detalj slike: KRK Art dizajn

Desetu glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

Moja braća David i Golijat - Glava 11.

Po odlasku Ovid-Edoma dugo sam razmišljao o onome o čemu smo pričali. Neki čudan nemir uselio se u mene, iako mi je tih dana duh već prilično bio rastrojen. To da se Solomon okrenuo više ženama nego carstvu Božijem na zemlji, to nije nova i svježa vijest, to se vidi i sa oblaka. No, nemir koji mi je donio Ovid-Edom otvorio je jednu staru ranu za koju sam bio ubijeđen da sam je potisnuo iz sebe.

Prije mnogo godina, pred sam početak gradnje Hrama, primjetio sam da između Solomona i Hirama kruži intenzivna prepiska o kojoj Solomon nije želio da razgovara ni sa kim, a – činilo mi se – najmanje sa mnom. Znao sam da se priprema za nešto što mu ne služi na čast, a kako se uvijek trudio da se preda mnom pokaže kao častan, to nešto je svim silama krio od mene. Vidio sam to po njemu, ali sam tih dana bio zauzet planovima i pripremama za gradnju Hrama, pa i nisam mnogo obraćao pažnju na tu prepisku. Ipak, priznajem da je ta tajnovitost zagolicala moju znatiželju.

Jedan sasvim slučajan susret, okupio je sve razbacane detalje u smislenu cjelinu. Provjerava-jući konvoj sa materijalima pristiglim iz Tira, primjetih veliku grupu vojnika koji su se vraćali iz jordanske pustinje. Vojnci su bili prašnjavi i djelovali su veoma iscrpljeno. Bilo mi je čudno da se vojska tako ozbiljno priprema i tako naporno izvodi vježbe u tim nepristupačnim i užasnim uslovima, a znam da se nikakav rat već dugo ne pominje. Zaustavio sam Jonatana, sina Davidovog brata, i upitao ga o čemu se radi. On mi je povjerio da je zadužen da uvježbava vojsku i otkrio tajnu da se spremaju na put u Kuš[i], gdje će izvesti vojni pohod.

Nije mi bilo teško da povežem nekoliko činjenica koje su mi bile veoma dobro poznate o Hiramovim osvajačkim težnjama i Solomonovoj želji da se domogne što većeg bogatstva. Istog trenutka otrčao sam do Solomona i prekinuo ga u diktiranju nekog pisma (vjerovatno za Hirama). Otpustio je pisara i upitao: „Šta je tako hitno?“

„Care, jesi li ti još uvijek onaj isti Solomon koji `ne želi da osvaja mačem` i `pokorava krvlju`?“ – upitao sam ozbiljnim glasom.

Gledao me je zbunjeno nekoliko trenutaka, a zatim reče: „Sjedi... od tebe svakako ne mogu ništa da sakrijem.“ Otkrio mi je tajnu koju je dugo skrivao od mene i plan koji je već skovan u detalje.

Hiram, „staro njuškalo“, ali veliki trgovac i moreplovac, otkrio je neku zemlju zvanu Oref[ii], koja se nalazi negdje južno od Kuša. „Namirisao“ je da tamo ima zlata toliko da „može da se pozlati sav svijet“[iii]. Koliko god tu tajnu čuvao i potajno kovao plan kako da se domogne tog silnog zlata, vijest je ipak procurila i o tom Orefu se počinju stvarati priče i legende. Boraveći poslednji put u Tiru, čuo sam te priče. Čak me je jedan stari poznanik pitao da li je tačno da će Solomon i Hiram zajedno krenuti u osvajački pohod na tu zemlju. Naravno, odgovorio sam da je to glupost!

Sada sam shvatio da te priče nisu obična glu-post. Hiramov plan bio je da on obezbijedi mornaricu i prevoz, Solomon dobro uvježbanu vojsku, a Egipat svu drugu podršku, kao i odstu-pnicu, ukoliko se ko pokuša umiješati u ovaj pohod. Takođe, Hiram i Solomon će crpiti zlato iz Orefa dvije godine, a onda će Egipat sebi pripojiti osvojenu zemlju. Na moju opasku da mi žrtvujemo najviše – svoju krv, Solomon je odgovorio da je za to pripremio posebnu vojsku sastavljenu od plaćenika iz okolnih i stranih naroda, posebno obučenih od strane egipatskih vojnih stratega i opremljenih egipatskim borbenim kolima. Prvi pohod se očekuje u nerednih nekoliko mjeseci, obzirom da je „probni“ pohod donio odlične rezultate i da je doneseno nekoliko talanata[iv] najčistijeg zlata.

Oštro sam se pobunio protiv ove ideje. Smatrao sam da smisao postojanja Saveza nije u osvajanju malih naroda i njihovih kraljevina, već upravo u vodećoj ulozi i davanju primjera tim malima kako da prevaziđu probleme i prihvate taj „novi svijet“ kojeg stvara Savez. Koliko znam, ta mala zemlja nema ništa osim zlata i oteti im ga, značilo bi uništiti svaku mogućnost da opstane i da se prehrani. A hranom bogati Egipat namjerava da im baci u lice nešto žita i time se pokaže kao njihov najveći prijatelj i zaštitnik. O kakvo licemjerje - veliki i bogati otimaju od malog sve što ima, zatim ga porobljavaju, a onda ga ubijeđuju da je to za njegovo dobro, da će time postati dijelom „velike sile“ i živjeti srećno i zadovoljno. Da ironija bude još veća, već su pripremljeni i novi kralj i nove velmože koji već ubjeđuju narod da je to najbolje za njih!

Pripremajući se za gradnju Hrama, sve više sam se udubljivao u molitvu, pa sam posmatrao ovaj problem iz perspektive duboke vjere u Svudap-risutnog. Za mene je osnovni smisao našeg truda i rada bio – uspostavljanje Carstva Božijeg. Zato sam se, s pravom, pitao: kako da postignemo cilj privođenja svih ljudi Bogu, kako da im ukažemo na istinitog Boga i pravu vjeru, ako ih uništavamo i time pokazujemo da nama samima nije stalo do Boga i Njegovog Zakona?! Kako da bilo ko prihvati srcem tog Boga, ako je on strašni osvajač koji uništava sve ljude, a izabira samo jedan narod – narod krvav i pohlepan? Postavljao sam sva ta pitanja, duboko razočaran u taj „novi svijet“ za čije sam stvaranje žrtvovao sav svoj život. A Solomon je ćutao i slijegao ramenima, pokazujući time da je njegov jedini odgovor – „Pa šta, oni ionako nisu nešto bitno.“

„Ali, to je svijet u kojem živimo, na kraju reče Solomon – velike ribe jedu male, brži prestižu sporije... Car je od Boga i gdje je riječ careva, ondje je i vlast. Naša vlast se širi i carstvo Božije na zemlji raste, a time raste i broj ljudi koje mi privodimo Bogu!“

„Ne mogu da vjerujem da si toliko slijep... Zar ti zaista vjeruješ u to što si upravo rekao?! Zar ti stvarno misliš da ti pokoreni ljudi gledaju u tebe kao nekog `ko ide u ime Gospodnje` ili u tebe kao tiranina, osvajača i ugnjetača. Ako ti tako misliš, onda si, sine moj, u velikoj zabludi i moraš hitno da otvoriš oči!“

„Oče, ti govoriš kao da si sa nekog drugog svijeta... Pa šta ako i gledaju tako kako ti kažeš. Mač će ih držati u miru sve dok ne povjeruju u ono u šta ja želim da vjeruju. Ti me znaš – da ja nisam oduševljen tim metodama i mač nije nešto čime ja rješavam stvari, ali drugog načina, bar za sada, nema.“

„Oko jednog se možemo složiti – drugog izlaza nema. Ali nema ga zato što si sve činio naopako i sada zaista `drugog izlaza nema`. Stoput sam ti rekao da će iz tog tvog drugovanja sa Hiramom nešto krenuti naopako, kad-tad.“

„Ovo je za dobro i našeg i njegovog carstva... Uostalom, mi smo u Savezu. I Egipat dobija svoj dio!“

„Čini mi se da trošim i svoje i tvoje vrijeme na ovu raspravu... Ti si sebe već ubijedio da činiš pravu stvar. Mada, znam tvoje srce i znam da još uvijek ima nade da okreneš svoje misli. Ti misliš da su tvoji putevi čisti, ali Gospod je Koji ispituje duhove. Ostavi Njemu da vodi djela tvoja i biće tvrde namjere tvoje.“

Solomon se nasmija: „... ti znaš moje srce?“

„Da, znam ga! Ono je još uvijek čisto... A Gospod ne voli gordo srce. Takvi neće ostati bez kazne, pa makar i mnoge `silne` zvali u pomoć. Da si otpočetka ušao u ovo sa vjerom i povjerenjem u Svudaprisutnog, tvoji bi putevi bili mili Bogu i On bi s tobom izmirio sve neprijatelje tvoje. Ovo nije tvoj put i nije tvoja zamisao. Ova zamisao izlazi iz srca koje ne poznaje Boga. Čovjek sebi zamišlja put, ali je Gospod taj koji upravlja korake njegove! Bolje je malo steći na putu pravde, nego veliko bogatstvo u nepravdi. A krv onih koji će stati pred tebe vikaće za tebe sa zemlje na nebo...“

Naravno, nije me poslušao, jer je sve već bilo spremno i njemu nije bilo do povlačenja iz ovog plana samo zato što se jedan čovjek ne slaže s tim. Vidio sam svojim očima silno zlato koje je stizalo iz tog dalekog Orefa, ali i mnoge majke koje su oplakivale svoje sinove kojima se ni grob ne zna, čije su kosti ostale negdje u vrelom afričkom pjesku. One su dale sve što su imale za to zlato koje se njih nije ticalo ni najmanje. Solomon se pravdao kako je to zlato prikupio za uređenje Hrama i dvora, kako to nije za njega, nego za carstvo i kako on to neće sa sobom nositi u grob.

Ne znam... nisam siguran da Bog želi Hram po svaku cijenu. Još manje mislim da želi smrti čovjeka, kao žrtvu na svom žrtveniku. Ponajmanje mislim da je Bogu mila žrtva od otetoga. Graditi Hram na bilo čijoj nesreći, ugrađivati u njegove zidove zlo i patnju i ukrasiti ga suzama majki i djece koje ostaju bez svojih najmilijih je isto što i graditi ga od pijeska morskoga. Jer onaj ko otima od siromaha i nevoljnoga prepire se sa Gospodom Koji može uzeti dušu od njega. Slaganje bogatstva na nesreći drugoga je slaganje sebi nesreće za uvijek. Ako i jedno dijete bude zaplakalo zbog gradnje Hrama Božijeg, onda taj Hram neće služiti Gospo-du, već onome ko ga gradi za svoju slavu...

Ali, ko zna, možda su moje procjene bile preoštre!? Oref je pripojen Egiptu i silno zlato je donijeto i sva akcija završena u veoma kratkom vremenskom periodu, bez mnogo žrtava. Naravno, to ne opravdava niti umanjuje smrt i jednog čovjeka koji je dao život za to zlato. Ipak, o svemu ovome se tako malo govorilo i sve je prošlo nekako „nečujno“. Hiram i Solomon podjelili su ogromnu količinu zlata, a to je samo dio onoga što je ostalo u Orefu koji se sada dio Egipta. Koliko je toga bilo, dovoljno je pogledati Hram i dvor i vidjeti kolika količina zlata je pretopljena za sve što se tamo nalazi.

Ja sam se svim svojim silama bacio na gradnju Hrama i sve brzo zaboravio. Ipak, jedan događaj me je vratio na ovu priču. Smatrao sam tada da je Solomon od Gospoda dobio priliku da koliko-toliko popravi situaciju sa Orefom. To sam mu i savjetovao, ali opet me nije poslušao i bojim se da je druga greška veća od prve. Sada mi se taj događaj opet javlja i kopka me, a Ovid-Edom me je svojim zapažanjima podsjetio na ovaj problem.

Veliki i brz uspon našeg carstva, a naročito slava Jerusalima, pročuli su se po svemu svijetu. O Solomonovom bogatstvu ispredale su se priče i neke od njih stigle su, preko Oerfa, još južnije – do neke daleke zemlje kojom je vladala mlada carica po imenu Makeda[v]. Iskustvo iz Orefa nagnalo je ovu mudru ženu da pokuša da ostvari kontakt sa Solomonom i predupredi sličan ishod sa njenim kraljevstvom. Ako je došla s tim ciljem, a vjerujem da jeste, onda je cilj ispunila i više nego što je očekivala. Došavši u Jerusalim, ostavila je takav utisak, da je sav grad ustao na noge da vidi ovu hrabru ženu. Svako je želio da se lično uvjeri u priče koje su se munjevito širile gradom. Ne bi me iznenadilo da je ona poslala ljude koji su te priče ispredali po gradskim trgovima, kako bi pripre-mila teren i osigurala svoju misiju.

A pričalo se da je ona vladar nekog kraljevstva s kraja svijeta, da je to najbogatija kraljevina na svijetu i da je poželjela da upozna nekoga ravnog sebi. Na taj način, neko je veoma mudro pripremao njen dolazak, a Solomon je, koliko sam imao priliku da vidim, povjerovao u te priče ili su ga bar prilično zainteresovale. U svakom slučaju, on se danima pripremao za ovaj susret.

Na dan njenog dolaska, svečana sala carskog dvora bila je ispunjena do poslednjeg mjesta. Svi su došli da vide kraljicu o kojoj se toliko pričalo. Bilo je bučno i veselo, ali kada je ušla, svi su zaustavili dah. Njena ljepota stavila je bogatstvo i svaku tajnovitost u drugi plan. Takvu ljepotu i gracioznost još nisam vidio, niti je u carske odaje do sada stupila takva ljepotica (a kroz ovu dvoranu je prošlo hiljade i hiljade gostiju). Ja se zaista ne razumijem u načine i materijale kojima žene ukrašavaju svoje lice, ali ovo kako je ona izgledala bilo je iznad svega što sam viđao do sada. Njene usne su prosto sijale na suncu, a sunčevi zraci presijavali su se u njenim očima. Tamnoputo lice je svo sijalo nekim čudnim sjajem, kao da je od zlata. Dugački i tanki prsti bili su ukrašeni dijama-ntima i dragim kamenjem, na rukama do laktova stotine tankih zlatnih narukvica koje su zveckale svaki put kada bi pomjerila ruke, a oko vrata raskošna ogrlica od crvenih rubina, filigranski protkanim tankim koralima. Njena raskošna haljina od bijele svile, šivena zlatnim nitima, više je naglašavala nego što je skrivala. Svaki njen pokret ocrtavao je čvrsto tijelo ove mlade lavice.

Zato, nije čudno što je Solomon ostao omađi-jan ovom ljepotom. Jeste da voli žene, jeste da je već nastao ozbiljan problem za carstvo što više provodi vremena sa ženama, nego u planiranju i vođenju carstva, ali ljepota ove žene je nešto zaista posebno. I ne samo ljepota... Ona je zaista djelovala kao neko ko apsolutno zna šta želi i zna kako da do toga dođe. Sigurnost je zračila iz njenih očiju... Ja mu ne zamjerim na tome.

Međutim, nakon nekoliko dana njenog boravka u Jerusalimu, primjetio sam da između njih dvoje postoji obostrana naklonost. Solomon odavno nije bio ovako srećan. Danima nije skidao osmjeh sa lica, mada je svim silama nastojao da ovu ljepoticu zasjeni svojim umom više nego bogatstvom. Postalo je jasno kuda ovo vodi... Zato sam pokušao da ulovim trenutak kada nije sa njom i da mu se približim, ne bih li mu skrenuo pažnju na ono što bi mogla biti posljedica tog zanosa.

„Care... ova žena je zaista prava ljepotica!“

„Oh, da! Ima nešto u njoj, ima...“ – zamišljeno reče Solomon i dalje ne skidajući onaj osmjeh s lica.

Nasmijah se ovom čudnom poređenju sa onim o čemu sam želio da govorim s njim. Zato nastavih u šaljivom tonu: „Pa ja sam se nadao da u njojnema ništa, jer ako ima nešto u njoj, onda smo u velikom problemu!“

„Ha, ha, ha... – Solomon prsnu u smijeh do suza – o, ti stari neženjo, ha, ha, i tebi je napokon do toga, ha, ha, ha...“

„Ne, ne, nije meni do toga, nego je tebi svo vrijeme samo do toga. Hajde, razumijem da te je njena ljepota omađijala, ali te molim da budeš na oprezu, jer ljepota je najubojitije oružje!“

„Ha, ha... ne brini se ti, neću je ovdje zadržati niti ću joj oteti kraljevstvo... Oh, odavno se ovako nisam nasmijao... Uh... hajde, reci šta te muči!“

„Ne muči mene da ćeš joj ti oteti kraljevstvo, još manje da će ona ostati ovdje. Mene muči da ona nešto odavde ne ponese sa sobom...“

Solomon se uozbilji: „Na šta ciljaš?“

„Vidim po tebi da si već osjetio njene čari u postelji. To nije dobro... Njen dolazak bi trebao iskoristiti da popraviš sliku koju si stvorio upadom u onu južnu zemlju i otimanjem njihovog zlata. Gledaj da sebi stvaraš više prijatelja i saveznika, a manje neprijatelja... Razvijaj trgovinu, stvaraj veze kojima možeš učiniti nešto za carstvo Božije i Njegov narod!“

On me prekinu: “Pa postelja stvara najčvršće prijateljstvo, zar ne!? Dobro, tvoje iskustvo je malo drugačije, ali mogu ti priznati da je bila...“

„Ne zanima me kakva je bila, već šta može da se desi ako se ona vrati sa tvojim sinom u utrobi!“

„Dobro, izvini. Šta je u tome tako strašno?“

„Strašno je što Jevreji, kao i drugi slični narodi, veoma cijene krvnu vezu. Eto, sjeti se kako si ti došao na presto. Nije li tvoj brat Adonija[vi], uz pomoć Joavovu, sebi uzeo za pravo da bude car!? Nije li ga krv na to podsticala? Nije li on, po krvi, imao prednost nad tobom? Jeste da je David tebe odredio za cara, ali krvno nasljedstvo je njega vodilo u onaj nepromišljn čin!“

Slomon je ćutao, pa sam nastavio: „Ne misliš li da bi, jednog dana, neki mlad kralj, čijim venama teče tvoja krv, doveo vojsku odnekud sa juga i tražio da sjedne na tvoj presto, bez obzira kome ga ti namijenio? Možeš reći da izmišljam ili preterujem, ali moj zadatak je upravo to – da predvidim šta bi moglo da se desi i da reagujem na vrijeme, prije nego se to desi ili bar prije nego bude kasno! Molim te da razmisliš o ovome, prije nego večeras legneš s njom u postelju. Ti si car i tvoja djela se tiču čitavog carstva. Gledaj da zbog jedne noći samo tvog uživanja ne plaća cijenu čitav jedan narod i čitavo jedno carstvo! A možda i više carstava...“

---

[i]Kuš je stari egipatski naziv za Gornju Nubiju- regiju koju čini južni Egipat duž rijeke Nil i sjeverni Sudan. Većina današnje Nubije smještena je u Sudanu, a oko četvrtina teritorije u Egiptu. U drevna vremena bila je nezavisno carstvo.

 

[ii]U Bibliji se ova zemlja naziva „Ofir“. Vidi: 1. Car. 9,28 i 2. Dn. 8,18.

 

[iii]O ovoj temi su pisali mnogi istraživači, ali nikada nije potvrđeno stvarno postojanje Ofira. Ričard Henig objavljuje zbornik radova na ovu temu, pod naslovom: „Zagonetne zemlje“ („Von ratselbaften Landern“, Minhen 1925.) i smatra da se drevni Ofir nalazi u gradu Sofal, u portugalskoj Istočnoj Africi. On iznosi tezu koja je najbliža izveštaju iznesenom u ovoj knjizi.

 

[iv] Talant (talent) - mjera za težinu kod Jevreja. Ne postoji tačna definisanost težine talanta. Uobičajena mjera jednog“teškog“ jevrejskog talantaiznosi oko 60,600 kg, tj. 60 mina(1 mina = 1,010 kg). Postoji i „laki“ talant, čija vrijednost je upola manja od „teškog“.No, takođe postoji i mjera po kojoj jedan talant zlata iznosi oko 49,11 kg, ali se ova mjera više odnosi na nominalnu vrijednost robe izražene u zlatu. Ne zna se na koju težinu se pisac poziva u ovom dijelu teksta, ali je pretpostavka da misli na manju količinu čistog zlata, jer nije doneseno kao ratni plijen, već kao primjerak – najvjerovatnije dobijen trgovinom. Biblija pominje da je sa svakog od ovih pohoda doneseno oko 420-450 talanata zlata, što bi iznosilo oko 25-27 ili 20-22 tone (hiljade kilograma) zalata! Čak i mjereno „lakim“ talantom, ovaj podatak zvuči preterano.

 

[v]Biblija ne navodi ime ove čuvene „kraljice od Sabe“. O njoj govore Biblija, Kuran i etiopijska istorija, anjeno kraljevstvo - Sabusavremena arheologija smiješta u današnji Jemen. U različitim izvorimanjeno ime je Bilkis ili Makeda.Vladarska porodica Etiopije smatra da potiče direktno odKralja Solomona i Kraljice od Sabe, koja se u etiopijskim pričama zove Makeda. Kralj Solomon je, prema ovim pričama, zaveo Kraljicu i sa njom imao sina koji je kasnije postao Menelik I, prvi imperator Etiopije. Drevna kraljevinaEtiopije - Aksum, obuhvatala je veliki dio Južne Arabije, uključujući Jemen sve do dolaska islama, a Amharik i Tigraj jezici Etiopije su semitski jezici. Postoje mnogi dokazi o postojanju južnoarabijskih zajednica na tlu današnje Etiopije i Eritreje, uključujući artefakte i drevne zapise. Ništa specifično za Makedu do sada nije dokazano, mada veliki bazen u okolini Aksuma i ruševine drevne palate domaće stanovništvo često povezuje sa njom (iako se smatra da je palata iz mnogo kasnijeg perioda). Veoma moguće je da južnoarabijska i etiopijska verzija dolaze iz istogizvora.

 

[vi]Vidi: 1. Car, glava 1.

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na link ispod.

#slika6786#strana3202#

PODELITE OVAJ TEKST NA: