. Svjetlost je jedva dohvatala Dagonov kip koji je izvirivao iz mraka nekako sablasno i jezivo u odnosu na prirodnu ljepotu sunčevih zraka, izolujući ga potpuno iz prostora, kao da hram nije posvećen njemu, već nekome drugom.

Obasjani dim činio mi se kao neki dobri duh koji lebdi u hramu i dočekuje pobjeđene lažne bogove, ali sa potpunom smirenošću i nekim domaćinskim odnosom, sasvim suprotnim od onoga što se dešavalo ispred hrama. A tamo ispred je vojska, praćena silnim narodom, stigla do ulaska u hram gdje su čekali sveštenici. Generali su spustili neki teret kojeg nisam mogao dobro da vidim, a kojeg su po tri čovjeka nosili između sebe. Ispred sveštenika je stajao kralj (nisam ga do tada primjetio) i oko njega sva njegova svita, svečano ukrašena pobjedničkim trakama.

Običaj je nalagao da sve što se donese kao ratni plijen treba da se stavi pred noge kralju, a on da stopalom svojim zgazi neprijatelja i da na taj način pokaže ko je pobjednik, a ko poraženi. Ne znam zašto ovog puta kralj nije učinio tako, ali već sledećeg trenutka povorka sveštenika, predvođena kraljem krenula je u hram. Kralj je išao naprijed, a sveštenici za njim izgovarajući molitve u slavu Dagonovu u ritmičnom ponavljanju praćenom bubnje-vima. Kada je povorka stigla pred Dagonovu statuu, kralj je podigao ruke i sve je stalo.

Na sredini hrama, pod prirodnom svjetlosnom zavjesom od oblaka dima, izronio je zlatom optočen Kovčeg. Nošen vojnicima koji ga spustiše prema Dagonu, izranjao je iz oblaka smirne, kao da ga je onaj dobri duh smijestio na počasno mjesto. Zlatni heruvimi zabljesnuli su me kroz mirisni dim smirne i ostao sam ukočen pred ljepotom i blještavilom ovog „poraženog jevrejskog boga“. Moja prva pomisao bila je: „Ovi imaju mnogo više poštovanja prema svojim bogovima od nas.“

Toliko sam bio opčinjen ljepotom Kovčega da sam još satima ukočen sjedio na svom mjestu i divio mu se. Sunčevi zraci i mirisni dim smirne plesali su svoju pobožnu igru po zlatu kojim je Kovčeg bio optočen. Nekakav poseban mir me je obuzeo, mir koji nije dolazio spolja. Izdignut iznad svega, počeo sam da se molim svome Bogu. Odlučih da tu ostanem dok god se sve ne smiri. Tako, u molitvi, zaspah.

Negdje pred zoru, probudila me je nečija ruka. Skočio sam, ali sam se brzo umirio kada sam vidio Samordaja kako se naginje nada mnom. „Znao sam gdje ću te naći. A baš smo se prestrašili kad sinoć nisi došao kući. Mislili smo da... “

U tom trenutku začuo se strašan prasak i obojica smo odskočili. Pogledali smo kroz tavanicu, a dole ispred Kovčega ležao je oboren Dagonov kip. Brzo smo strčali dole, a u isto vrijeme stigli su i drugi sveštenici da vide šta se dešava. Ogromnu drvenu statuu, koja je ležala licem na dole, kao da se poklanja Kovčegu, bilo je gotovo nemoguće oboriti, a u hramu – osim nas gore – nije bilo nikoga. Sveštenici su pozvali vojnike i teškom mukom, uz pomoć konopaca, Dagon je vraćen na svoje mjesto.

Do kraja dana, u gradu se samo o tome pričlalo. Neka neobjašnjiva sila oborila je ogromnu i tešku statuu koja je izuzetno pažljivo osigurana, baš zbog svoje veličine. Samordaj je objasnio da smo nas dvojica bili slučajni svjedoci i predloženo je da tu noć ponovo budemo na istom mjestu sa još dva sveštenika i četom vojnika oko hrama.

Bio sam ponosan što sam dobio priliku da budem očevidac tako velikog događaja i znao sam da mi Bog nešto ovim poručuje. Nisam zaspao do jutra, moleći se da mi Bog kaže šta sve ovo znači. Negdje pred zoru, na um mi je došla misao da je izrailjski Bog jači od Dagona i da se na ovaj način sveti svima nama i pokazuje svoju moć. Pitao sam se, ako je to tačno, zašto je onda dozvolio da bude zarobljen? Kako sam to pomislio, začu se isti onakav tresak kao i prošle noći i svi su poskakali da vide šta se desilo. Tamo dole, Dagonova statua ležala je na podu u komadima, dok je riblji trup ostao na svom mjestu. Za tili čas hram su ispunili sveštenici i vojnici, ali krivca za ovo djelo nisu pronašli.

Znači – tačno je! Bio sam sasvim siguran da mi je Bog dao jasan odgovor na ovo pitanje.

Nakon ovog događaja, sav se grad uzbunio, tim prije što su uskoro počele da se pojavljuju neke čudne bolesti. Sveštenici su se sastali na vijećanje sa kraljem i gradskim ocima. Samordaj mi je kasnije pričao da je on predložio da se Kovčeg Gospodnji vrati Izrailjcima. Njegov predlog bio je odbačen, jer bi to značilo poraz pred neprijateljem, pa je zaključeno da se odnese u Gat. Čuvši za tu odluku, krišom sam se uvukao u hram i poklonio se pred Kovčegom Gospodnjim. Od tada do danas, moj život je vezan za ovu Svetinju i ja sam postao jedan od rijetkih Filisteja koji su se poklonili Bogu Izrailjevom.

Kada je Kovčeg odnesen, u meni je nastala neka čudna praznina. I Samordaj je postao nekako zago-netno tih i povučen. Nešto se i u njemu dešavalo, ali nisam imao hrabrosti da ga ikada pitam o tome.

Nastaviće se ...

---

[i]Vidi: 2. Sam. 21, 16-20.

[ii]U prevodu Starog Zavjeta od Đ. Daničića, ovaj grad se naziva Azot (npr. 2. Sam 5,1.)

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na sliku.

PODELITE OVAJ TEKST NA: