detalj slike: KRK Art dizajn

Ilija Šaula: Pred nama je još jedno more koje moramo preplivati!

Ilija Šaula  književnik i slikar, široj javnosti poznat kao osnivač i vlasnik Književne radionice Kordun u gradu Vest Čester (West Chester) u Pensilvaniji, koja se bavi očuvanjem i negovanjem srpskog jezika i pisma.

Okuplja srpske autore iz čitavog sveta koji pišu i objavljuju na srpskom jeziku.

Pored književne radionice osnivač je još jednog brenda za književnost, Književni ESNAF, registriran u Beogradu, baveći se izdavačkom delatnošću, dajući prednost autorima koji objavljuju svoju prvu knjigu. Pokrenuo je i časopis za književnost i teoriju, Književni ESNAF, poklanjajući ga bibliotekama u Srbiji.

Šaula kao autor do sada je objavio 8 knjiga, 5 knjiga poezije i 3 knjige proze. Među najpopularnijim delima savremene književnosti našao se njegov roman Midar po kome postaje sve više prepoznatljiv. Prevođen je na nekoliko jezika, a radovi mu se objavljuju u mnogim svetskim antologijama poezije i proze.

Roman Midar nagrađen je 2019, nagradom „Rastko Petrović“ kao najbolji roman u dijaspori na srpskom jeziku, koju dodeljuje Matica iseljenika Srbije i Srba u regionu.

Za svoje slikarstvo dobio je priznanje „Ja, Krčedinac“ Međunarodne likovne kolonije Krčedin, 2021. godine. Izlagao je do sada u PRESS centru u Beogradu, Arhivu Vojvodine u Novom Sadu, Legatu Milića od Mačve u Kruševcu, Kulturnom centru „Brana Crnčević“ u Rumi, Galeriji 4SE u Beogradu i mnogim drugim.

Član je udruženja književnika Srbije, Republike Srpske, Srpsko kanadskog udruženja pisaca „Desanka Maksimović“ u Torontu i redovni član Matice Srpske u Novom Sadu.

Osnivač je i glavni urednik najpopularnijeg portala za kulturu, umetnost i književnost, Literary workshop Kordun(Književna radionica Kordun) koja okuplja više od 500 srpskih autora iz čitavog sveta. Svakodnevno objavljuje  njihove radove i međusobno ih povezuje.

Čest je učesnik književnih i likovnih manifestacija, a, i pokrenuo je jedan takav događaj na Floridi u gradu Kaselberi, „U Čast Beogradskom čitaču i srpskoj književnosti“, zajedno sa Maticom iseljenika Srbije i Projektom Beogradski čitač, čija se skulptura nalazi u tom gradu.

Ilija Šaula pre odlaska u Ameriku živeo je u Srbiji, na Kopaoniku, radeći u "Geneksu", gde je došao sticajem okolnosti zbog posledica građanskog rata u Hrvatskoj, za vreme "Oluje", 1995.

Svoje prve književne radove objavljivao je još kao član Književnog kluba „25. Oktobar“ u svom rodnom gradu Karlovcu, gde se i obrazovao. Profesionalno se bavio ugostiteljstvom i turizmom, a usavršio u gastronomiji, međunarodno priznati vitez kulinarstva.

Detinjstvo i mladost proveo je na Kordunu koji mu je ostao večita inspiracija za sve što stvara u životu. Pored umetnosti vlasnik je građevinsko investicionog preduzeća „Kordun“ u SAD,

Živi sa suprugom Brankom u skladnom braku sa mnogo razumevanja i kućnim ljubimcem Skipijem, Džek Rasel (Jack Russell) terijerom.

Poslednjih godina je sve češće na relaciji SAD – Srbija gradeći neraskidiv most saradnje u svim poslovima kojima se bavi.

Književna radionica Kordun, Neda Gavrić, Banja Luka - Vest Čester) 28.10.2023.

Vaše prvo pojavljivanje kao pesnika, bilo je još u srednjoj školi, u Karlovcu. Skoro od samog pojavljivanja postali ste član mnogih, tadašnjih, književnih klubova i postali veoma aktivni na polju književnosti. Sa ovog aspekta, kakva sećanja i emocije žive u Vama vezano za taj period života?

U to vreme nisam nešto mnogo znao, samo sam želio da budem aktivan na tom polju, volio sam da smišljam stihove, da ih upisujem djevojkama u spomenare, da ponekad iznenadim nekog profesora u školi ili na nekoj priredbi da pročitam nešto svoje. Sjećam se da moji pisani radovi nisu bili dobri za školske zadaće, bilo je u njima otpora, pomalo sarkazma i zbog toga nisam baš svagdje bio dobro primljen. Obično u mladim ljudima raste avangarda, volio sam prkositi sistemu, ali nisam imao moći i dovoljno znanja da bilo šta pokrenem ili promjenim. Pisanje je bilo dobar zaklon, da se sklonim u svoj mir i pišem ono što mi leži na srcu i u duši. Sjećam se bile su goine stabilizacije, par nepar i mnoge druge restriktivne mjere u društvu, mnogo se govorilo o promašenim investicijama i sve su to bile zanimljive teme za misaone mlade ljude željne prilke da se njihov glas negdje čuje ili pročita. Umro je i Broz tih godina i teme su se uvećavale, osjećalo se da dopire neka drugačija sloboda i niko od nas nije vjerovao da može doći do građanskih ratova, a da smo težili promjenama, jesmo. Zamišljali smo ih sasvim drugačije. Moram priznati da sam bio neznal, a činimi se da bih u tim godinama i danas griješio na isti način.

Takođe i Vaša putovanja vezana za književne susrete, datiraju iz tog perioda. Koliko Vam je to značilo kao mladom čoveku koji je tek zakoračio u taj svet?

Putovanja su me oslobađala, bili su to izazovi, putovati sa pjesničkom družinom po gradovima i nastupati na eminentnim manifestacijama širom bivše nam zemlje pa i šire po Evropi. Tu se sticalo i učilo ono što nisam znao, često i više od radoznalosti. Spoznao sam neke činjenice o kojima sam morao ćutati, nisam ih mogao podijeliti sa svakim. Slušao sam starije i to mi je pomoglo da sačuvam sebe, u protivnom bi me teška reč odvela na put bezizlaza.

Vaš talenat i nadahnutost u onom što pišete, primetili su i velikani naše književnosti, poput Desanke Maksimović, Vesne Parun i drugih. Koliko ste tada bili svesni podrške koju ste imali?  Interesantno bi bilo čuti šta se mladom čoveku budi, rađa i oslobađa u tim trenucima? Koliko je to na Vas i kako uticalo?

Zaita mnoge te susrete ne mogu zaboraviti, jer svaki slijedeći bio je sve prisniji, a poznanstva i prijateljstva su se šiirila. Vesna Parun me posebno gotivila, znali smo se nadgornjavati stihovima, pa bi se smijali i uvijek bi me vraćala da pjevam o ljubavi i da u tim stihovima mogu iskazati nezadovoljstvo i težnju promjenama. Sa teta Desankom sam bio u nekom drugom fazonu, ona mi je svagdje gdje bi se sreli tražila djevojku i htjela da me ženi, a kad bi nastupali negdje, onda bi mimo protokola programa dozvolila sebi da najavi moj nastup, kada sam je pitao zašto to radi, rekla mi je,, sad ja znam da si nastupio, jer mnogi pjesnici uzmu više vremena od predviđenog, a onda organizatori skrate program i izostave vas mlade da nastupite, a ja hoću vas da čujem a ne ove koji su postali dosadni kao i ja. Nije htijela da me drži ispod ruke kad bih je dočekao na aerodromu, rekla bi mi, beži od mene, da nas neko vidi pa da kaže vidi onu Desanku ne može više ni da hoda ako se ne drži za nekoga. Bila je surovo iskrena, posebno kad bi se vozili u kolima, u manjem društvu imala je mnogo veću slobodu izražavanja nego pred nekim auditorijem. Smetale su je stvari koje nije mogla promeniti i bila je veliki borac za pravdu.

Bila je tu i plejada mojih prijatelja pjesnika iz tog perioda Miroslav Nastasijević, Ranko Pavlović, Momir Lazić, Branko Živković, Idriz Saltagić, Đakomo Skoti, Tomisalv Rasinac, Pera Petrović, Relja Lukić, Josip Palada, Gane Todorovski, Mustafa Spahiju, Zdravko Đekić i mnogi drugi, a sretao sam se i sa Perom Zubcem, Duškom Trifunovićem, ostao mi je žal što nisam bio u prilici da se sretnem i lično upoznam sa Mikom Antićem, a obećavao mi je Nastasijević da će biti prilike, međutim smrt je bila brža, došla je i uzela ono što njoj pripada, a nama je ostavila nenadmašno Mikino dijelo!

Detinjstvo ste proveli na voljenom Kordunu, o kom uvek rado pričate gde god se pojavite i gde god nastupate. Naime, i književna radionica ponosno nosi ime još ponosnijeg Korduna. Kako pamtite svoje detinjstvo i odrastanje?

Šta imam da pamtim, sve je to ugravirano u koru mozga i sa mnom je u svakom trenutku. Nije to nostalgija ili neka prevelika zaljubljenost u zavičaj, to je naša sudbina, zaklanog i prognanog naroda. To uđe u krv, genetski se zakalemi. Mi se ne plašimo vuka, zmije ili orla, plašimo se nečovjeka, lažovčina i lopova. Da njih nije Kordun bi živio sa svojim porodom, radovao se i pamtio lijepe i ružne dođađaje. A mi sve nosimo sa sobom, jer nemamo gdje rasporediti i čuvati kao riznicu ili legat, već je sve u nama.

Vaš dečački i mladalački zanos i uzlet u književnosti, na jedno izvesno vreme, prekida zla kob Vas i srpskog naroda iz tih krajeva. Verujem da nema veće gorčine i težeg životnog iskustva od progona. Izuzimajući ono materijalno, Vi ste ponosno poneli sve u sebi ono što odlikuje ponositi kordunaški narod. Koliko tako korenite promene, kao što je nasilni odlazak sa ognjišta, utiču na čovekov život?

Nema uticaja, već ga u potpunosti preformira. Postaneš ništa i niko. Poslije toga sve počiva na tebi samom. Dok se poput Feniksa ne uzdigneš ponovo skoro nikom nisi zanimljiv niti interesantan. Bližnji se bori isto kao i ti, kao brodolomci koji plivaju prema obali, spašavaš sebe, nemaš načina da pomažeš drugom, a onaj koji se dokopa obale viče plivaj, plivaj, kad potoneš, kaže, e jebiga... Ali to je sve dobro, to daje neverovatnu snagu, volju i uvodite u borbu u kojoj se boriš kao lav, naravno, važne su godine i zdravlje, prije svega. Posle pobjede postajemo snažniji, bolji i pametnije. Nakon toga slijedi formula po kojoj učimo kako da stvorimo kapital. Ne nisam zaboravio vjeru, ona je sveprisutna, kao nada i ljubav. Ako je unesrećen čovjek naoružan sa svim što sam nabrojao, ja se za njega ne plašim. On sa lakoćom tad bude i umjetnik!

 

Додела оскара Србије 2023. Хотел Москва - Београд

Šta je ono po čemu najviše pamtite Vaš novi početak i Vašu adaptaciju na potpuno drugačiji način života, kulture i običaja?

Životni drug, saputnik, moja supruga. Ona je obiljžila taj drugi dio mog života i da nije bilo nje ne vjerujem da bih danas bio ovako cjelovit i pouzdano siguran na životnom putu, punom izazova koje nije ni malo jednostavno riješiti i prebroditi. A mi smo prošli zajedno posljednju najcrnju godinu rata, golgotu i našli se u bespuću goli i bosi. Čitavo vrijeme sam osjećao da nismo napušteni, da nije bilo nje ne znam da li bih imao taj osjećaj. Ona kad bi znala zaplakati, ja bih ćutao, nisam htio da je tješim, znao sam da je to čini jačom, jer sam znao kad ja budem zaplakao da pored mene mora biti neko hrabriji od mene. Dan danas smo potpuna podrčka i razumjevanje jedno za drugo i ta je snaga ne salomiva. Jedino se molimo za zdravlje, sve ostalo ostvarujemo sami, a vidimo da je i za zdravlje najveća odgovornost na nama samima.

Nastavljate predano pisati i raditi na polju književnosti. Nižu se knjige poezije ali i proze koje postaju veoma zapažene i kod čitalaca i kod književnih kritičara. Šta Vas više oslobađa kao čoveka, poezija ili proza?

Proza! To je priča kojoj nema kraja, to je jezik, pismo, narječje, zavičaj, ljudi, znanje, istorija. Ne umanjujem poeziju, ali kod nje je stepen tolerancije mnogo viši, možemo da odlutamo i maštamo o romantizmu i modernizmu, okačimo riječ na vrh vjetra i da bojimo oblake sa njom i spustimo se u košnicu života i sve je tako lijepo, tako fino ...  to jeste oslobađanje, ali ume da bude i iluzija, i onda te neko potapše po ramenu i kaže, pred nama je još jedno more koje moramo preplivati!

Da ne bi plivali, najbezbedniji brod kojim ćemo ga preploviti je proza. Tu je sve od sidra do jarbola! Kapetan si broda i sve ti je pod kontrolom, svaki lik i svaki događaj, sve ti je na uvid i o svemu samo ti odlučuješ. Budući da ja imam strogog urednika, on umije da mi dolije dozu samopouzdanja.

Trilogijom „Midar“, otvaraju se sva vrata, kako u Matici tako i van nje. Midar na jedinstven način spaja prošlost, sadašnjost i budućnost, ozbiljno igrajući se kroz beskonačnost srca i uma. Koje dve knjige prate Midara?

Preteča romanu Midar je meditativna proza Bulevar svjetlosti, a nakon romana iznjedrila se knjiga kratkih eseja, filozofskih promisli Bijeg iz vječnosti, koja se usko nadovezuje na dve prve knjige i zajedno čine trilogiju kojom krčim put u našoj savremenoj književnosti.

Višestruko ste nagrađivani za Vaše stvaralaštvo i veoma ste cenjeni među svojim kolegama. I kao umetnik i kao čovek. Poznajući Vas, verujem i znam da Vam je iznad svega najvažnije da ostavite dobar utisak i ostanete dobar čovek, pobeđujući sva iskušenja i prepreke na koje nailazite, a kojih je zaista mnogo. Živimo u svetu laskavih, lako prilagodljivih, površnih i materijalnih. Možemo li i kako , sačuvati našu iskonsku dobrotu kojom nas je dragi Bog jednako obogatio?

Nisam višestruko nagrađivan, jer ne konkurišem skoro nigdje za nagrade, jedino ako me neko nominuje, zahvalan sam već zbog toga jer i to je nagrada kada neko u vama i vašem radu vidi vrednost za nagradu. Meni je veće od svake nagrade ovo drugo što ste rekli da sam cenjen među kolegama kao umjetnik i kao čovjek. Dobrotu možemo sačuvati ako umijemo njegovati unutrašnji mir, to je okosnica svega!

U dalekom svetu, gde je naš čovek samo vredni mrav, najmanje ljudsko biće, Vi uspevate oformiti Književnu radionicu Kordun koja je već prerasla u ogromnu radionicu spajajući sve ljubitelje pisane reči na svim meridijanima sveta. Koliko je bilo teško krenuti tim putem u vremenu u kom ste zakoračili na njega?

Nije bilo teško, bilo je zadovoljstvo. Pod mentorstvom  starijeg kolege i vrlog prijatelja Danila Marića osjetio sam da mogu stati iza jedne takve asocijacije, zato smo je i nazvali radionica, naša mala radionica iz koje će izlaziti velika dijela naših autora rasutih po čitavom svijetu. Mi se nismo plašili sporog napretka, veći strah nas je bio da ne tapkamo u mijestu. Iz godine u godinu nizali su se projekti, širio krug autora i udruženja sa kojima smo otvarali saradnju. Danas je to kolonija koja okuplja više od 500 autora iz čitavog svijeta i bavi se prezentacijom njihovih imena i stvaralaštva.

Književna radionica Kordun bavi se i izdavaštvom i to veoma uspešno. Šta nam se novo sprema iz Vaše „radionice“ koja radi danonoćno?

Pored Književne radionice Kordun koja se izdavaštvom bavila samo kao suidavač, oformili smo još jedan književni brend a to je Književni ESNAF koji se isključivo bavi izdavaštvom. Imali smo sjajan početak i ostvarili nekoliko zaista zanmljivih projekata u prozi, poeziji i stvaralaštvu za decu. Ova godina nije nam bila tako uspješna, ali sada smo već uradili izdavački plan za slijedeću 2024. godinu i aktivno radimo na njemu. Važno je neodustati, ne želim da ističem naslove koji su u pripremi, kad se pojave biće predstavljeni široj javnosti, a 67. sajam knjiga u Beogradu biće pozornica gdje ćemo se predstaviti u najlijepšem svijetlu.

Želim ovom prilikom da se izvinem svim autorima i prijateljima pisane riječi koji su nas očekivali na ovogodišnjem 66. sajmu knjiga u Beogradu. Iz opravdanih razloga nismo uspijeli da se organizujemo, ali zato slijedeće godine računajte nas!

Nedavno ste boravili u Matici i tom prilikom primili ste značajnu nagradu, jednu od mnogobrojnih. Takođe ste ostvarili i nekoliko novih saradnji, učvrstili stare. Možemo li očekivati neke nove projekte, obzirom da svaki Vaš dolazak u ove krajeve otvori nova vrata?

Shvatio sam da su ideje beznačajne ako iza njih ne stoje sponzori, odnosno pripremljena finansijska konstrukcija kao najvažnija sporedna stvar, koja može da ih realizuje. Entuzijazam nije dovoljan, to se u praksi potvrdilo do sada mnogo puta. Imamo sjajnih ideja o razvoju kulture pisanja i izdavaštva, predstavljanja i okupljanja umjetnika, zatim širem doprinosu zajednici na kulturno obrazovnom, umjetničkom i zabavnom planu, ali sve te ideje je potrebno najprije podijeliti sa društvenim institucijama, udruželjima i odgovornim pojedincima da bi se postigli dogovori, a zatim  i realizovali svi planirani projekti.

Vezano za Vaše književno stvaralaštvo, šta je novo što nas očekuje u narednom periodu? Kakvi su Vam planovi u nekoj skorijoj budućnosti?

Od mene možete očekivati izabranu poeziju u sledećoj godini i još jedan roman sa kojim još ozbiljnije imam namjeru da razbijem formu klasičnog romana i obradujem sve čitaoce koji podržavaju takav  pristup u književnosti.

PODELITE OVAJ TEKST NA: