detalj slike: KRK Art dizajn

Šestu glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

Moja braća David i Golijat - Glava 7

7.

Filisteji se nisu mirili sa činjenicom da je njihovo vrijeme prošlo. Pokušavali su na sve načine da povrate svoj pređašnji uticaj na ovom prostoru. Znao sam ih dobro i očekivao sam njihov napad, pa smo morali da požurimo sa uređenjem Jerusalima. Takođe, David – kao iskusan ratnik, na ovaj je način poslao Filistejima poruku da ih čeka u Jerusalimu i bitka se mogla očekivati svakoga časa. Dok se David sa Joavom bavio planiranjem buduće bitke, ja sam u Tiru sa Hiramom pravio odstupnicu i podršku, ukoliko bitka krene po zlu. Moram priznati da tada nisam osjećao nikakav strah, jer sam vjerovao u Davida, odnosno Božiju podršku ovom čovjeku i njegovom narodu, a i Hira-mova uvjeravanja su me u tome utvrdila.

No, dok sam se spremao da krenem iz Tira za Jerusalim, Hiram me je pozvao da mi sapšti da je, po njegovim saznanjima, velika filistejska vojska spremna da krene prema Jerusalimu i da se on neće miješati u tok bitke. To me veoma iznenadilo, jer me je samo par dana ranije uvjerio da će reagovati ako bitka krene po zlu i ako Filisteji, kojim slučajem, dobiju ovu bitku. Nakon otvorene podrške, sada je uslijedilo zahlađenje. Pitao sam ga šta je razlog ovome i da li smo mi na bilo koji način doveli do toga da on promijeni svoje mišljenje, a on je samo slegao ramenima i rekao: „Neka bude volja bogova!“

Svo vrijeme putovanja prema Jerusalimu osjećao sam neki čudan strah i nelagodu, kao pred kakvu veliku katastrofu. No, kada sam stigao i saopštio Davidu da se Hiram koleba u svojoj pod-ršci, David je samo hladno odgovorio: „Pa, u pravu je - neka bude volja Božija! Šta si ti htio da čuješ?“

Pred samu bitku opet sam pitao Davida da idem kod Hirama ili u Egipat i tražim podršku, ali on je rekao: „Mi smo uradili ono što je do nas, ti si učinio ono što si znao i umio. Sada je vrijeme da Gospod sazida Sion i javi se u slavi svojoj. I vidjećeš – pogledaće na molitvu onih koji misle da nemaju pomoći i neće se oglušiti o molbe njihove. A kada ova bitka prođe, kada Gospod odbije neprijatelje naše, to ćese zapisati za narod koji će doći poslije nas i narod koji bude nanovo stvoren hvaliće Gospoda!“

Okrenuo se i otišao, a ja sam ostao zbunjen pos-lednjim riječima i dugo sam razmišljao – šta je htio da kaže sa onim: „narod koji bude nanovo stvoren“. Ali, nisamimao priliku da ga pitam za objašnjenje, jer je uskoro došlo do bitke. I, baš kao što je i rekao, nekom čudnom snagom pobijedili smo dvostruko brojnije neprijatelje, nadirući među njih kao što se voda razliva i nosi sve pred sobom.

Kao plijen sa bojnog polja vojnici su donijeli gomilu njihovih idola kojima su se molili pred početak bitke i koje su uvijek nosili sa sobom, vjerujući da su njihovi bogovi jači od bogova neprijatelja njihovih. Okretao sam u rukama jedan od tih kipova boga Dagona i dugo razmišljao o sebi i svom životnom putu.

Čudno je kako strah izaziva različite reakcije... Neke ljude strah parališe, načini ih robovima i ljudsko biće, kao dar Božiji, pretvori u stvar, u alatku u rukama moćnih. Valjda otuda idoli... jer oni i nisu ništa drugo nego strah od nepoznatog pretvoren u igračku u rukama čovjeka. Možeš misliti – Dagon – pola čovjek, pola riba! Nije nego... pola strah od života, a pola strah od onoga što dolazi poslije života.

Srećom, ima i onih kod kojih strah izazove potrebu da se suoče s problemom, potrebu da se shvati nepoznato i da se pobijedi taj „strašni“ neprijatelj. Tek kada se, kroz učenje, stekne dovoljno znanja – ono eliminiše strah i on se pretvori u sažaljenje. Ali ono kratko traje. Sažaljenje je samo znak da smo na dobrom putu, ali ne i cilj. Što više saznaješ, sažaljenje prelazi u ljubav, a ljubav u potrebu da služi drugima. U tome leži mudrost. Zato je mudrost dar Božiji i uvijek je u službi čovječijeg dostojanstva.

Ali klanjanje idolima... Nije li to bježanje od stvarnosti života? Naravno da jeste. I tako je la-kše... klanjati se izmišljenim stvarima na koje mo-žeš da utičeš i dati sebi za pravo da, bez ikakvog napora, upravljaš svojom i sudbinom svijeta. I, pri tome, biti čvrsto ubijeđen da „živjeti život“, sa svim njegovim teškoćama i naporima, redovima znoja, krvi, nadanja i razočarenja, predstavlja nešto dostojno prezira i grijeh samo po sebi!

To je potpuno bolesno! To je veoma opasno! Jer takav stav ruši same temelje carstva kojeg gradimo – na vjeri u Božiji blagoslov i Njegovu ljubav onome ko u znoju lica svoga radi na dobro svoje porodice i svoga Carstva.

Eto, zbog toga je Davidova vjera dar Božiji ovom narodu, ona mudrost na kojoj će buduće carstvo biti sazidano. I, što je najvažnije: ta vjera je sposobna da zarazi čitav jedan narod. Poput vatre koja zahvati sav grad, prenoseći se sa krova na krov, tako se i Davidova vjera prenosila sa čovjeka na čovjeka spaljujući bilo kakvu sumnju u Božiju pomoć.

Čudno, a istovremeno i sasvim je jednostavno, kako Bog doliva ulje u svjetiljku vjere... Dovoljan je i mali plamičak, makar i jedva vidljiv, da od njega Gospod načini veliku vatru. I zaista, ta vjera stvorila je jedan novi grad, jedno novo carstvo, jedan novi narod. Davidova vjera – čista i jednostavna poput dječije, pomalo neobična za jednog mudrog čovjeka, neuobičajena u ovom vremenu i nesvakidašnja za vladare i nosioce vlasti – zaista se pokazala kao moguć i jak osnov za stvaranje nečeg novog i potpuno drugačijeg. Uostalom, kako i stvoriti nešto novo i drugačije, ako je temelj star i osnov već potrošen... A ta i takva vjera je zaista bila nešto što se pokazalo kao novo, drugačije, jako i objedinjujuće za svijet koji je nastajao.

Kada je bitka završena i Filisteji razbijeni, David mi je rekao: „Sad idi kod onog feničanskog kralja i odnesi mu dobru vijest – da je Gospod-Nad-Vojskama nadvladao sve naše neprijatelje i da se Njegovo carstvo uzdiže nad cijelim svijetom!“ Naravno, Hiramu sam tu vijest prenio mnogo blaže i umjerenije. Ipak, Hiram je bio zadovoljan i prokomentarisao je kako je upravo to i očekivao. Međutim, dodao je i to da time nije sve gotovo, već da Ahis okuplja silnu vojsku i sprema se na odsudnu bitku. Njegov bijes je toliko veliki da je spreman na sve ili ništa. To bi mogla biti odsudna bitka koja će pokazati koji od ova dva naroda ima snagu da preživi i preuzme vlast nad ovim dijelom svijeta. No, ni ovog puta Hiram nije otvoreno obećao podršku, već je diplomatski ostavio otvorena vrata za bilo koji ishod. On je čekao rezultat te bitke kao prekretnice  na osnovu koje će donijeti svoju konačnu odluku.

Osvanulo je jutro i druge bitke. Ovaj put sam i ja išao sa vojskom, iako sa velikim strahom i posmatrajući sve sa sigurne udaljenosti. Pred samu bitku David je istrgnuo koplje iz Joavove ruke i viknuo iz sveg glasa: „Gospod je veliki, Bog Izrailjev! Ko je kao Bog naš!!!“ Iz hiljada grla prolomio se uzvik: „Veliki je Bog Izrailjev!!!“ Na ovaj uzvik sav sam pretrnuo i osjetio kako me neka velika sila diže od zemlje. Bio je to neopisiv zvuk poput grmljavine, kakav nikada do tada nisam čuo. Mogu samo da zamislim kako je on zvučao u ušima Filisteja na suprotnoj strani... Predvođeni Davidovom neustrašivom vjerom, izašli smo pred trostruko brojnijeg neprijatelja i bez ikakvog straha razbili ih i protjerali sa naše teritorije. Rekli su mi da je Ahis poginuo u ovoj bitci, što mi je donijelo neko posebno olakšanje i ulilo hrabrost da više vjerujem u moć Davidove vjere.

Svi su slavili Davida, kako Jevreji, tako i oni koji su ih se plašili. Hiram je poslao svoju podršku u zlatu i drugim darovima, Egipat je poslao svoje darove novom caru, a Asirija je mudro ćutala. Svi su, reklo bi se, bili srećni, osim Filisteja. I sam David se osjećao sve moćnije i sve spremnije da krene u neke veće pohode. To se vidjelo po njegovom držanju i po ponašanju njegovih vojskovođa, jer jedan od velikih neprijatelja više neće predstavljati neku veću opasnost,  bar ne zadugo... Neka čudna energija osjećala se u vazduhu. I Jerusalim je svakim danom sve više rastao kao grad i kao centar carstva. Sastav ljudi bio je sve šareniji. Na gradskim ulicama i trgovima moglo se vidjeti sve više stranaca, što je bio dobar znak da trgovci ovaj grad smatraju za sigurno i dobro mjesto za svoje poslove.

Svoj dom izmjestio sam van gradskih zidina, jer mi je sve više godio mir. Uživao sam rano ujutro i pred sumrak u miru prirode koja me je okruživala, jer sam veći dio dana provodio u gužvi i vrevi Jerusalima. David je tražio da izaberem sebi mjesto u gradu i da se preselim bliže njemu, ali ja sam ostao uporan u svojoj odluci. Uostalom, sa ovog mjesta imam odličan pogled na sav grad, a i kuća mi je uvijek puna posluge i gostiju, pa nikada nisam potpuno sam. Jeste da bi među gradskim zidinama imao veću sigurnost i zaštitu, ali ovako imam svoj mir, a to se u gradu ne može naći. Na kraju je i David sve češće dolazio k meni da pobjegne od obaveza i gradske gužve.

Jednom smo tako sjedili na istoj ovoj terasi i gledali u grad pod nama. Iako je prilično daleko, odavde izgleda kao da ga možeš rukom uhvatiti. Stajao je baš ovdje kod ograde i, zagledan u Sion, rekao: „Došlo je vrijeme za Hram Gospodnji. Oda-brao sam mjesto, imam sasvim dovoljno materijala za početnu fazu, a za ostalo ćemo se pobrinuti onako kako bude trebalo.“

„Gdje bi ti zidao Hram?“ – upitao sam, a on pokaza na Moriju i reče: „Ne vidim logičnije mjesto na ovom svijetu od Morije. Znaš da je tu Avraam doveo Isaka da ga prinese na žrtvu. Ako je to mjesto sam Bog izabrao da se na njemu prinosi žrtva, kako da ja uopšte razmišljam o nekom drugom?“

Da, njegov argument je bio toliko čvrst i logičan da nije bilo potrebe dalje diskutovati. No, i prije nego sam zaustio da pitam za plan rada i ideju o izgledu hrama, David je rekao: „Već sam naredio da se okupe najbolji majstori u tkanju i šivenju, jer hoću da načinim novu Skiniju[i]. Već sutra očekujem spisak ljudi koje ću zadužiti za taj posao. Stara Skinija je već trošna i ne bi bilo dobro da Kovčeg Gospodnji postavim u pocjepan Šator.“

 Zbunjeno sam ga upitao: “Pa, ja sam mislio da ćemo graditi Hram od kamena?“ Ali, on je imao već spreman plan: „Da, i to će doći na red. Za sada hoću da postavim Skiniju na mjesto gdje će biti Hram, da se narod navikne i da što prije počne služenje Bogu. Imam mnogo razloga da Bogu prinesem žrtvu, a ne mogu stalno ići u Kirijat Jarim. Uostalom, ako smo Jerusalim posvetili Bogu, onda je pravo da ovdje bude i Kovčeg Gospodnji.“

Davidov plan bio je odličan. „Da se narod navikne“ – bila je sjajna ideja. Iako je Jerusalim bio carski grad, ipak je sve to još uvijek bilo novo i ljudi su tek trebali da se naviknu na njega. S druge strane, ljudi iz udaljenih krajeva nisu imali mnogo razloga da dolaze u grad, a Skinija će ih privući da poštuju Jerusalim kao sveto mjesto i da češće dolaze. Kada dođe vrijeme da počnemo s radovima, svima će biti jasno šta želimo i kolika je potreba da se to djelo izvrši. Kada jednom postavimo Skiniju u Jerusalim, nije više važno kada i za koliko vremena ćemo podići zidani Hram – on je već sada ovdje.

Mislim, nije važno drugima, ali meni jeste. I te kako!

Nešto od toga sam već opisao na početku prve knjige, kada sam govorio o pripremama za zidanje Hrama. Ne želim da se ponavljam, ali neće biti na odmet ako naglasim ovaj dio sa Skinijom, jer o tome nisam naročito detaljno pisao kada sam iznosio istoriju gradnje Hrama[ii].

Radovi na novoj Skiniji tekli su brzo i bez mnogo uplitanja javnosti. Ne, nije to bilo tajno, ali se o tome nije mnogo govorilo. David je obezbijedio sav potreban materijal i radnike i sam je nadgledao radove. Kada je sve bilo gotovo, postavljena je Skinija i objavljeno je svemu narodu da će Kovčeg Gospodnji biti prenijet u Jerusalim. Neki su došli u Kirijat Jarim, a neki su čekali u Jerusa-limu. Velika grupa ljudi spremala se da krene iz Jerusalima na ovaj veliki i važan zadatak. A pred sam polazak, prorok Natan me pozva u stranu i reče mi: „Gospod je blagoslovio Davida i sav dom njegov da mu učini ovo dobro djelo. No, sve ovo neće proći bez krvi... Znam da si uzbuđen zbog svega ovoga i da je to nešto što smo svi čekali cijeloga života, ali gledaj da ta krv ne padne na tebe. Ne pitaj me mnogo, samo gledaj da se ne dotičeš Kovčega Gospodnjeg. Upamti, šta god da se desi, nemoj se doticati Kovčega Gospodnjeg!“

„Ali, zaboga, zašto!?“ – upitao sam zbunjeno, a on je tiho odgovorio: „Gospod je Mojsiju naredio da izdvoji pleme Levijevo da služe Skiniji i da nose Kovčeg Gospodnji. Nikome osim njih nije dato da se dohvati Kovčega. Rekao sam to Davidu, ali on kaže da nema vremena da traži Levite za taj posao. On kao da je umislio kako je drugi Mojsije, pa čini mnoge stvari na svoju ruku... Zato se plašim da se ko nečist ne dohvati Kovčega i gnjev Božiji navuče na sebe. Tako je zapisano, tako je Gospod rekao! Gledaj da ti ne budeš taj.“

„Jesi li pitao Gospoda za to ili to govoriš sam od sebe?“ – upitao sam ga s nekom m čudndozom prezira, tek da otjeram strah kojeg su ove riječi odjednom prizvale, a on –uvrijećeno – odmahnu rukom i reče: „Pismen si, uzmi pa pročitaj!“

Kada smo već bili nadomak Jerusalima, na svega nekoliko stadija od moje kuće, sve ovo se obistinilo. Uza, sin sveštenika Avinadava, u čijem je domu bio Kovčeg Gospodnji, upravljao je volujskim kolima na kojima je bio Kovčeg. Volovi su na onoj uzbrdici, eno vidiš tamo iza onog šumarka, jače povukli kola i Kovčeg se opasno zaljuljao, a Uza se okrenuo i objema rukama se uhvatio za Heruvime na poklopcu Kovčega. Već sledećeg trenutka skotrljao se niz kola i zadnji lijevi točak pređe preko njega. Na mjestu je izdahnuo. Svi su stali i bez riječi posmatrali Uzino unakaženo tijelo. Tišinu je prekinuo Na-tanov glas: „Shvataš li sad šta Gospod poručuje?“

Svi su uprli pogled u Davida. Pogledom sam prostrijelio Natana i iskoristio sam trenutak dok niko ne gleda da ga povučem za rukav u stranu. Da sam mogao, udavio bih ga u tom trenutku, a i on bi to isto učinio meni. Hoću da kažem... bili smo dobri prijatelji i prije i poslije toga, ali u tom trenutku naši zadaci su se drastično razlikovali: on je služio Gospodu, a ja caru. Da me ne shvatiš pogrešno, nisam ja bio na nekoj strani suprotnoj od Božije, ali sam u tom trenutku vidio ozbiljnu mogućnost da se carsko dostojanstvo poljulja pred tolikim svijetom. Natan o tome nije brinuo i, jednostavno, to ga nije zanimalo. A mene jeste, još kako!

„Jesi li ti lud! – viknuo sam mu na uvo. Hoćeš li da sav ovaj svijet okreneš protiv cara?!“

„Ako treba i protiv cara!“ – izbečio se na mene. „Božija zapovijest je iznad cara, ma koliko on za sebe mislio da je veliki! A ovaj je umislio da je veći i od Mojsija...“

„Ma, on je sada triput veći od Mojsija! Shvataš li ti šta je i koliko ovaj čovjek žrtvovao i učinio da dođemo do ovog gdje smo sada? Znaš li ti koliko je bilo teško ujediniti sav narod, stvoriti carstvo, sagraditi Jerusalim i šta već, a još uvijek sve to visi u vazduhu?!  Šta ako ovaj narod sada njemu okrene leđa? Šta ako već sutra ponovo budemo imali dva carstva i otvorena vrata svim našim neprijateljima da nas zbrišu sa lica zemlje? Ko će biti odgovoran za to!?“

„A shvataš li ti – usprotivi se Natan – šta će biti ako sada Gospod tom tvom  caru okrene leđa!? Čemu onda sve to što je ON stvorio?“

Ćutao sam poražen ovim pitanjem, jer mi je bilo jasno da odgovor ne bi išao u moju korist. Jasno mi je bilo da sam preterao, ali smo zato tu obojica da svako na svoj način služi ovom carstvu. Ja sam brinuo o caru i meni je zemaljski car bio glavna briga, a on o  nebeskom caru – o Bogu. Njegov zadatak je bio da ona carska strana, ona briga za materijalno, ovozemaljsko, ne pretera u zahtijevima na uštrb Božije, duhovne strane. Nikada nije bilo lako odrediti tu ravnotežu i povući jasnu liniju razdvajanja između služenja Bogu i služenja caru. No, niko nije rekao da smo izabrali lak put i jednostavne zadatke.

David pade na koljena i zavapi Gospodu. Strah se uvukao u sav okupljeni narod i zavlada mučna tišina. Trajalo je to neko vrijeme i ja opet povukoh Natana za rukav: „Slušaj! Hajde da ovo prekinemo. Ti i ja moramo sada brzo da smislimo neki plan, jer ovako neće ići. Imaš li neku ideju?“

Natan obori pogled i sav zadrhta. Znao sam da u tom trenutku sam Gospod donosi odluku i da će preko usta ovog čovjeka dati rješenje. On se okrenu i rukom pokaza u pravcu moje kuće, pa viknu iz sveg glasa: „Ovako govori Gospod – odnesite moj Kovčeg u ovu kuću dok mi ne priremite stan u kojem ću stanovati među vama!“ David me pogleda i nasmija se, kao da time želi reći: „Eto, Gospod ti je uslišio molbu“.

Stajao sam kao okamenjen pogleda prikovanog za Natana. Nemam riječi kojima bih opisao kako sam se osjećao! Istovremeno su se u meni sudarili strah i radost – strah od očiglednog Božijeg prisustva i radost što je mene izabrao da uđe pod moj krov. Već sam krenuo da potrčim prema kući da pripremim doček Gospodu, kad se sjetih Natanovih riječi od jutros i okrenuh se da ga pitam: „Ali ti reče da se ne dotičem Kovčega da ne poginem!?“ No, Natan je izgledao icrpljeno i samo je tiho prošaputao: „Čudna su djela Gospodnja“.

Otrčao sam kući i naredio da se hitno isprazni velika soba koja gleda prema Jerusalimu. Dok su sluge trčale i iznosile sve iz sobe i namještali veliki i nov ćilim na pod (kojeg sam, gle čuda, samo par dana ranije dobio na poklon!), drhtao sam od uzbuđenja iščekujući da se povorka približi mome domu. U svoj toj trci i brzini, ja sam stajao u sredini, kao da sam izdvojen iz te realnosti, kao da su te sluge i sav taj inventar kojeg su nosili tamo-amo bili dio neke sporedne priče koja se dešava u nekom drugom vremenu i prostoru. Kada je sve bilo spremno neki čudan blag povjetarac unio je svežinu u moj dom, a neki neopisiv mir u moju dušu.

Na um su mi došli oni dani kada sam kao djete gledao Kovčeg Gospodnji u Dagonovom hramu i divio se Njegovoj ljepoti. Sav život ponovo mi je prošao kroz glavu i, ne znam zašto, u nekoliko slika vidio sam Golijata. Tek kasnije, mnogo kasnije, shvatio sam njegovu ulogu u cijeloj toj priči i kakve je to imalo veze sa dolaskom Gospodnjim u moj dom.

„Interesantno... – skoči Solomon – nikada za to nisao čuo. Znači Kovčeg Gospodnji je bio ovdje u ovoj kući!?“

„Da, dole u velikoj sobi.“

„Nevjerovatno! A vidiš da... uvijek sam se čudio zašto je ta soba bila prazna? Nikada ništa u njoj nije bilo. Kao dijete, kada god sam dolazio kod tebe, uvijek sam se to pitao, ali  nikada ti to pitanje nisam postavio.“

„Eto, sada znaš. U njoj je bio Gospod... Nakon toga ta soba je ostala samo moje mjesto za molitvu, za razmišljanje i za crtanje planova za Hram Gospod-nji. Odmah do nje smjestio se Ovid-Edom.“

„Čekaj malo... Ovid-Edom? ...pa da! Ja sam znao da je Kovčeg Gospodnji bio tri mjeseca u kući Ovid-Edom Gatanina, ali sam se zbunio kada ti reče da je bio ovdje? O čemu se tu radi?“

„Vidiš, iste večeri došao je prorok Natan kod mene i ostao nekoliko dana. Dugo se snebivao da mi nešto kaže i ja ga naizad upitah o čemu se radi. On me, birajući riječi kako me ne bi uvrijedio, zamoli da u kuću primim jednog od Levita koji će služiti Gospodu i da se ne dotičem Kovčega. Reče, takva je volja Božija... Pristao sam i ispraznio jednu malu sobu do te velike u kojoj je bio Kovčeg Gospodnji i u nju se smjestio Ovid-Edom. Posluzi sam zabranio da ulaze u te dvije prostorije, a i sam sam rijetko u njih ulazio. Često bih, kada nema nikoga, kleknuo na ulazu i tu se molio Gospodu.

Ovid-Edom bijaše dobar čovjek, pobožan i pun vjere. Mogao mi je biti i drag, ali mene je sva ova situacija prilično ljutila, jer se od naroda krilo da je Gospod u kući jednog stranca, a objavljeno je da je u kući Levita Ovid-Edoma. Zaista, bio sam strašno ljut, jer nikome nije smetalo to što sam se odrekao svega svoga i primio vjeru izrailjevu, što sam služio caru njihovom i mnogo toga podnio za gradnju carstva Izrailjevog, ali je smetalo i bio sam stranac onda kada je Gospod trebao da dođe u kuću onoga koga je Sam izabrao. Mislim... stidimo se pred ljudima, a ne stidimo se pred Gospodom... Gospodu sam dobar, a ljudima nisam?! Kakva je to vjera? Kakav je to moral? Koga mi to lažemo i u čije ime? Kome ta laž odgovara i zašto istina ne bi odgovarala i ljudima, ako Bogu odgovara? Jesmo li to mi bolji i veći od Gospoda? A naročito me je ljutilo to što je Natan, čovjek kojeg sam cijenio i poštovao, iskorišten u toj zavjeri protiv mene!

Sva ta pitanja postavio sam i Davidu i Natanu. Obojica su bila na mojoj strani smatrajući da je besmisleno kriti od naroda da sam ja prozelit i obraćenik u vjeru i da me je sam Gospod prihvatio i na vidljiv način blagoslovio moj izbor. David je čak išao i korak dalje, pa je ovaj događaj smatrao za odličnu priliku da se ovo zapiše kao spomen drugima kako bi i oni pristupili Gospodu i da o tome treba pričati svuda i na svakom mjestu da i drugi slijede moj primjer. Ali... David je bio ratnik i to nije bila tema koja bi držala njegovu pažnju duže od te večeri. Takve stvari su bile moj zadatak, a ja nisam htio da se bavim tim stvarima. Takođe, to je bilo vrijeme kada se stvarala i iz pepela izdizala jedna nova grupa moćnika. Polako, ali sigurno, oni su preuzimali vlast u svoje ruke.“

„Sveštenici?“ – nasmija se Solomon.

„Da! Nemoj da se smiješ... Ti znaš da ih ja nešto naročito ne volim, ali sada ti dajem i razlog zašto je to tako. Oni su ispleli mrežu oko Davida i cijeloga carstva smatrajući da njima treba da pripadne uloga vođenja države. Sebe su smatrali nasljednicima svih onih proroka i sudija koji su prije carske vlasti vodili ovaj narod. Međutim, i sam Natan im je predstavljao prepreku, jer su tvrdili da je vrijeme proroka prošlo i da on treba da ustupi mjesto njima. A u caru su vidjeli svog najvećeg neprijatelja i gledali su kako da tu vlast što više umanje, a svoju izdignu. Iz tog razloga, ja sam bio prvi na udaru. David to nije uzimao za ozbiljno, jer je smatrao da je to zbog mog prozelitizma i činjenice da sam bio stranac. Smatrao je da sveštenici preteruju u svom naopakom „čistunstvu“, te da strancu koji primi vjeru treba dati i veću čast nego onome ko je u toj vjeri rođen. Ali pravi razlog njihove mržnje prema meni ležao je u mom velikom uticaju na cara – taj uticaj trebalo je umanjiti, a ovo je trebao biti početak mog kraja.

Uostalom, tako je bilo i kod drugih naroda i u drugim carstvima, pa ovaj slatki kolač vlasti nikako nisu htjeli da ostave nepojeden. Strašno!“

„Znam već odavno da ih ne voliš, ali reci mi, ima li tu još nekih razloga, ili je to jedini?“

„Eh, kada bi to bio jedini, ja bih i sam postao sveštenik...“

---

[i]Skinija („Šator sastanka“) – pokretni hram iz vremena Mojsija i izlaska Jevreja iz Egipta. Dimenzije i oblik Skinije i dvorišta oko nje dao je Sam Bog Mojsiju na planini Sinaj, kada je dao i Deset Zapovijesti. Tada je stvoreno sveštenstvo i nastao prvi propis o zajedničkim bogosluženjima. U vrijeme kada David pravi novu Skiniju i prenosi Kovčeg Zavjeta, stara Skinija je bila stara oko 200 godina.

 

[ii]Pisac ovde nedvosmisleno upućuje na nepoznatu knjigu koju je napisao o gradnji Hrama. Na žalost, ova dragocjena knjiga ne postoji i ni jedna poznata istorijska knjiga svojim stilom ili na drugi način ne odgovara navedenom djelu. Iz konteksta ovog djela moguće je zaključiti da je takva knjiga namjerno uništena, a da je ova nekim čudom preživjela. Doduše, veoma je moguće i da je djelo koje je sv. Andrej našao bilo prepis originala.

 

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na link ispod.

#slika6786#strana3202#

PODELITE OVAJ TEKST NA: