detalj slike: KRK Art dizajn

SRBIJO VJEČNA

Sa svih strana, vjetrovi te biju,

najrađe bi da te oduvaju,

da ti neko drugo ime daju.

Izdaju te – od svog roda kriju.

A ja te volim – uzdam se u te,

Srbijo majko, ljubim ti skute!

Sinove ti mudro razdvojili

i zauvjek posvađati htjeli,

da ih Drina ne spaja, već dijeli

postavili granice na Drini.

Preci nas kunu, u bolu hrope,

Srbijo majko, ljubim ti stope!

Uzaman im granice na Drini

kad u duši nikad neće biti.

Ne mogu se braća razdvojiti.

Izdajniče za kaznu ne brini!

Smišljaju laži, spremaju muke!

Srbijo majko, ljubim ti ruke!

Svetinje ruše – kradu ti zlato

Kosovo hoće – srce iz grudi.

Ne poklekni Majko - ponosna budi,

vaskrsni opet – svikla si na to!

Jer ti si vječna - nebeska Carice.

Srbijo majko, ljubim ti lice!

Ljubim ti lice i skute bijele,

najljepša zemljo, Srbijo moja,

uvijek si bila pobjednik boja,

ne daj da djecu s ognjišta sele!

Majčinski vrisni u sitne sate,

Srbijo majko, molim se za te!!!

STAZA PREDAKA

Ti ne ideš više stazom utabanom

o, moj mili rode, o,stado rasuto,

što stvoriše preci Svetim Vidovdanom 

čije pute slediš, kuda si zalut´o?

Ne bole ih rane Pavla Orlovića

ne brine ih više ni Grobnica Plava,

niti Ćele Kula zidana od glava,

ni viteštvo sjajno hrabrih Jugovića.

Stranputicom krećeš - rode zavedeni.

Probudi se jednom, rastjeraj košmare

čuješ l´ lelek majki što prerano stare,

ne prepusti pretke samo uspomeni.

Uzdignutog čela – Svetosavskom stazom

koji su se kleli Vidovdanom, Vidom

što nikad nisu živjeli sa stidom

naši mudri preci išli istim gazom.

Sa sve četiri strane kreni, stado krasno

nek barjak slobode u nebo se vine.

Najteže su suze, suze Otadžbine

provalija vreba, sutra biće kasno.

Patrijarh vas zakle da budete ljudi.

Ja zaklinjem Bogom i majčinim mlijekom

da ne date prijesto izdajniku nekom,

niti tuđoj čizmi da na pragu sudi.

Uklonite sramne granice na Drini.

Nahranite gladne, napojite žedne

nek vam djeca znaju da su krvi jedne,

najveći su grijesi činiti Otadžbini.

Skupi mi se sada, o, rasuto stado

da krvava zora više nam ne rudi,

i ne dajte nikom srce nam iz grudi

to Kosovo Sveto – gdje Lazar strad´o!

NOĆAS SAM TE JA SANjALA KNEŽE

Noćas sam te ja sanjala, Kneže,

na Kosovu zamišljen si stao,

a gorčina u grlu te steže

iz sveg glasa gorko si plakao.

Ka nebu si ruke podigao,

potok suza teče ti niz lice.

„O, Gospode šta sam dočekao,

zašto ćute zvona Gračanice?

Šta je ovo – jecaj ti iz grudi

brišeš čelo oznojene bore,

nigdje mojih, svuda tuđi ljudi

samo čujem tuđe razgovore.

O, moj rode kukala ti majka

što si svetu zemlju napustio,

moj pastiru gdje ti je svirajka

zašto nisi stado okupio?

„Ko je smio izdati Kosovo“?

pitaš Božur iskrčen što cvili.

„Ko to krčmi carstvo Dušanovo

gdje su crkve, gdje su manastiri“?

Na ustanak odluči se čvrsto

da protjeraš sa zemlje pogani.

Kosovo je uvijek bilo srpsko

i ono se samo srcem brani.

Ustaj vojsko! Grmiš iz sveg glasa

silazite sa neba junaci!

Kosovo je sveta zemlja naša

od Gospoda pristižu mi znaci.

Hrabra vojska poče pristizati

u nedogled kolona doseže,

a tuđini počeše bježati

al´ to bješe samo u snu, Kneže...

PODELITE OVAJ TEKST NA: