detalj slike: KRK Art dizajn

Trinaestu glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

Moja braća David i Golijat - Glava 14.

14.

Dugo sam razmišljao o tom svom osjećaju razočarenja u Solomona. Sada me veoma plaši ta ideja koju sam jedno vrijeme gajio u njedrima. Naime, i pored očigledne i surove realnosti da on nije ispunjenje očekivanja, moja čežnja za tim očekivanjima postala je jača od realnosti.

Neko vrijeme sam se zanosio mišlju da su Solomonovi poroci, u stvari, Božija volja da čini ta, za nas obične smrtnike, čudna djela, jer je obasjan Božanskom svjetlošću. Vjerovao sam da Bog želi da njegov Poslasnik siđe na dno, da se izbori sa svim i svačim i da se, tako „ojačan“, pokaže kao „poslednji pobjednik“. Opravdavao sam svaki njegov grijeh i očigledan nedostatak „taktičkim ustupa-njem“ ovog „ratnika svijetlosti“ pred zlom... I kada se poslednji dah realnog i suvislog razmišljanja približio svom izdisaju, oglasio se zov duše, kao upozorenje da sam na ivici ludila ili nastanka nekog novog, bolesnog religijskog kulta.

Ali, to se dešava... Ponekada nekoga ili nešto izaberemoza objekat u koji ubacujemo sve one misli i nerealne želje koje bismo željeli da se ostvare na naše dobro, a cijelom svijetu za inat. Valjda zbog tog inata ili prevelike želje da te ideje postanu stvarnost, najčešće taj objekat nema gotovo nikakve veze sa tim željama... A onda počnemo da izmišljamo opravdanja i razloge kojima ćemo te nedostatke pokriti.

Uostalom, Zakon je pun stvari koje se mogu uzeti i ovako i onako i u njemu uvijek možeš naći ponešto da se te rupe zakrpe. Evo, ja sam bio toliko zaslijepljen idejom njegovog savršenstva, da sam unaprijed odbijao svaku mogućnost da je on, u stvari, taj koji remeti onaj prirodni Božiji Zakon i najprirodniji odnos ovog naroda sa Bogom.

S druge strane, to je bio prvi znak moje sta-rosti, žal za samim sobom i činjenicom da u životu nisam ispunio sve što sam htio. U Solomonu sam vidio svoj produžetak, pa – pravdajući njega – pravdao sam sebe. Očekujući od njega, nadao sam se da će to biti urađeno za mene i u moje ime...

Ali, zašto bi sve na svijetu bilo onako kako ja hoću? U redu, on nije očekivani Izbavitelj, mada mu to ne daje za pravo da odstupa od puteva Gospodnjih. On nije toliko jak da ustraje u vjeri, ali je dovoljno sposoban da vodi ovo veliko i moćno carstvo. Ja nisam taj koji je podigao Sveca Izrailjevog, ali Gospod će ga podignuti u vrijeme koje On odredi. I sve je opet dobro i svijet ide dalje.

Da, on je dovoljno jak i sposoban da vodi ovo carstvo i čuva jedinstvo njegovo kao zjenicu oka. To sam ga od početka učio i to mu uvijek naglašavao. U Davidovo vrijeme to jedinstvo je stalno bilo potkopavano. Judeja i Izrailj, ujedinjeni u Davidu, iako jedan narod, jedno carstvo, oduvijek su bila dva svijeta različita. Ko zna od kada, valjda još od Mojsija, ta dva svijeta postoje svaki za sebe. Samo su silom ili iz obostranog interesa ujedinjeni i živjeli zajedno. Zajedno? Pa, više jedni pored drugih...

Česte bune i ustanci pokazivali su pravo lice ovoga carstva. David je kadkad bježao u oblake, vjerujući da ga svi vole, da je sve u najboljem redu. Avesalomova buna ga je na najružniji način probudila iz tog sna. Postajao je sve zatvoreniji i sve više je bježao u neki svoj svijet. Sve češće se zatvarao u svoje odaje i pjevao uz psaltir, kako bi odagnao crne misli. Ispjevao je mnogo pjesama i mnoge od njih sam zapisao, neke su zapisivali drugi, a počeo sam da ih proučavam kako bih bolje upoznao njegovo duševno stanje. Jeste, bio je okružen mnogim neprijateljima izvana i iznutra, nekim stvarnim i nekim manje bitnim, ali je neke od ozbiljnih problema znao savršeno da ignoriše. Avesaloma, na primjer.

Kao primjer onoga što naprijed rekoh za Izrailj i Judeju, navodim Sevinu bunu[i]. On bijaše Izrailjac, sin nekog Vihrija iz Venijaminovog plemena. Avesalomova buna se još nije ni završila, kada je ovaj zatrubio u rog i pozvao Izrailjce da ne prihvate povratak Davida na presto. Izrailjcima nije mnogo trebalo trubiti i dugo ih pozivati. Već nakon nekoliko dana osjetila se ta zategnutost u vazduhu i stigle su prve vijesti o udruživanjima zavjerenika i njihovoj spremnosti da uskoro krenu u otvoren sukob. David je taj sukob spriječio tako što je rehabilitovao Joava, kojeg je samo par dana ranije zamijenio Amasom, kao svojim novim vojskovođom[ii]. Poslati Joava, značilo je novu rijeku krvi. Ali, to je bio potez koji je osigurao miran kraj Davidove vladavine.

Rekoh, tada sam se više okrenuo samom Davidu, a manje carstvu. Ovom munjevitom akcijom osiguran je mir, mada pod strahom i terorom. Ali taj mir je potrajao do dana današnjeg... Znao sam da je Davidu već muka od ovog carstva i vladanja nad divljim plemenima, ali i da se on ne može promjeniti i započeti vladavinu na neki drugi način. Bar ne sada kada je na vlasti proveo već preko trideset godina i kada je zašao u svoje pozne godine. No, obzirom da je napokon došlo do dovoljno dugog mirnog perioda, započeo sam analizu svega što smo prošli od početka.

Sagledavajući stanje i situaciju, svatio sam da je došlo vrijeme za promjenu, promjenu svega iz samog temelja. Tu promjenu su očekivali svi, i Izrailjci i Judejci i okolni narodi. Ja najviše... Ali, to nikako ne znači da je David doveo do toga da je stanje loše ili da je trebao neke stvari učiniti drugačije. Naprotiv! Sve što je činio, činio je vođen rukom Božijom, ali moj zaključak je da je sve učinio da pripremi teren za nešto novo i drugačije.

To „novo i drugačije“ vidio sam u Solomonu. Neko bi rekao da pretjerujem, jer je Solomon bio još mali i igrao se u prašini, ali baš u tome sam vidio šansu: da počnemo ispočetka, čisto i nevino. Rijeke krvi prolivene za temelje ovog carstva nisu nešto čime bi ono moglo trajno da se osigura i postoji dugo i kvalitetno. Okolni  narodi već su se navikli na naše postojanje i  namjeru da tu ostanemo vječno.

Jedne večeri, David me je zamolio da ostanem duže s njim. Kada se svi raziđoše, upita me: „Šta misliš dokle će ove bune da nas nagrizaju i šta da uradim da ih trajno spriječim?“ Odgovorio sam mu da mislim da je sa Sevom stvar završena, ali da i dalje ostaje velika podjela između Judeje i Izrailja. Već dugo nema spoljnih neprijatelja koji  bi nas čvršće ujedinili, a udariti na Egipćane, Feničane ili Asirce, u ovom trenutku, bilo bi ravno samoubistvu. Takođe, smatram da moramo postati bogatiji da ojačamo, kako bismo smanjili nezadovoljstvo siromašnog i gladnog naroda. No, za to moramo stvoriti bolje uslove, jer trgovina mora biti nesmetana, osigurana i dobro povezana, ako hoćemo da nam donese bolje dane. Spoljni uslovi su povoljni, situacija u okolnim carstvima ide nam na ruku, pa mislim da bi to trebalo da bude naš prioritet u narednom periodu.

Taj dio o trgovini ga nije naročito zanimao. On je bio tipičan predstavnik ovog naroda: obdaren mnogim vrlinama, ali bez prave završnice, bez onog dijela kada te vrline, znanja i uspjehe treba naplatiti ili, bolje rečeno, primiti nagradu za to. Izrailjci, a naročito Judejci, imaju neki čudan ponos i riječ je najveća nagrada. Zlato i plemeniti metali za njih su predstavljali samo ukras, ali ne i vrijednost kojom bi bolje uredili svoj život. Riječ, zakletva i poštovanje predstavljaju vrhunac nagrade i teško im je objasniti da se ta nagrada ne može razmijeniti za neku opipljivu vrijednost. Ipak, jak osjećaj za zajednicu je oduvijek bio način da obezbijede to malo namirnica koje su im bile dovoljne za život. I oni su time „zadovoljni“. Ali s druge strane, nikako nisu mogli da svate da ono što njima predstavlja vrijednost, za druge ne znači mnogo. Njihova tradicionalna vezanost za stada ovaca i život uz njih, na način koji je davno prevaziđen, za druge narode predstavlja mnogo manju, do gotovo nikakvu vrijednost.

Ali neki unutrašnji nemir i nezadovoljstvo, uzrokovan nemaštinom i potrebom zajednice da gura nos u sve i svašta, ali i baš tim izbjegavanjem da se sa stvarnim problemom uhvate u koštac i bilo šta promjene, očitovali su se u kravavim obraču-nima i čestim ustancima. Nekada pomislim da jedva čekaju da se nešto desi da iskale sav taj svakod-nevno nakupljani bijes. Da je to nezadovoljstvo stvarni problem, shvatio sam posmatrajući ove ljude kako se dobro uklapaju u dobro organizovana društva. U Egiptu, Vavilonu ili Fenikiji bilo je mnogo Jevreja koji su živjeli veoma bogato i od-lično se snalazili u tom dobro uređenom sistemu. Filisteji, od kojih sam potekao, nikada nisu imali tu sposobnost da se prilagode uređenom sistemu, niti kao zajednica, još manje kao pojedinci. Njihovo „uređeno društvo“ bilo je samo trag nekih davnih vremena i predaka koji su, „tamo negdje“, znali i umjeli.

Kao prvu namisao da osigura mir, David odluči da se zaštiti od budućih pretendenata na presto iz roda Saulovog. Za tu priliku iskoristio je glad koja je nastupila kao posljedica višego-dišnje suše i trajala pune tri godine[iii]. Kako je vrijeme odmicalo, u narodu je raslo sve veće nezadovoljstvo. Čak i kupovina hrane od Egipćana više nije bila rješenje, jer je bivalo sve manje sredstava za kupovinu. Tada je neko od proroka (mislim Gad) iz zaborava izvukao stari Saulov grijeh, jer je pobio Gavaonjane[iv] i pored zakletve Gospodu, kao razlog zbog čega Gospod muči „narod ove zemlje“. David iskoristi ovu ideju da se obračuna sa svim nasljednicima Saulovim, osim sa Mefivostejem, sa čijim ocem Jonatanom je imao veoma blizak odnos i kome se zakleo da će štititi dom njegov. Tada im je predao sedam mladića, od kojih pet sinova svoje žene Mihale koje rodi sa Adripom, mužem kojeg joj odabra Saul otac njen. Tako se David riješi svih onih u koje je sumnjao da će ga izdati, ali i osveti onima koji su mu nekada davno nanijeli bol. Kasnije je organizovao veli-čanstvenu sahranu njihovih posmrtnih ostataka, zajedno sa Saulovim, Jonatanovim i drugih članova ove porodice, kako bi pokazao da on „poštuje“ ovaj dom i brine o njima. Eh,...

Nisam se slagao sa ovim i to sam mu rekao. No, on se naljuti, smatrajući to za moju drskost. Kako je nizao godine, David je postajao sve zatvoreniji, a u poslednje dane u svima i svemu vidio je zavjeru, prevaru, izdaju. Mislim da je i u mene sumnjao, a ovu primjedbu smatrao je nekim „tajnim znakom“ da eventualno šurujem sa nekim od tih mladića.  Iskreno, ni jednoga od njih nisam mogao da zamislim kao vladara i Davidovog nasljednika, pogotovo ne sposobnog da digne neki ustanak i dočepa se vlasti. Oni jedva da su bili kadri držati ovce na broju, ali Davidov strah je postajao sve veći. Od kako se „opekao“ sa Avesalomom, više nije vjerovao nikome. Sada je izgledao spokojno, ili se bar meni tako činilo...

Ali, jedan neprijatelj je i dalje tražio svoju šansu i nije se olako predavao - Filisteji. Iako potpuno razbijeni i jedva da su predstavljali sjenku od onih koji su bili strah i trepet za Saula, iako bez saveznika koji su činili njihov oslonac u prošlosti i bez ikakve prednosti nad nama, odlučili su se za poslednji pokušaj, na sve ili ništa. Vjerujući da je David već u zalasku snage i znajući za česte bune, ustanke i nezadovoljstvo u našem taboru, skupili su svu snagu i krenuli u rat. Međutim, toliko su bili slabi i razbijeni da se svega ovoga ne bih ni sjetio, da nisam opet bio lično uvučen u sve ovo.

Upravo na njih je David računao kao poten-cijalno rješenje svojih problema. Udariti na njih nije bio neki naročito težak zadatak, ali je bio potreban povod. Čak i kod njega se, vremenom, stvari mijenjaju i on je odustao od osvajačkih ratova. Zato je poželio da mene iskoristi kao povod za rat. To sam mu teško oprostio, mada se i na samrtnoj postelji zaklinjao da on nije to učinio! Tajnu mog porijekla čuvao sam od cijelog svijeta. Jedan od rijetkih koji je znao istinu bio je David. Zato i danas teško mogu da povjerujem da ovo nije iskoristio za svoje ciljeve.

Bilo je to ovako:

Pozvao me je i zamolio da odem među Filisteje i izvidim njihovo raspoloženje.  Nije mi bilo svejedno, ali odlučio sam da idem. Moja prva stanica bio je Gat. Međutim, čim sam stigao, nekoliko ljudi mi priđe s leđa i, svezavši mi ruke i noge, odvedoše me u neku vrstu tamnice. Tu sam proveo dan i noć, a izgledali su mi dugi kao godina. Moja prva pomisao bila je da je ovo neka zavjera ili namještena zamka. Naime, nekako prebrzo sam uhapšen, bez ikakvih čudnih znakova, sumnjičavih pogleda, praćenja... Gotovo da nisam ni stigao u grad, a već sam bio uhvaćen, kao da me je neko očekivao. Sutradan ujutro izveden sam pred kralja Gatskog i prvo što mi reče bilo je: „Očekivali smo te!“ Naravno, nisam dobio odgovor na pitanja kako i zašto.

Dugo i pažljivo postavljao mi je pitanja o Davidu, o Jerusalimu, o vojsci i ko zna čemu, kao da ja nisam došao da to isto ispitam kod njih. Gledao sam da ne dajem odgovore, a opet da sačuvam život. Većinom sam pokušavao da stvorim pogrešnu sliku, ali ni on nije bio naivan. Do njega je stajao neki čovjek koji me je pažljivo slušao i sumnjičavo vrtio glavom.

„Dobro – reče kralj, pošto nećeš da sara-đuješ, vidjećemo kakvu korist od tebe možemo da izvučemo. Vodite ga!“ I ponovo sam vraćen u tamnicu. Narednih dan i noć proveo sam u polumraku neke prostorije koja se nalazila pod zemljom, sa veoma malim prozorom, kroz koji sam s vremena na vrijeme mogao da vidim stopala prolaznika i čujem neke glasove. Jedan takav glas mi je privukao pažnju. Učinuo mi se poznatim, ali opet... Nakon nekoliko sati, u tamnicu je ušao ogroman čovjek, od koga sam sav pretrnuo. No, uskoro sam se sjetio ko bi to mogao biti. Gledao me je netremice, ne govoreći ništa, a zatim je sjeo do mene i zagledao se u moje lice. Primjetio sam njegove ruke i po šest prsta na svakoj šaki. Neki čudan osjećaj me je obuzeo. Gataj! Moj brat, Gataj... Ako treba da poginem, zašto to mora biti od ruke onoga čija krv teče mojim venama!?

Možda je ovo je prilika da mu kažem ko sam, da smo sinovi istog oca, da smo ista krv. Sada mogu slobodno otkriti svoju tajnu. Godine i decenije skrivanja, sada su završene. Moj životni krug se završava na svom početku. Vraćam se krvi od koje sam nastao, vraćam se u svoje prirodno okruženje...

Od te pomisli tek pretrnuh... Kakva krv, kakav početak? Prirodno okruženje!? Da, tamnica je jedino čime bih to okruženje najbolje opisao. Vraćanje na početak... Početak čega? Patnje, bola, straha? Ne, hvala! Sasvim sam ponosan na način na koji sam od svega toga pobjegao. Krajnje sam zadovoljan kako sam sve to potisnuo iz svog života i prevazišao taj bol. Zašto bih sada pljunuo na sav svoj život? Zato što pored mene sjedi neki div sa viškom prstiju? Zato što mi prijeti smrt? Ne, mislim da meni prijeti život, život sa ovima! Smrt je nagrada za one koji žive ovdje...

Naizad, div progovori: „Dakle, ti si taj koji savjetuje Davida? Ti si taj koji je bio Filistej, a postao Jevrej?“ Ćutao sam. On nastavi: „Koja muka mora čovjeka da natjera da se odrekne sebe i svega svoga i ode da služi neprijatelju? Mislim, šta to bude u glavi jednog čovjeka da se odluči na takav korak? Da služi čovjeku koji je ubio najvećeg sina našeg naroda, najvećeg junaka pod nebom? Odkuda to-lika mržnja prema svom narodu?!“ Hiljadu odgovora je ključalo u meni. Svaki od njih je vrištao iz mene, ali nisam dozvolio ovom gorostasu da me navede na razgovor. Ali, ćutati više nisam mogao.

„Ko je najveći sin Filisteja?“ – upitah, znajući odgovor, ali sam kupovao vrijeme.

On me pogleda zbunjeno, kao da je odgovor toliko jasan sam po sebi, da ga ne treba ni izgovarati glasno. Ipak reče: „Pa, Golijat... Znaš li ti uopšte koliko je taj čovjek bio važan za naš narod? Imaš li uopšte ideju koliko se sve promijenilo otkako je on ubijen?!“

„Ne.“ – rekoh iskreno, žudeći da saznam nešto više od onoga što sam znao o ovoj porodici.

„Golijat je svojom snagom i svojim ratničkim umijećem predstavljao stub ovog naroda. Dok je on bio na čelu naše vojske, niko nam nije smio izaći na megdan. On je značio sigurnost, on je bio zaštita svega našeg naroda. On je bio ograda oko našeg carstva. Najljepše pjesme pjevale su se o njemu. Cijelo carstvo slavilo je njegova junaštva. A onda, kao grom iz vedra neba, jedan golobradi dječak odnese njegovu glavu i sve se srušilo. Od tada ništa više nije isto.“

„Zašto nije?“ – bojažljivo sam upitao, želeći da saznam njegovu verziju priče, ali plašeći se da ne izazovem gnjev ovog ubice hladnog pogleda, koji je sada izigravao nevinašce. On polako ustade oslanjajući se dlanovima na koljena, pri čemu mi pogled ponovo pade na one duple palčeve.

„Pa... nije. Kad ti neko ubije brata, sav tvoj svijet prestane da postoji. Kada ti je brat neko kao Golijat, junak nad junacima, ko je i otac i majka i brat i bog, onda sve izgubi smisao... Hajde ustaj, nemamo vremena!“

„Gdje me vodite?“ – upitao sam, ali umjesto od-govora vrata se otvoriše i u sobu uđe nekoliko vojnika koji me povedoše. Na ulici je već bila pos-trojena vojska i očekivao se kralj, kako bi krenuli u bitku. U trenutku se sjetih svog djetinjstva i davnog straha od ovih istih vojnika, oca ubice, besmisla života i beznađa koje ovi sumorni ljudi siju oko sebe. Ne videći smisao svog zatočeništva i svoje uloge u ovoj koloni, razmišljao sam o mogućim planovima koje oni imaju sa mnom.

Prva mogućnost je da će me ubiti pred Davidovom vojskom, izazivajući ih tako na napad. Potpuna besmislica! Druga mogućnost je da će me razmijeniti za nekoga ili nešto, što nije bio običaj ovih divljaka. U to ne vjerujem. Treća je da će... oh, Bože, neće valjda... da me prikažu kao „povratnika“ u svoj tabor, kao izdajnika i špijuna koji se „pokajao“ i „vratio“ svojima. Time bi izazvali još veći gnjev Davida i Jevreja i usmjerili glavni udar tamo gdje sam ja. Tako sam razmišljo dok smo išli prema bojnom polju, a oko mene sva četvorica sinova Rafajevih. „Braća na okupu“ – pomislih, pa se od sve muke još i nasmijah sam sebi.

No, ništa se od svega toga ne desi. Bitka se pretvrila u pravi rat i danima smo ostali zarob-ljeni jedni od drugih. Sve ukupno, vojevalo se oko mjesec dana, a od toga su se vojske sukobile pet-šest puta. Posmatrajući „braću“ shvatio sam da je ovaj rat njihova osveta za Golijata. Na neki način, njih četvorca su prednjačili ispred sve vojske, ne samo svojom divovskom građom, već i mržnjom i željom da pobjede protivnika. Za svo to vrijeme ostao sam vezan u pozadini i samo jednom dnevno dobio bih nešto malo hrane i vode. Ali, valjda iz dosade, vojnici koji su me čuvali, pristali su na razgovor sa mnom. Tako sam saznao da se filistejski narod već gotovo pomirio s činjenicom da su Jevreji zauzeli njihovo mjesto, ali da su Rafajevi sinovi uzbunili sav narod da se dignu na rat i povrate dostojanstvo. Mjesecima su išli po filistejskim gradovima i dizali bunu, pozivali na rat, hrabrili ljude i ismijevali njihovu pomirenost sa stanjem u kojem su se našli. Njihova želja da osvete Golijata i da povrate nekadašnje filistejsko dostojanstvo, pokrenulo je čitav narod na odsudnu bitku. Njihova divovska građa ulivala je strahopoštovanje u svim filistejskim gradovima, pa što iz straha, što iz čitave te atmosfere, ljudi su se odazivali u rat.

U prvom naletu Filisteji su uspjeli da pro-biju liniju Jevreja, pa čak i da se približe Davidu. Jesvi je čak došao u priliku da ubije Davida, ali u poslednjem momentu neko od jevrejskih vojskovođa ga je smrtno ranio. Ipak, Filisteji su pomjerili liniju dublje prema Jerusalimu, a David više nije bio sa vojskom.

U sledećem naletu, Safaj, koji nije bio zdrav ni umno ni fizički, ali i najkrupniji od sve braće, poginuo je, a njegova smrt je pomela Filisteje i Jevreji su pomjerili liniju dublje prema Gatu.

Tada su Gataj i Lamaj poveli vojsku u novi protivudar i ponovo vratili Jevreje na ono isto mjesto prema Jerusalimu, u oblast oko Gova. No, Lamaj je tu poginuo i od braće ostao je samo Gataj. Jevreji, ohrabreni time što su ubili još jednog diva, a Filisteji preplašeni Lamajevom smrću, preniješe liniju gotovo da samog Gata. Nastade čitava pometnja u filistejskom taboru. Tada se sjetiše mene, vjerovatno kao poslednje mogućnosti. Eto, sada sam posramljen i tim činom da sam im predstavljao poslednje utočište. Gataj mi priđe, presječe jednim potezom mača konopce na mojim rukama i nogama i, zgrabivši me za mišicu, povede me, tačnije odvuče me na megdan između dvije vojske. Kada smo se našli na sredini, stegnuvši me toliko da mi je sva ruka pomodrila, viknu kao lav: „Davide, sine Judin, izađi i bori se!!! Evo, ako me pobjediš, vodi ovoga sa sobom, a ako te pobjedim ti ćeš biti moj sluga, a tvoj narod neka ide kud hoće!“

No, pošto David ne biješe sa vojskom, pred Gataja iziđe mladić, gotovo isto kao nekada David pred Golijata. Pretrnuh kada poznah Jonatana, sina Davidovog brata Same. Bješe to mladić od svojih petnaest-šesnaest godina, izuzetno sličan svom stricu Davidu. Kada ga ugledah kako ponosno i neustrašivo ide prema Gataju, prizor me potpuno vrati nekih tridesetak godina unazad, kada sam dobio vijest da je jedan mladić ubio Golijata. Upravo ovako sam zamišljao tu scenu. Jedina razlika biješe u oružju koje su nekada koristili. David je pred Golijata izašao sa praćkom, a Jonatan pred Gataja sa kopljem.

Dok nam se Jonatan približavao, shvatih suštinu i veličinu ovog događaja. Davidovim ubistvom Golijata započelo je novo vrijeme, vrijeme u kojem se jedan mali narod uzdizao iznad starog i trulog carstva, koje je već podsjećalo na starca na samrtnoj postelji. Sada, u liku ovog mladića, to carstvo teži prema svojoj transformaciji, prema jednom novom, čistijem i nevinijem razdoblju svog razvoja, prema jednom carstvu koje bi trebalo biti Božije carstvo na zemlji. Zato sav pretrnuh od straha. Pomislih da ovo dijete nije David, da je teško da Gospod dvaput učini isto čudo i šta može da se desi i sa mnom i sa svim narodom ako on pogine. „O, Gospode, zavapih u sebi, učini čudo kao što si to nekada učinio kroz Davida i daj nam svoj blagoslov da kroz ovo dijete započnemo jedan novi život pod Tvojim pokrovom i Tvojom zaštitom!“

Kada Gataj ugleda dječaka s kopljem kako mu se približava, procjedi ljutito kroz zube: „E, nećeš! Jednom si uspio, sada nećeš tako mi...“ – gurnuvši me u stranu i potrčavši prema Jonatanu. No ogrom-no i tromo Gatajevo tijelo nije moglo da se zaustavi na vrijeme, dok Jonatan skoči u stranu i spretnim potezom dočeka ga na koplje. Iskoristivši njegovu sopstvenu težinu i energiju, veoma lako ga je probo kopljem kroz trbuh i metalni vrh se za tren zasija na Gatajevim leđima. Divovsko tijelo se uz tresak srušilo na zemlju dižući oblak prašine. Obzirom da se sve tako brzo odigralo, obe vojske su stajale i čekale da se prašina raziđe, kako bi vidjeli ishod ovog dvoboja. U tom oblaku stajali smo Jonatan i ja gledajući se, kao da smo izdvojeni od svega svijeta nekom dimnom zavjesom.

„Znaš li šta si upravo učinio?“ – upitah ga sa osmjehom kojeg nisam mogao da skinem s lica još dugo, dugo. On je ćutao i gledao u mrtvog titana koji se u poslednjim trzajima borio s dušom i sam zbunjen svojim uspjehom, kao da nije vjerovao šta se dogodilo. Uz to, neki vjetar dunu i podiže zavjesu prašine i zakloni nas još više. Ja nastavih: „Upravo si točak istorije pokrenuo za nekoliko krugova unaprijed! David nekada ubi Golijata i time stvori jedno carstvo, a ti si ovim omogućio da se to carstvo razvije u nešto mnogo veće i moćnije. Od danas počinje da postoji novi svijet. Bog te blagoslovio, dječače!“

Prašina se razišla i hiljade Jevreja je uskli-knulo s radošću i pohitalo prema filistejskom taboru. Dok su protrčavali pored nas, mi smo stajali iznad Gatajevog tijela, kao da smo prisus-tvovali smrti jednog starog vremena, odajući mu počast i radujući se rađanju nečeg novog, drugačijeg, boljeg i većeg. Jonatan mi je kasnije priznao da su ga moje riječi dirnule i da je u tom trenutku i sam osjećao potpuno isto. I, zaista, bio je to kraj fi-listejskog uticaja i nikada više se nisu oporavili od ove bitke, nikada više nisu predstavljali opasnost niti nešto na šta bismo se obazirali.

Shvatio sam da je Gospod kroz Golijata i nje-govu braću uzdigao svoje carstvo na zemlji, isto kao i kroz Davida, Solomona i sve ove junake. I kroz Mefivosteja, Melhisuja, Saula, Avesaloma, Sevu, Ahitofela... Sve je povezano. Sve ima svoje mjesto. I dobri i zli, oni koji Boga ljube i oni koji Ga ne poznaju, čine jednu nedjljivu cjelinu. Jedni bez drugih ne mogu. Samo zajedno, ovaj svijet čine šarenom Božijom baštom u kojoj cvjetaju razni cvjetovi i niču razni plodovi. Jedino se po djelima svojim razlikuju.

Tako smiješana, ta bašta Božija ide dalje, opstaje, i djela i jednih i drugih stoje pred Bogom kao ispisane tablice. Sav Božiji svijet, ovakav kakav je, posljedica je Božije volje i ljubavi, ali i grijeha uopšte i grijehova mnogih. Sve to čini jednu jedinstvenu cjelinu. Ali, ta cjelina ima svoj smisao u malom broju onih koji istinski nose Boga u srcu i zbog kojih Bog blagosilja svoju tvorevinu.

Ponekad je teško razlučiti jedne od drugih. A možda i nije tako važno. Bog se ogleda u svakom čovjeku. Doduše, u nekima (kao u Davidu) jasno se vidi Lik Božiji. Njegova volja i ljubav isijava iz svakog pokreta onih koji Ga ljube. Nekada je lik Božiji jedva vidljiv, jer je duboko zatrpan ispod naslaga svega i svačega što čovjek nosi u svom srcu. Tek Poslednji Sud donijeće jasnu podjelu. Mač razdiobe jeste i biće ljubav prema Bogu. Zato sve i jeste zajedno, ali nije isto. Zato sam lako izabrao svoju stranu...

---

[i]Vidi: 2. Sam. 20. Glava

 

[ii]Vidi: 2. Sam. 19, 13.

 

[iii]Vidi: 2. Sam. 21. Glava

 

[iv]Vidi: 2. Sam. 21, 2.

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na link ispod.

#slika6786#strana3202#

PODELITE OVAJ TEKST NA: