detalj slike: KRK Art dizajn

GRANČICE BREZE

( uspomena na Biljanu Malešević )

Srijeda

Svaki put kada ulazim u zgradu Kliničko-bolničkog centra osjetim tjeskobu u grudima...

Danas, kupih samo sok i jogurt, jer na odjelu gdje sam pošla ništa drugo od hrane nije dozvoljeno da se donosi.

Lift je, kao i obično, moj ulazak obilježio glasnim treskom pri zatvaranju, produbljujući nelagodnost koju sam osjećala uvijek kada sam koristila to “čudo”. Zovem ga tako, jer on je stvarno veliko čudo, s obzirom da tako stara i razdrndana kutija čija vrata nekontrolisano lupaju o graničnike, još uvijek uspijeva da se popne do šestog sprata i vrati nazad ko zna koliko puta dnevno.

Nisam se plašila lifta, ali jaki udraci metala o metal pri zatvaranju i jeziva škripa pri kretanju, budili su u meni neku vrstu nelagodnosti i nervozne zloslutnosti.

Uđoh kroz širom otvorena vrata odjela na koji sam pošla. Pokušala sam prigušiti korake kako ne bih poremetila popodnevni mir, tim prije što su neka vrata na bolesničkim sobama bila otvorena. Počeh redom da zavirujem u sobe tražeći bolesnu majku. Prođoh ih nekoliko neprimjetivši onu koju sam tražila. A onda naiđoh na zatvorena vrata. Koračajući, brojala sam u sebi: zatvorena, zatvorena, zatvorena, otvor… i naglo stadoh, samo jedan tren prije nego ugledah ruku koja maše, vidjeh najnježniju granu breze sa tankim grančicama. Mahnula je dva-tri puta dok nisam shvatila da je mahanje meni upućeno. Na bijelom, malo zadignutom jastuku, prepoznah osmijeh, na koji uzvratih osmijehom iznenađenja.

Da, to je ona. Ta ruka, grančica vitke breze je Biljanina, taj široki osmijeh na usahlom licu je njen, kao i pogled, blistavo grozničav, koji ipak prepoznaje.

Dok sam se približavala njenoj postelji, u trenutku mi proleti pitanje, zašto mi nije odgovorila na telefonski poziv? Sklopih svoje ruke oko njenih paučasto nježnih, usahlih i blago ih stisnuh. njen osmjeh širok kao i prije, oči iste kao i prije, glas mek, iznemogao, ali iste boje, samo tijelo, tijelo… liči na… ne ono jeste njeno, ali kao da želi da odleprša poput pahulje, ispari kao magla, ugasne kao uzdah.

Dok je tiho, ali srdačno ponavljala moje ime, shvatih razlog njenog nejavljanja na moju telefonsku poruku u kojoj sam je prije samo mjesec dana obavjestila da mi je iz štampe izašla druga knjiga pjesama. Znam da je poruku primila, ali na nju nije odgovorila. A onda me prenu molećiv glas, tih i bolan:

– Molim te, molim te, sačekaj da se oporavim, a to će biti uskoro! Nemoj bez mene da prođe promocija!

Iako je na ispijenom licu, cijelo vrijeme dok je molbu ponavljala, lebdio onaj, samo njoj svojstven, nježno-sjetni osmijeh, iz desnog oka kliznu suza. Lijevo, kao da ne čini cjelinu sa desnim okom, osta suvo i ukočeno.

– Evo, ovu krv, koju upravo grijem na grudima, uskoro ću da primim. – Malo zadignu deku ispod koje ugledah vrećicu krvne plazme, pa potom dodade: – Kada je primim, oporaviću se.

Duša mi je nijemo zavrištala vriskom jačim od onoga koji uši para. I dalje sam je držala za ruke i silno se trudila da joj na svaki osmijeh i svaki nježni stisak ruke, još nježnijim osmijehom i stiskom uzvratim.

– Ja ću se brzo oporaviti. Eto, nestaju mi modrice sa ruku od igala, a onda ćemo, kao nekada, na toplu čokoladu u “Aragostu”. Ali, prvo promocija tvoje knjige! – Malo je zastala, a onda zamolila: – Obećaj mi, da će tako biti, da ćeš čekati sa promocijom, a onda ću obje tvoje knjige prevesti na engleski. Nas dvije smo uigran tim, zar ne?

Posljednje riječi je prošaputala, jer se zamorila pričajući.

– Nemoj zaboraviti! – šaputala je sve tiše – da nas još nešto veže. Sestre smo još po nečemu. Moramo nastaviti dalje!

Poljubih joj obje ruke, pokušavajući da na njih prenesem bar mali dio mog života – kako bih njen produžila.

Kako bih mogla zaboraviti da smo se upoznale dok smo tragale za braćom? Bila mi je lični prevodilac kada sam obavljala razgovor sa Monikom i drugim ljudima iz Međunarodnog Crvenog krsta i OHR-a . Igrom slučaja, nakon pet i po godina tragawa, našla sam i sahranili smo mog brata, a Biljana njenog Ljubišu još nije pronašla.

U njenim očima sam vidjela molbu, ali samo na trenutak, jer me, zajedno sa usnama, obdariše osmijehom:

– Sutra ustajem i idem odavde. Od ove krvi – reče, pokazujući ponovo vrećicu na grudima – biće mi sigurno dobro.

Na rastanku, poljubih joj ruke koje sam još držala i rekoh da ću održati obećanje i čekati njen oporavak.

četvratak

Jutarnji autobus stao je na stanici ispred Pošte. Kao i svako jutro, izađoh i žurnim koracima krenuh na posao. Krajičkom oka spazih smrtovnicu na kestenu. Bila sam već prošla pored stabla i pročitah samo “LEŠEVIĆ”. Vratih se nekoliko koraka i stadoh kao oduzeta. Sa smrtovnice me je gledao lik sa najvedrijim osmijehom na svijetu.

Petak

Da li je postojao taj dan u mom životu?

Subota

Gledam te, Biljo, kako spokojno spavaš i razmišljam kako si me “prevarila”. Nećeš doći na predstavljanje mojih knjiga, nećeš sa mnom u “Aragosti” piti toplu čokoladu… A obećala si.

I ja znam da lažem, draga moja. Promocije o kojoj smo pričale nikada neće biti, kao ni nas na ćaskanju uz toplu čokoladu.

Ne znam zašto suze ne mogu zaustaviti, pa ih, danas, sve prosuh za tobom. A trebalo je da ih sačuvam kada pronađu Ljubišu – da plačem za nas obje, Biljo.

Moja drugarica Biljana Malešević upokojena je prije petnaest godina. Za to vrijeme ja sam objavila osamam knjiga. Nikada nisam imala promociju.

Dvije godine poslije njene smrti njena majka Bosiljka je identifikovala i sahranila i svoje drugo dijete Ljubišu, jednog od najboljih studenata elektrotehničkog fakulteta i ostala sama da ,,živi''.

Slava im.

PODELITE OVAJ TEKST NA: