detalj slike: KRK Art dizajn

Dan kada smo rođeni

Zahvalan sam na mnogobrojnim čestitkama u danima oko rođendana. Naravno da je lijepo pročitati i čuti mnogo dobrih želja i misliti da sam u neku ruku nagrađen životom. Lijepo je i znati da svi ti ljudi postoje i da se svi mi na sličan način radujemo našoj prolaznosti i živimo sa svim voljama i nevoljama koje sretnemo na životnom putu.

Svejedno, nekako nisam pretjerano srećan kad pomislim na svijet i vrijeme u kojem živimo. Osjećam se postiđenim kad vidim životnu sredinu neprilagođenu uslovima koje je čovjek uistinu trebalo da učini boljim. Sve mi ima nekako gorak ukus kad se sjetim koliko ima gladnih, bijednih i siromašnih na ovom svijetu. Niti jedan sistem nije mi po volji kad vidim koliko je ratova, stradanja, umorstva, progonstva, terorizma i zločina svih vrsta. Ne mogu da zatvorim oči pred tolikim odsustvom dobra. Ne znam gdje bih se mogao skloniti, a da toga nema i da to ne gledam i ne slušam svakodnevno.

Dan mi nekako započne tužno kad se sretnem sa prvim jutarnjim vijestima iz zemlje i svijeta koje su uglavnom tužnog, patetičnog i tragičnog sadržaja, a izgovaraju ih tako da zvuče senzacionalno. Hrabrimo se i učimo se da na stvari i život oko sebe gledamo pozitivno, da isijavamo optimizmom i da gajimo nadu u bolje sutra. Mene više interesuje da bude bolje, bez gajenja nade, i da to bolje zadržavamo iz dana u dan čineći ga još boljim. Opet, kad na kraju dana zbrojim i oduzmem utiske, više je onih koje nazivamo lijepim, dobrim, pozitivnim. Pitam se da li je to traćenje života, da se borimo i da ga trošimo da bismo utisak stvorili što boljim, ljepšim i pozitivnijim. Ako je, neka je!

Pitam se često šta je zadatak svakog od nas na ovom svijetu, ako smo već rođeni ili donijeti ovdje da ga ispunimo, ostvarimo, riješimo ili, prosto, preuzmemo odgovornost za to nešto što je naše. Gotovo svako bi mogao reći da on svoj zadatak obavlja najbolje što može i uvijek prstom pokazati ne nekog za koga smatra da ne radi dobro, a isti taj bi rekao da on radi dobro, ali onaj tamo drugi ne radi kako treba. I tako se vrtimo u krug, kao onaj pas koji želi da se ugrize za vlastiti rep.

Pitam se kakvi smo mi to ljudi, kao da nas imaju dvije vrste. Jedni koji su postali od majmuna i uporno tvrde da su stvorili sve na ovom svijetu, te da bez njih ne bi bilo ništa i poslije njih ‒ potop. Druga vrsta ne da prvima za pravo i hoće da dokaže da nas je stvorio Bog i takve nas ovde ostavio, dajući svakom zadatak, da ga obavi i da se vrati Bogu.

Sve dok imamo roditelje nekako se bezbjednije osjećamo i nismo toliko okupirani takvim pitanjima, a onda kad ih izgubimo, počinjemo se pitati otkud i kako smo mi ovdje. Može nam se dogoditi da potcijenimo ulogu roditelja, ili čak sebe samog, da se vidimo na mjestu na kojem ne bismo željeli da se vidimo. Možda ovo nije pravo pitanje u vrijeme rođendana. Osjećam neku dugu liniju koja se proteže od mene negdje u nedogled, kao da sam njom došao iz bespuća čiji pejzaž nisam mogao zapamtiti, da li je to predio moje nostalgije koja mi brazda pore svijesti i traga za odgovorom i načinom da joj se vratim.

Čovjekova vječna težnja je da leti. Zašto? Ne znam. Mogu samo da razmišljam o tome. Zašto bih težio letenju ako nikad nisam letio, a ako već težim, to znači da sam letio. Opet mi se pruža misao u nedogled i nikako u tom nedogledu da sretnem majmuna, navodnog dalekog pretka. Isto tako, koliko god se pružao dalje tom linijom beskraja, nikako da ugledam ni to što zovemo božanstvo iz kojeg smo, navodno, svi iznikli.

Slušao sam jednom da se čovjek poslije života pretvara u Ništa. Razmišljao sam o tome da li smo onda od tog „ništa“ i postali. Šta je za nas ništa? Prost čovjek bi rekao da je za njega ništa ono što on ne vidi, ne osjeća i nema nikakav osjetilni kontakt s njim. Često spominjemo neku nevidljivu silu koja drži sve, pa čak i zvijezde i sve planete koje se oko njih vrte. Čak i prazan prostor između svih tih zvijezda i planeta navodno pripada toj nevidljivoj sili. Možda ta nevidljiva sila, to ništa, drži i tu moju zamagljenu liniju koja se pruža u nedogled beskraja, na kojoj ne mogu vidjeti ni majmuna ni Boga.

Radovaću se ovom mom trenutku postojanja. Raduj se i ti, dragi čitaoče, svom trenutku. Smatrajmo da nam taj naš zadatak da se radujemo, ako je to bio razlog rađanja, i nije toliko loš. Ima razloga da se i proslavi, ali slavlje ne može da počne dok svi ne unesemo radost u srce. Tek onda možemo da proslavimo liniju dolaska u ovaj svijet ljubavi!

Michael Grab Balancing Land

PODELITE OVAJ TEKST NA: